RIJEKA   U ovim svibanjskim danima, dok onima malo starijima i romantičnijima u sjećanju blicnu poruke pjevačice Ljiljane Petrović s opatijskog festivala, molba kao vapaj »ako se ikada budemo rastali, neka to ne bude u proljeće«, tolikim brojnim ljubiteljima riječkog rukometa bolno je saznanje da im ni minimalna želja nije uslišana i da su se, nažalost, i rukometaši i rukometašice »rastali baš u proljeće« od elitnog hrvatskog natjecanja. Da bude gore po njih, neuspjeh je tim veći budući da je konkurencija kvalitetom daleko ispod prvoligaških razina u bivšoj državi, čak i osjetno niža od prvih sezona u Hrvatskoj, nakon kojih je konstantnim odlaskom najboljih igrača i igračica u inozemstvo elitno natjecanje puno manje zahtjevno. A Zamećani i Zamećanke nisu uspjeli udovoljiti niti ovim zahtjevima. Ovdašnjim ljubiteljima rukometa slaba je to utjeha jer ova loša proljetna vijest za riječki rukomet nije stigla preko noći, stizala je tjednima, bolje rečeno mjesecima, nedavno su samo ispisani posljednji reci ove najtužnije priče u bogatoj povijesti riječkog rukometa pod koju nitko ne bi želio staviti autogram, sve nakon tako sumorne sezone kakvu elitni riječki rukomet ne pamti.

U tolikim smo filmovima već navikli na happy end, u slučaju rukometaša i rukometašica Zameta nije bilo ni mrvice izgleda ne samo da rasplet bude povoljan, već i da šteta bude barem umanjena utješnim nagradama, ostankom na nacionalnoj pozornici. No, možda je i bolje ovako pa da se nakon bolne potvrde »da je car gol« konačno promijeni dugogodišnji pogrešan smjer koji vodi u provaliju, na silazak u razrede koje riječki rukomet, s obzirom na kvalitetu i višedesetljetnu sjajnu tradiciju s tolikim međunarodno zapaženim imenima reprezentativaca i reprezentativki, svakako nije zaslužio.

Do nule

Najzvučnija najava ovim tužnim činjenicama po elitni riječki rukomet stigla je još prije kraja prošle godine u najsiromašnijoj mogućoj polusezoni u povijesti riječkih klubova, koji su ga, kao u davnom vicu, »dotjerali do nule«. Zamećani i Zamećanke nisu ni greškom uspjeli doći do barem nekog rezultata i niti jednoga boda te su doslovno s nulom išli na odmor. Da je među nama, naš bi se nezaboravni kolega i istaknuti rukometni radnik Pero Ogurlić iz tjedna u tjedan samo čudom čudio, uzvikujući: »Je li ovo moguće?«, prateći tu beskrajnu seriju poraza, isto kao njegov prijatelj Vladimir Vujnović, svojevremeno najistaknutiji svjetski sudac. I brojna druga imena u riječkoj »galeriji poznatih« s višedesetljetnim zapaženim radom u ovom sportu, »složna braća« Boris i Dubravko Konjuh, Darko Dunato, Željko Milanović i Damir Čavlović, mogli su samo žalosno pratiti rasipanje višedesetljetne bogate baštine koju su i oni itekako stvarali. Naravno, ogorčena mogu biti i svjetska slavna riječka igračka imena, osvajači medalja na najvećim natjecanjima, asovi kalibra Alvara Načinovića, najtrofejnijeg riječkog sportaša Valtera Matoševića, Mirze Džombe, Renata Sulića, kojima su priređivani veličanstveni dočeci kada su se vraćali u svoj grad s blistavim medaljama s velikih natjecanja. Ipak, jedno ime iz tog nezaboravnog buketa, Valter Matošević, reagirao je znatno ranije, svjedočeći iz blizine urušavanju njegovog voljenoga kluba, upozoravao je na ovakvu propast Zameta u našem listu još u studenome 2021. godine.

«Zamet nije krčma, već tema za nadležne institucije i Grad Rijeku«, »zna se kako je predsjednik Devčić došao, instaliran je ovdje i jednostavno ne voli klub », poručivao je čovjek koji je sportsku riznicu grada pod Učkom obogatio s dva olimpijska zlata, svjetskim zlatom i srebrom, europskom broncom, vratar najveće svjetske klase branio je i u finalu Kupa prvaka i u dva finala Kupa EHF-a, u plovidbi trenerskim vodama za kormilom Zameta u tandemu s Marinom Miškovićem stigao je do trećeg pretkola Kupa EHF-a, ispavši onda od bundesligaša Melsungena.

Novo vodstvo

– Otišli su igrači, od Načinovića, Martinovića, još ranije Samardžića, Tomljanovića, Starčevića, Ljevara. Riječ je o igračima koji su imali ugovore, a završilo je u stilu: Bolje ti idi iz kluba da se naplati odšteta, nego da ostaneš i da se pokuša razgovarati s igračem. U osam godina otkad je Devčić predsjednik, svake godine se mijenja ekipa i svake godine igrači odlaze. Svi s nekom gorčinom – ukazao je Matošević na neke od velikih problema Zameta, s nizom primjedbi na rad dugogodišnjeg predsjednika Vedrana Devčića, koji je godinama vodio klub uz pomoć direktora Vedrana Babića, dovevši ga, što se kasnije pokazalo, na rub provalije. U jeku tragikomičnih događaja, nekada nezamislivih za Zamet, poput ljetošnjeg odlaska trenera Igora Marijanovića tik uoči početka prvenstva i uskakanja za kormilo Matea Hrvatina, ljubitelj rukometa je instinktivno uzdahnuo i zavapio: »Gdje su Pero Čarić, Pero Bracanović, Mate Markanović, da ne govorimo i Josipa Rechner«, kod kojih bi neki takav gaf bio u sferi znanstvene fantastike. »Zbilja nevjerojatno«, uzviknuo bi na tu priču s trenerom komentator neke utakmice.

Devčić se pak povukao poslije dugih devet godina, 14. studenoga prošle godine na Skupštini je izabrano novo vodstvo na čelu s predsjednikom Milanom Ivanišem, koje je, našavši se od starta u nezavidnoj situaciji, u kratkoj knjizi o Zametu poručilo: »Uzroke lošeg ulaska u polusezonu vidimo u loše selekcioniranoj momčadi s trenerom koji ju je preuzeo dan prije početka sezone«, dodajući da su njegovo neiskustvo i nepripremljena momčad uzrok rezultata koji ne treba komentirati. Bilo kako bilo, kola su duboko zaglibila u blatu, a novo vodstvo kao da ih ne zna ili ne može izvući. Svejedno je. Iduće sezone igrat će se gradski derbi Zameta i Kozale u nižem rangu. Pritom će Riječani svoje reprezentativce, Filipa Glavaša, Verona Načinovića, Tina Lučina, sve redom pečalbare daleko od rodnoga grada, moći gledati samo na televiziji, dok Zamet tavori kao nikada, a ne čuju se neke poruke o njegovoj sutrašnjici. Bilo je, doduše, priča o pojačanjima, povratku igrača, ali službenih vijesti nema.

Znakovi života

Skrećući pogled k rukometašicama Zameta, može se parafrazirati besmrtna poruka Lava Tolstoja: »Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna je nesretna na svoj način«. Mlada ekipa Zamećanki je barem u drugom dijelu sezone odlaskom Drage Žiljka i dolaskom za kormilo Josipa Štokića počela davati snažne, po nju, nažalost, ipak nedovoljno jake znakove života i ispala je s treće pozicije na dnu ljestvice. Daleko su oni dani nezaboravnog Srđana Brace Ćevizovića kada su se Riječanke ravnopravno nadmetale s najboljima u Hrvatskoj i igrale u Europi. Sada kod favoritkinja iz Lokomotive i Podravka Vegete putuju bez nade, rezultat posljednje utakmice u Koprivnici od čak 40:20 i previše govori. Zamećanke su sezonu po povratku među najbolje odmah vraćene u početni položaj. Predsjednica Iva Lesjak, doduše, ne gubi nadu iščekujući da možda netko od drugoligašica odustane od promocije u viši razred pa Zamet zadrži status, ali i u tom slučaju, mladu ekipu treba bitno osnažiti jer će joj i dalje status visiti poput klimavog zuba.

Sve u svemu, svjedoci smo očito već dugotrajnije agonije MRK-a i ŽRK-a Zamet. Dokad će ona potrajati, ostaje otvoreno pitanje, dok se dežurni optimisti, s pravom ili ne, nadaju eliminiranju uzroka riječke rukometne bolesti i vraćanju ovog sporta na zavidne razine kvalitete na koje je kroz desetljeća navikao tolike generacije. Živi bili pa vidjeli.