RIJEKA Još kao djeca slušali smo onu poruku kao eho da »ljubav ne poznaje granice«, danas nažalost sve generacije na planetu svjedoče novoj istini našeg doba – zloglasni koronaviorus ne poznaje granice, ne razlikuje rase, spolove, ideologije i društvena uređenja. Znaju to i u Poljskoj, zemlji proslavlenih Lecha Walese i pogotovo u Hrvatskoj omiljenog pape, svetoga Ivana Pavla II., gdje je hrvatska rukometna kolonija. U njoj je i Trsaćanin, proslavljeni vratar Ivan Stevanović, iz kvarta gdje se nalazi slavno svetište u kojem je i kip svetog Pape, Karola Wojtyle koji ga je pohodio 2003. godine.
Dugi rukometni zapaženi put odveo je Stevanovića do Poljske i tamošnjeg prvaka Wisle Plock. To je jedna od etapa, od dječačkih dana u Trsatu te Pećinama do sjajnih dugogodišnjih obrana u Zametu, potom u Poreču, u nacionalnom prvaku PPD-u Zagrebu te švicarskom Kadetten Schaffhausenu.
– Ostao sam u Poljskoj, a obitelj mi se prošli tjedan vratila u Hrvatsku – govori iz Plocka Ivan Stevanović, rođen 1982. godine. Dobroćudni i mirni čovjek, koji je sezonama među vratnicama u prirodnom ambijentu kao riba u vodi, lako odolijeva godinama. Rado pamti i brojne uspješne nastupe u hrvatskoj reprezentaciji i pritom čuva brončanu medalju s Europskog prvenstva 2016. godine, osvojenu baš u Poljskoj. Sada je, nažalost, sport posljedna rupa na svirali, njega kao i sve ostale brinu brige oko vlastitog zdravlja i života, isto tako i njegove obitelji i svih drugih ljudi.
Čekanje
– Ostao sam, budući da nisam znao kakva će biti situacija. U međuvremenu smo dobili novi datum odigravanja Lige prvaka i do daljnjega moramo ostati tu. Ne možemo izaći iz zemlje jer se onda ne bismo mogli vratiti. Čekamo nove datume ili odgode.
Ni u Poljskoj sport nije izuzet od općeg stanja u društvu, i u toj zemlji je, naime, na snazi do sada nezabilježena neka vrsta izvanrednog stanja.
– Sve je stalo, iako su Poljaci čak zatvorili sve prije nas. Nije bilo prometa ni ničega još od pretprošlog vikenda. Ništa ne radi, samo dućani za nužnu opskrbu i ljekarne, a u svemu tome sport zapravo i ne postoji. Mi u svemu tome niti igramo niti treniramo, već je tako gotovo dva tjedna. Kada se sve zaustavljalo u Hrvatskoj, u Poljskoj je sve stalo, dva, tri dana prije toga. Tada su donijeli odluku kako nema nikakvih okupljanja, prvo s više od pedeset ljudi, poslije na dvadeset, a onda na pet i to na razdaljini na dva metra čovjek od čovjeka. Sada zapravo rade trgovine s prehrambenim artiklima i ljekarne, drugo ništa.
Ivan je u gradu veličine Rijeke u kojem mu je sportska aktivnost oduzimala dosta vremena u danu, sada, pogotovo kada je obitelj u Hrvatskoj, snalazi se kako zna i umije.
– Kako provodimo dan? Baš nikako. Ovo je grad s oko 120 tisuća stanovnika. Neki dan smo otišli po dvojica, trojica do stadiona i malo smo trenirali da nam prođe sat-dva vremena. Sve ono drugo je televizija, slušamo vijesti. Potres u Zagrebu? Katastrofa! Supruga Irena i petogodišnji sin Vigo bili su baš u Zagrebu i zapravo je sve dobro prošlo, nije bilo nikakvih neprilika i svi su OK. Kada se dogodio potres, izašli su iz doma i bili na cesti od nekih 6.30 ujutro pa do podneva. Svi su se onda polako počeli vraćati u kuće, ali je zapravo vladao strah. Nervoza je bila jako velika.
Zapravo, jednostavno se događaju situacije koje nitko nije mogao niti zamisliti. Majka mi je u Rijeci, naravno da se čujem s njom, porazgovaramo više puta dnevno. Očigledno, situacija je svugdje ista, u svim zemljama svijeta je stanje skoro pa isto. Razlika je možda samo u tome kako se donose mjere, negdje dan prije, negdje dan kasnije. Inače, čujem se s dečkima koji su zapeli ovako kao i mi, a igraju recimo u Njemačkoj, Francuskoj. Svi zapravo pričaju isto što se sporta tiče, to da se lige neće nastaviti, što je uostalom sada i nebitno. Jednostavno su zarobljeni tamo i ostat će vjerojatno tako dok se situacija ne smiri.
Kielceu kruna
Prema odluci Poljskog rukometnog saveza, prvenstvo je prekinuto. Kielce je osvojilo naslov prvaka, a Stevanovićeva Wisla Plock je na drugom mjestu.
– Vodstvo lige je odlučilo završiti sva natjecanja, kao što su ih završili u većini zemalja. Kielce je u ovom trenutku imalo utakmicu više, ali kada se to stavi u kontekst u kojem bismo imali isti broj utakmica, oni imaju bolju gol-razliku i bolji međusobni omjer s nama. Stoga je odlučeno da su oni prvaci, mi smo realno završili sezonu na drugom mjestu, kao i sve ove godine. Žao nam je, ali je ipak sada sport u drugom planu. Sada smo dobili novi datum za Ligu prvaka. Nekakav plan je da bi se te utakmice u sklopu osmine finala, koje mi trebamo igrati s Veszpremom, odigrale negdje u lipnju – kaže Stevanović.
Lovostaj
Ovo vrijeme lovostaja u sportu provodi i ova bogata hrvatska rukometna kolonija u Plocku u kojoj je, uz Stevanovića, i drugi Trsaćanin, slavni pivot Renato Sulić.
– Nema nam druge, moramo mirovati, čuvati se i čekati dok sve ovo ne prođe. Sada smo svi na slijepom kolosijeku. Mi smo u mirovanju, slušamo što nam govore odgovorni ljudi iz kluba jer smo ovdje većinom stranci. Pokušavamo se pridržavati svih ovih mjera koje nam Poljska donosi. Tako će očigledno biti do daljnjega. Ne znamo ništa i u biti živimo iz dana u dan. Ovdje su sa mnom u klubu Sulić, Matulić i Šušnjar.
Do sada smo se viđali kada bismo po dvojica odradili trening. Ali, sada kako je vrijeme puno hladnije, više ne možemo ići na stadion. Kada je riječ o treninzima u dvorani, od toga nema ništa, dvoranu su zatvorili puno ranije. Inače, od Rijeke sam udaljen nekih 12-13 sati vožnje, a ovdje je zračni promet obustavljen. Većina nas je ovdje bez vlastitih automobila jer koristimo klupska vozila. Čekamo upostavljanje zračnog prometa, čekamo razvoj situacije.
Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.
