RIJEKA Emotivac kakav već jest, trofejni hrvatski izbornik Lino Červar je nakon poraza Hrvatske s Argentinom na Svjetskom prvenstvu odmah nakon utakmice šokirao sportsku javnost najavom svoje ostavke nakon prvenstva. Kako je Hrvatska ovim porazom stjerana u zamku iz koje se teško izvući jer treba pobijediti suparnika kalibra Danske, svjetskog prvaka te još čekati »povoljan vjetar«, da Katar pobijedi Argentince, koji lete na krilima entuzijazma. Trofejni stručnjak je reagirao usplahirano kao miš stjeran u mišolovku. U navođenju razloga svojega odlaska, koji je niknuo iznenada u ovom zavoju iz kojeg se očekivao izlazak na ravninu koja vodi u četvrtfinale, a u kojem je njegova momčad skroz iskliznula, kormilar je uzroke poraza potražio u većoj želji južnoameričkih suparnika za uspjehom, u »gladi za pobjedom«, odnosno u tome da naši reprezentativci pak nisu gladni pobjeda.

Svakako da je u životu glad itekakav motiv za traženje hrane, no treba je znati i tražiti i potom pripremiti da bi se moglo nahraniti, sama glad nije dovoljna. Stvorila se odjednom situacija u kojoj u reprezentativnom taboru ne vlada isto mišljenje s obzirom na to da igrači, konkretno Ivan Čupić i Marko Mamić, smatraju kako nije problem bio u nedostatku volje za traženjem rješenja, već u tome što nije bilo ideje kako odgovoriti na te probleme, na pitanja koja im je postavila argentinska zona.

Razočaranje

– Ova reprezentacija je stvarana 20 godina da ide na glavu i da se bori za svaku loptu i što reći nego da sam razočaran. Sve je u pristupu utakmici. Argentinci su gladni pobjeda, u utakmicu su ušli sa više želje, truda, srca, volje i entuzijazma, a naši igrači očito nisu gladni pobjeda – poručio je tako Lino Červar, čovjek bogatog trenerskog pedigrea, koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom, uostalom i u svjetskom rukometu, a ovog je puta bio vojskovođa vojske koja je pucala ćorcima.

– Zbog nedostatka ideje bili smo u grču. Pristup, volja, želja i srce nisu problem niti na treningu niti na utakmici. Puno se pričalo o našoj obrani, ali mi primamo samo dvadesetak golova, što je u modernom rukometu sasvim dovoljno za pobjedu. Protiv Argentine smo igrali odličnu obranu, imali smo odlične vratare, ali velik je problem u realizaciji i kreaciji napada – detektirao je probleme Ivan Čupić, s Argentincima prvi hrvatski strijelac sa sedam golova.

– Ne može se reći da se nismo borili i da nismo bili motivirani, ali nismo uspjeli spojiti naš potencijal i pokazati da smo jači – rekao je Marko Mamić, koji je u hrvatskom porazu postigao tri gola.

Objektivni promatrač utakmice Hrvatske s Argentinom u ovom sukobu mišljenja dvojice rukometaša i njihova izbornika daje za pravo igračima poslije šezdesetominutnog hrvatskog mučenja u napadu, koji je vrlo često nastojao stvoriti priliku za pogodak kao da cijedi vodu iz kamena. Igralo se skroz bez nekog suvislog sustava i bez jasnih ideja, sporo i neorganizirano, pritom i za Argentince lako predvidljivo. Dosad je Hrvatska u svojim nastupima u Egiptu često i uspješno tražila prolaz do Marića na crtu i to joj je uspijevalo, ali i tu je priči došao kraj s obzirom na to da je suparnički iskusni strateg Manolo Cadenas, secirajući suparnika, tu spustio rampu. Za Hrvatsku nije bilo ovog uobičajenog prolaza, novi nije našla i kako se bližio kraj, dobivši loptu sve je više tapkala u mraku dok nije postalo jasno kako ne može izbjeći poraz. Nije bilo recimo ni traga nekom brzom »križanju » vanjskih igrača da se neki od pucača oslobodi na šut, isto tako ni brzog protoka lopte oko zone kojim bi se stvorio višak igrača na krilu te su često hrvatska krila, koliko su upotrebljivih lopti dobila, mogla otići na kavu.

Prazan hod

Hrvatska je dugo ustrajala u takvom rukometu, nisu je dovoljno alarmirala ni nevjerojatno duga razdoblja bez pogotka, nikakve promjene u igri nisu viđene i takav je epilog bio neminovan. Ustrajalo se i u igri bez golmana s igračem više, što je plaćeno s nekoliko argentinskih golova u prazna vrata te ispada da si je Hrvatska sama iskopala rupu u koju je upala.

Jasno je da su motiv, želja i borbenost neophodni sastojci u ostvarivanju uspjeha, ali ovog puta nije nedostajalo njih, nego ideja kako doći do tog uspjeha, stoga se poruka koju je poslao »Mago di Umago«, ovaj rukometni Ćiro Blažević, doima pucnjem u prazno.

U cijeloj priči uoči konačnog raspleta u skupini II druge faze Svjetskog prvenstva vrlo su otegotne okolnosti bolest i ozljede u reprezentaciji. Duvnjak je došao u Egipat poslije bolesti, izmoren nakon trijumfa u Ligi prvaka, tu je dodatno iscrpljen i očito naš prvi igrač nije bio pravi. Cindrić je otpao zbog ozljede, Karačić je upao u sastav naknadno, ali svakako još nedovoljno spreman, a uoči Argentine u reprezentaciji se pojavila crijevna viroza. Svi su ti problemi otežali noge igračima, a kada su noge teške, onda igrači nisu ni mentalno svježi, reakcije su usporene. To se na utakmicama kalibra ove s Argentinom itekako plaća, Hrvatska je itekako skupo platila ceh svemu tome, stoga bolje da nije ni bilo Červarovih opaski o gladi za pobjedom, bacanju na glavu, srcu, volji, entuzijazmu i tko zna čemu sve ne – onomu tko je gledao utakmicu, doimaju se kao parole.