RIJEKA  Istina je da su se valovi već umirili, ali u hrvatskoj javnosti i dalje se priča o rukometašima koji su ih uzburkali na Europskom prvenstvu, o protagonistima lijepe zimske priče koji su pod vodstvom izbornika, Islanđanina Dagura Sigurdssona, osvojili broncu i po povratku su od metropole pa nadalje dočekani kao nacionalni junaci. Među njima je i matuljski ponos Dino Slavić, kojim bi se sad itekako ponosio i pokojni poznati rukometni entuzijast, trener Zvonimir Lenžer, čiji je davni rad itekako utkan u ovo cijenjeno međunarodno odličje.

Topao doček u njegovim Matuljima, koji su svim srcem pozdravljali vratara međunarodne vrijednosti, epizoda je u njegovim uzbudljivim zimskim danima još od zapleta kada se sjajnim obranama uvrstio među kandidate za reprezentaciju pa potom izborio mjesto u momčadi za EP do raspleta kada je pozirao fotoreporterima s medaljom oko vrata.

– Sve se odigralo kao u uzbudljivom filmu, naravno da je teško srediti dojmove nakon tolikih scena u brojnim predstavama koje su se odigrale u kratkom razdoblju, a tako su originalne da ih samo sport može režirati – kaže Dino Slavić, iza kojeg su davni dani koje se uz šalu prepričava u njegovim Matuljima. Spominje se, naime, anegdota da kao klinac nije bio baš ljubitelj trčanja i da je zbog toga i postao vratar. Taj je potez bio toliko pun pogodak da ga je angažirao Zamet u kojem je pekao zanat uz najtrofejnijeg riječkog sportaša Valtera Matoševića, isto tako i uz drugog trofejnog riječkog reprezentativca Ivana Stevanovića. Momak, kojem su uzori Dejan Perić i Venio Losert, talentom i radom uvrstio se sada među hrvatske sportske heroje.

– Srećem tolike prijatelje i čestitare, a da pritom nekako u sebi suzbijam osjećaje pomišljajući na sve skupa što se događalo, od početka priprema preko EP-a pa do ovih lijepih proslava po povratku kući. Dojma sam pritom da mi još zapravo nismo niti svjesni što smo ostvarili.

Forma

Hrvatska je već poslovično ispraćena s velikim očekivanjima na Europsko prvenstvo, uostalom, i sami su reprezentativci, što javno, a što u sebi, sanjali neki zapaženi rezultat.

– Mislim da nam je od početka forma bila dobro tempirana. Vidjelo se, uostalom, da smo rasli iz utakmice u utakmicu. Sjetimo se da je na početku turnira bilo mučenja s Gruzijom, isto tako i s Nizozemskom. Ali u nastavku prvenstva dizali smo razinu forme, mislim da je Dagur Sigurdsson to dobro pogodio. Isto tako smatram da su i kondicijski treneri pogodili u pripremama za turnir. Na startu je bilo malo mučenja, a onda je došla utakimica sa Švedskom. Mislim da nam je to bila najlošija utakmica na turniru.

Igra i poraz od Šveđana nisu baš bili najava za hrvatske prezentacije u idućoj fazi natjecanja u kojoj je izboreno polufinale potapljanjem Islanda, Mađarske, Slovenije i Švicarske.

Srna i Šipić

– U drugom krugu krenula je »tarapana«. Počeli smo samo redati pobjede. Da je Šipić bio zdrav i da je bio s nama te da se Srna nije ozlijedio, imali bismo velike šanse u polufinalu s Njemačkom. Ali, eto, posložilo se tako kako se posložilo i osvojili smo treće mjesto.

Slavić je ostvario zimske snove u kojima je već velik ispjeh bio uvrstiti se u momčad za EP, naravno, da je još veći što je dobio priliku braniti i sudjelovati u osvajanju brončane medalje.

– Kada govorim o osobnim očekivanjima i o tome što se ostvarilo, znate kako je. Rad dolazi na naplatu, sve one godine u kojima sam trenirao i branio. Sigurno da su to Sigurdsson i Valter Matošević dobro pratili i ocjenjivali tko je kalibar za reprezentaciju, a tko nije. Kad u klubu treniraš i braniš, sve radiš s pozivom koji si dobio. Nakon toga, mislim da sam u pripremnoj utakmici sa Sjevernom Makedonijom, kao potom i s Njemačkom, pokazao da mi je mjesto i da zaslužujem biti u reprezentaciji. Naravno, kada sve to zbrojim, zadovoljan sam.

Snovi

U rukometu je dvadesetak godina, dočekao je da neki davni dječački snovi postanu lijepa stvarnost.

– Naravno da sam vjerovao da ću jednoga dana naplatiti sav trud. Sve što radiš u životu, moraš raditi s vjerom u to. Vjerovao sam i one 2023. godine kada smo bili na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj. Nadao sam se da ćemo osvojiti medalju, a sve se okrenulo na drugu stranu. Naravno da sam sada vjerovao da možemo osvojiti medalju. Čak sam mišljenja da je teže osvojiti odličje na EP-u nego na SP-u. Tu su sve jake ekipe, svaka zemlja u Europi danas igra rukomet.

O vrijednosti ovog rezultata govori i ocjena Petra Metličića u našem listu uoči polufinala da je ovaj rezultat veći od lanjskog svjetskog srebra.

– Ocjene su ocjene, ali i ja mislim da je tako jer i svjetsko srebro navijači nisu očekivali, pričali su da je to lani bilo plod sreće, nabrajali da smo igrali doma i slično. Mislim da smo sada svima dokazali da u pitanju nije nikakva sreća nego da mi itekako znamo što radimo.

Hrvatski brend

Najnoviji uspjeh je samo potvrdio rukomet hrvatskim brendom.

– Uspješni smo općenito u svim sportovima, ali kada se gleda na dosege rukometa, ako nisi osvojio medalju kao da nigdje nisi bio. Stvorili smo takvu sliku u javnosti i jednostavno smo ljude navikli na medalje, tako je to još od prošlih generacija. Kada god ideš na prvenstvo,svi očekuju medalju. Kod nas se stvorila ta slika, a mi smo je opravdali.

I ova generacija hrvatskih rukometaša, kao i brojne ptrethodne, ovim je dosegom najavila neke nove uspjehe.

– Ja se nadam novim uspjesima nakon ova dva velika natjecanja i medalja koje smo osvojili. Dogodila nam se smjena generacija. Evo, ovo je bilo prvo prvenstvo bez Duvnjaka, a zna se što on znači za hrvatsku reprezentaciju. Ovo je prvo veliko natjecanje bez njega, a odmah smo osvojili medalju. Mišljenja sam stoga da nema straha za budućnost hrvatskog rukometa.