RIJEKA   »Dino, Dino«, skandiranje s tribina porečke Žatike bilo je prava ilustracija koliko su atraktivne bile obrane riječkog vratara Dina Slavića, člana Limogesa, nekadašnji Zamećanin je bio prvo ime pomlađene Hrvatske koja je svladala Sjevernu Makedoniju 26:23 u prvoj pripremnoj utakmici uoči Europskog prvenstva.

– Bilo je odlično nakon dvije i pol godine vratiti se u reprezentaciju – kaže Dino Slavić. – Ljudi na tribinama Žatike su kao i uvijek ispunili očekivanja. Skupili smo se bili prije tri, četiri dana. Tu su sve više manje mladi dečki, stoga možemo biti zadovoljni pobjedom i prikazanom igrom.

Riječki Dino je atraktivnim intervencijama, s 15 teških obrana, od čega su i dva sedmerca, itekako glasno govorio među vratnicama, naravno da je ostvario svoja očekivanja.

– Stvarno sam zadovoljan svojim nastupom, nisam pritom brojio obrane, ali se nadam da sam pomogao ekipi. Stvarno je zadovoljavajući naš vratarski učinak. Eto, Perić je ušao i obranio sedmerac. Kada je riječ o vratarima, smatram da smo napravili zbilja dobar posao. Pritom moram reći da nam je obrana dosta pomogla, bila je agresivna. Osobnim sam nastupom vrlo zadovoljan, da sam si zamišljao kako će biti, vjerojatno bih poželio nešto ovakvo.

Limoges

Naravno da mu je kompliment i sam poziv među viceprvake svijeta.

– Ne samo meni, svima nama reprezentacija je krajnji cilj. Ja sam radio, trenirao, borio sam se za taj poziv koji je, naravno, jedna velika čast. Veliko je zadovoljstvo biti dio hrvatske reprezentacije. Stvarno sam i ponosan što sam tu.

Ušao je pritom u konkurenciju da se čovjek smrzne ne samo u ovim zimskim danima, tu su svjetske klase kalibra Dominika Kuzmanovića i Mateja Mandića, uz koje treba nekako naći mjesto bliže peći.

– Kuzmanović i Mandić više nisu budućnost, mislim da su već sada oni sadašnjost među hrvatskim vratarima. Na meni je dokazivati se. Vidjet ćemo što će biti. Jasno da bi bilo lijepo biti dio ekipe na nekim daljnjim okupljanjima, počevši od Europskog prvenstva. Ali, na meni je raditi. Ja sam tu pa ćemo vidjeti.

U međuvremenu umijeće dokazuje u Limogesu, gradu koji se pročuo po košarci.

– Naš Limoges je četvrti u Francuskoj, iza PSG-a, Montpelliera i Nantesa, to je odličan rezultat. Cilj je izboriti Europu, u skupini smo 4-5 ekipa za ta mjesta. Osobno sam zadovoljan, zdrav sam, branim. Imam samopouzdanja. dobra nam je polusezona, no to nije još ništa jer nas čekaju utakmice sa svima, a francuska liga je stvarno druga najbolja na svijetu. Sve su utakmice na gol-dva, sve je moguće.

Od bivših igrača Zameta u Francuskoj, Ivan Pešić brani u Nantesu. Počevši od Valtera Matoševića pa nadalje, na ovom području niču veliki vratari kao gljive poslije kiše.

– Niz ih je, recimo i Ivan Stevanović. Ne znam kako niču takve klase, društvo kao Matošević, Pešić, Stevanović. Zbilja sam zadovoljan što mogu biti bar blizu takvog društva velikana.

Popularni »Slava« je uz to tek jedno od brojnih riječkih igrača kroz razne generacije koje su u reprezentaciji od onih ranih devedesetih do danas, sve riječkom sportu na ponos.

– Pohvale Glavašu koji je bio kapetan protiv Sjeverne Makedonije. Vrhunski je to odradio, iako je, nažalost, dobio crveni karton za koji ne znam je li postojao ili ne. No, motivirao je dečke, baš je bio pravi kapetan. I nakon tog crvenog kartona je bodrio ekipu, zaslužuje sve pohvale. Inače, kroz tolike godine u reprezentaciji je uvijek netko iz Rijeke. Zbilja se nadam da će tako i ostati, da Rijeka ima potencijala i da bi još dečki moglo radom, trudom i zalaganjem biti u reprezentaciji, a vrijeme će sve pokazati.

Lov na medalju

Skoro je desetljeće da se otisnuo iz Rijeke na putovanja u Zagreb, Umag, Ademar Leon sve do Limogesa, sjetio se imena iz mladih riječkih dana.

– Igrali su tada, kada je trener bio Irfan Smajlagić, uz ine Golik, Černeka, Vučko, Đurica i ja smo branili, na crti je bio legendarni Mile Uzelac, na lijevom krilu Mateo Hrvatin, s reprezentacijom viceprvak svijeta. Bili su tu još Montanari, Šunjić, Čustić, Kružić, Kovačević. I tada je cilj bio Liga za prvaka. Koliko stignem, pratim Zamet i Umag, pogledan poneku utakmicu. Koliko čujem od kolega, liga je tada bila puno jača, no sve su to samo lijepe uspomene.

Živeći u sadašnjost, Dino razmišlja o skoroj budućnosti, pred očima je Europsko prvenstvo. Vrlo brzo nakon nastanka samostalne države Hrvatska je do danas u rukometu »mala zemlja za velike uspjehe«. Navijači vječno gladni i žedni uspjeha žele i na EP-u, koje se od 15. siječnja do 1. veljače održava u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj, novu kariku u višedesetljetnom lancu medalja.

– Hrvatska reprezentacija mora uvijek ići na medalju, ali idemo polako. Naravno da će biti teško, u nova vremena su Skandinavci preuzeli inicijativu u osvajanju medalja. Svi znamo što su Danci u rukometu ovih proteklih godina. Treba ići utakmicu po utakmicu kao što su dečki išli na SP-u u Hrvatskoj i dogurati što dalje. No, Hrvatska reprezentacija uvijek ide na odličje, bit će tako i sada na kontinentalnoj smotri.