Riječka rukometna legenda

MIRZA DŽOMBA Ovoj generaciji se može otvoriti kao nama 2003.

Igor Duvnjak

Mirza Džomba/Foto PIXSELL

Mirza Džomba/Foto PIXSELL

Nadam se medalji bilo kakvog sjaja. Ne možemo sada govori o nekakvom zlatu i sličnom, ali možemo do polufinala. Budemo li tada »gore«, mi ćemo nešto zgrabiti - kaže Mirza Džomba



RIJEKA Sarajevo, BIH i cijela Jugoslavija se ponosila i divila poslasticama košarkaške zvijezde Mirze Delibašića. Rijeka, cijela Hrvatska i rukometni svijet su sa zadovoljstvom pratili uspone na tron i neponovljiive majstorije njegovfa riječkog imenjaka – Mirze Džombe.


Ona da se o Džombi bez problema može napisati knjiga, nije prazna floskula, njegovi rukometni golgeterski podvizi su naime odavno opisani u knjizi »Četiri asa« u kojoj su osim njega priotagonisti još tri riječke i svjetske rukometne zvijezde, Alvaro Načinović, Valter Matošević i Renato Sulić. Uspon na tron je naravno trnovit, uoči skorašnjeg Europskog prvenstva nije mu se teško prisjetiti one epohalne 2003. godine kada su oni ostali igrači iz hrvatske reprezentacije ispraćeni kao autsajderi, posljednjeplasirani na Europskom prvenstvu, da bi s posljednje, šesnaeste tepenice u Europi po povratku iz Lisabona bili dočekani kao narodni junaci, kao novi svjetski prvaci.


– Naravno da se nije mogao očekivati onakav sjajan rasplet. To su neke stvari, koje gledane iz sadašnje perspektive ne možeš nikako povezati. Zbog toga sport i jest kakav jest, uvijek se dogodi nešto nepredviđeno – kaže Mirza Džomba. – Jedne godine se vraćaš s nekog natjecanja i nitko ne zna praktički da si došao, a idući put po povratku su trgovi puni, vlada euforija, cijela Hrvatska je na nogama. Na kraju krajeva, radi toga se odričeš, zbog toga i treniraš. To su ti posebni trenuci i zbilja šteta svakog sportaša koji barem jednom u životu to ne oproba. Nadam se da će ovi naši reprezentativci već sada to probati kada se vrate sa Europskog prvenstva.


Preodređeni za finala




Mentalitet hrvatske sportske javnosti karakterizira odlazak iz krajnosti u krajnost. recimo na ondašnje »Portugalce« se gledalo sa dosta omalovažavanja, kasnije se govorilo kako je to »postava da se smrzneš«.


– Teško je sagledati stvari realno u tom vremenu kada se nešto događa, nego tek, sada, kako vrijeme odmiče, ti rezultati i sve ono drugo, dolazi do izražaja, stječe se dojam o vrijednosti toga ostvarenoga. Tek sada vidimo što je to i koliko se u biti stvari treba poklopiti da se dođe do zlata. sada, naime, prvenstveno govorim o zlatu. U utrci za vrhom naime igra puno toga, osim nužne kvalitete tu je toliko onih naizgled sitnica koje imaju svoju ulogu tijekom onih petnaestak dana nekog prvenstva da je u biti nemoguće sve to predvidjeti. Činjenica je, međutim, da s vremenskim odmakom tako veliki naši rezultati dobijaju na težini jer ih je sve teže i teže ponavljati.


Mirza i ondašnji slavni suigrači, među kojima su bili riječki sugrađani Valter Matošević i Renato Sulić, su imali sjajnu mentalnu čvrstinu, znajući se ponašati u novim ulogama kada su skoro pa preko noći »od ružnog pačeta postali lijepi labudovi«, nakon što su bili autsajderi mogli su odgovarati zahtjevima koji stoje pered favoritima.


– Ta naša metamorfoza je teško objašnjiva. Mi smo stvarno držali taj kontinuitet, osvojimo zlato pa onda zlato, onda srebro. U tih par godina smo zbilja bili predodređeni za finala. Nekada smo ih dobijali, nekada gubili. Recimo, sjetim se samo onog početka SP-a u Portugalu. Prije prvenstva je bilo svađa, bilo je priča tko ide, a tko ne ide. Bilo je i otkazivanja, nismo znali tko će nas voditi. Krenuli smo nikako, izgubili od Argentine, pa gubili na poluvremenu od Saudijske Arabije, samopouzdanje je bilo na »minus 50«. I onda nam se otvorilo te smo iz utakmice u utakmicu rasli i dobijali na samopouzdanju. Kako se samopouzdanje dizalo individualno tako je raslo i momčadsko. Sada je neupitno da na ovom Europskom prvenstvu ima sedam-osam reprezentacija koje mogu uzeti zlato. I sada, tko bude psihološki spremniji, tko bude bio jači mentalno, u glavi, tko bude imao manje ozljeda i tko trenutačno bude u boljoj formi i kome se dva igrača tijekom turnira ne prehlade, koga ne zeza cura ili žena, ili tko ne dobije prljev u hotelu – bolje će proći. Tu naime ima toliko tih stvarčica za koje obični, normalni ljudi ne znaju, ali kada si u tome onda to znaš. Mora se posložiti puno toga puno tih kockica da bi na kraju mozaik ispao zlatni.


Nakon ondašnjeg senzacionalnog portugalskog slavlja od Hrvatske se na skorašnjim Olimpijskim igrama u Ateni očekivalo jako puno. Postava trofejnog izbornika Lina Červara je odgovorila više nego spremno, na portugalsku tortu je prelila atenski preljev zlatnom medaljom i nezaboravnih, ekshibicijskim nastupima Ivana Balića i društva.


– To je turnir na kojemu smo bili savršeni. Mišljenja sam da je to u rukometu najbolje što je Hrvatska ikada ponudila i dala. To govorim bez lažne skromnosti. Istina, u to vrijeme smo bili svjetski prvaci. Imali smo dva ljetna mjeseca da se fino pripremimo. Nismo imali nikakvih strašnih problema s ozljedama. Došli smo tamo i onda smo se doslovno prošetali. Atenski turnir na Olimpijskim igrama je mjesto gdje se poklopilo sve. Tu smo bili pravi i mentalno i fizički, uz to smo bili odmorni, momčad je bila posložena i puna samopouzdanja. Svi smo pritom bili skromni, svi smo bili mirni, zato se i dogodilo no štio nam se dogodilo.


Problem krila


U sadašnjoj reprezentaciji istrčavaju »neki novi klinci«, igrači koji sanjaju ponavljanje rezultata koje su ostvarile generacije njihovih slavnih prethodnika. Džomba iz svoga kuta gleda na izabranu vrstu Lina Červara za skorašnju Europsku smotru.


– Realno ne znam što točno reći kada bih govorio o sadašnjoj hrvatskoj reprezentaciji. Činjenica je da imamo tri-četiri vrhunska igrača, nažalost, na dva mjesta, na vanjskim pozicijama. Imamo Karačića, Cindrića i Duvnjaka, koji pokrivaju taj srednji dio u napadu. Sva trojica su naime srednji vanjski igrači, to mi je malo žao. Do njih je s desne strane Stepančić, koji je promijenio klub, a od kojega se inače jako puno očekujem na ovom prvenstvu. Malo smo problematični sa krilima, možda prvi puta u povijesti. Imamo Zlatka Horvata sa 35 godina, da li on može izdržati u kontinutetu tih osam-devet utakmica u dva tjedna. Pritom imamo tri igrača na krilima kojima je ovo prvi pravi ispit. Očekujem puno od Davida Mandića, međutim, ovo mu je prvo prvenstvo da je on u ovoj poziciji prvog lijevog krila. Naravno da svakome treba iskustva. Nadam se da će dobro reagirati, ali ne možemo sa sigurnošću kazati kako možemo od njega očekivati odmah neke stvar kao one koje smo očekivali od Štrleka. Ponavljam stoda da je dosta upitno kakvi ćemo biti s krilima. S druge strane najveći pozitivna stvar u ovom trenutku je što imamo vratara Šegu, koji mi se već godinu-dvije čini kao veliki plus našoj reprezentaciji. Takvo nešto nam je do sada malo nedostajalo u ključnim trenucima. Bude li on pravi, ja mislim da mi možemo daleko.


Nepopravljivi sportski i životni optimist Mirza Džomba, čovjek s vječitim dječačkim osmijehom i uoči odlaska na Europsko prvenstvo u Austriji, Norveškoj i Švedskoj iz vedrog kuta gleda na hrvatske izglede, počev sve od skupine u Grazu u kojoj se Červarova vrsta sastaje sa Crnom Gorom, Bjelorusijom i sa Srbijom.


– Pobrojao sam prije neke, ajmo reći, negativne stvari, ali a druge strane imamo pozitivnu stvar, da nam je prvi puta ždrijeb na Europskom prvenstvu, recimo savršen. Možemo mi naravno govoriti sada u stilu onih floskula da su svi jaki i slično. Istina, jesu svi jaki, međutim Crna Gora, Srbija i Bjelorusija nisu na našoj razini i mi tek u onom drugom krugu imamo Njemačku ili Španjolsku, dakle da s pobjedom nad njima izborimo polufinale. Znači, lakše ne može biti na Europskom prvenstvu.



Nekadašnji istaknuti igrač je sadašnji čelnik Županijskog rukometnog saveza, kao ni mnogi drugi nije zadovoljan statusom u kojem je vrhunski sport.– Nažalost, sport je na jako niskoj razini i organizacijski i sustavno. To je sve bez nekog direktnog uplitanja države u sportski sustav, sve kako bi se problem riješio na malo kvalitetniji način. Sumjam da će se nešto pomaknuti na bolje. Sport se mora riješiti na neki način. Bilo je i ranije nekih pokušaja, kao što je Opatijska inicijativa, do ovoga što rade Mađari. Mislim na model prema kojem se od poreza na dobiti može financirati sport. Bez takvih sustavnih riješenja ne znam kako ćemo naprijed. Tko bi radio svaki posao besplatno, da se onoga tko radi i ne obešteti. Ne bude li tako svi se moramo lijepo okrenuti i reći da više nema profesionalizma u Hrvatskoj i poručiti »otiđite svi van, ovdje ćemo se svi malo igrati s loptom«. Bez stabilnih financija je naime sve to uludo. Kada čovjek nema nikakve stimulacije onda je logično da će nakon nekog vremena izgorjeti u radu. Gledajući iz ove perspektive, jao si ga onima najvažnijima, a to su – klubovi.


Pobjednički odlazak


Spomenuvši polufinale »suza je potekla na oko«, dotaknuo se već poslovično velikih očekivanja od hrvatske reprezentacije, to je nasljedstvo koje su sadašnji reprezentativci dobili od tolikih prijašnjih asova koji su kroz desetljeća ostvarivali blistave hrvatske rukometwne uspjehe. Džomba je istina oprezan, ali i on je jedan iz armije onih koji se nadaju dobrim rezultatima Domagoja Duvnjaka i suigrača na ovoj europskoj smotri.


– Nepopravljivi sam optimist. Vjerujem da je i ovo dobra reprezentacija samo joj se treba malo posložiti i otvoriti kao i nama onda 2003. godine. Nadam se medalji bilo kakvog sjaja. Ne možemo sada govori o nekakvom zlatu i sličnom, ali ja mislim da mi možemo do polufinala. Budemo li tada »gore«, mi ćemo nešto zgrabiti.Kroz dugu i blistavu karijeru posutu najvećim uspjesima promijenio je puno poznatih trenera. Među njima je i sadašnji hrvatski izbornik Lino Červar, »Mago di Umago«, najtrofejniji hrvatski rukometni trener a zna se koliko je u ovoj rukometnoj kompoziciji važna uloga »vlakovođe«.

– Vrijeme prolazi, smi mi smo bili tu, a Lino Červar je najduže u reprezentaciji. Čitao sam i nešto da se oprašta, da mu ove godine istječe ugovor i da ga više nema namjeru produživati. Eto, nadam se da će otići kao pobjednik, da će svi zajedno uzeti još jednu medalju i da to bude super, da on tu reprezentativnu karijeru završi na pozitivan način.