RIJEKA Danska je svjetski rukometni prvak, obranila je naslov najbolje momčadi na planeti, to je nepobitna činjenica nakon što je spušten zastor nad Svjetskim prvenstvom u Egiptu, nad »korona SP-om«, nadmetanjem najboljih igranim u nikada čudnijim okolnostima i u do sada najobičnijem okruženju. Stalni je bio strah igrača od napada tog zlokobnog virusa i njegovu neizrečenu prijetnju, na velike mjere opreza i izolacije momčadi, zaštite i stalna testiranja te na bolnu činjenicu na koju se već mjesecima navikavamo, a nikako se ne možemo priviknuti, na to da se sve, tako i one najveće utakmice igraju bez gledatelja.

Ta je činjenica naročito bola u oči u završnom činu ove višetjedne predstave najboljih na svijetu, u spektakularnom skandinavskom finalu između Danaca i Šveđana čije vrhunske poteze su u tišini kao da su na koncertu komorne glazbe, mogli pozdraviti samo suigrači na parketu i oni na klupi, a da su okolnosti normalne, ječalo bi s nakrcanih tribina dvorane Kairo Stadiuma iz grla tolikih tisuća rukometnih fanova. Oni su mogli samo uz TV strepjeti za svoje miljenike i uživati u njihovim potezima, a imali su uistinu u čemu uživati.

Danska i Švedska su ljubiteljima rukometa svih 60 minuta pokazivali što je snaga vrhunskih momčadi, divovski dvoboj motiviranih suparnika od kojih nitko nije popuštao u tom odmjeravanju snaga »dvaju ovnova na brvnu«. I sama činjenica da je do samoga finiša, kada je papirnati favorit Danska definitivno slomila otpor žilavih susjeda, ostvareno čak sedamnaest izjednačenja rezultata, sasvim dovoljno ilustrira činjenicu o kakvom je tu velikom finalnom obračunu bilo riječi. Na kraju su ipak Danci »stavili točkice na i«, u odlučnim trenucima kod »posljednjih dijeljenja« ispalo je da ipak imaju jače adute u špilu, dovoljno jake za osvajanje titule.

Pjesnik s loptom

Naravno, kada se spominju aduti i ova danska reprezentacija, asocijacije su odmah na Mikkela Hansena, MVP-a ovog SP-a, po mnogima već duže vremena najboljeg igrača na svijetu. Kao što je sinonim one trofejne hrvatske generacije bio Ivano Balić, tako je to za ovu dansku trofejnu družinu Hansen, inače po interpretaciji rukometa sušta suprotnost splitskog pjesnika s loptom. U Danca nema mjesta za poeziju, ali je itekako impresivna ta njegova loptačka proza, puna riječi i rečenica totalno nerazumljivima svim najjačim svjetskim obranama. Tako je bilo i u Egiptu kada je u polufinalu Španjolcima isporučio čak 12 golova, a u finalu je Šveđane ispratio u svlačionicu sa sedam pogodaka. Čim je tako stalno opasan po gol, automatski podiže na visoku razinu samopouzdanje cijele momčadi i dezorijentira suparnike, u trenucima kada očekuju recimo njegov šut, on asistira pivotu na crtu, dobaci loptu na krilo ili proigra suigrača u vanjskoj liniji. Snažan, brz, visokog skoka i razornog udarca, uvijek s nekom fintom u bogatom repertoaru, širokom lepezom rješenje među kojima je i »prolaz«, ima sve kvalitete nužne suvremenom asu rukometa najviše klase. Nije naravno samo on Danska, izbor vrhunskih igrača je širok pa uvijek netko iskoči, kao što je bilo u drugom poluvremenu finala kada je Holm uzastopno šokirao švedsku obranu. Nema uspjeha bez obrane, a u njoj se Danci mogu dičiti s golmanom kalibra Landina, koji je u ključnim trenucima tako »čitao« suparnike da im je anulirao svaku šansu za eventualni preokret.

U finalu je viđen atomski rukomet, a spektaklu su jako dopirinijeli i poraženi Šveđani, najugodnije iznenađenje prvenstva, čiji je žilavi otpor slomljen tek u samom finišu. Doputovali su u Egipat s itekako prorijeđenom postavom i šokirali su konkurente probojem u finale, igrali su odlično i u toj završnici, kako stvari stoje, o švedskoj reprezentaciji bi se moglo čuti toliko toga lijepoga i na idućim najvećim turnirima, dojam je da slavna generacija Wislandera, Olssona i ostalih nakon dugih godina dobija dostojne nasljednike.

Atomski rukomet

Hrvatska nas je već toliko godina navikla na bombastične, svečarske dočeke i na dugotrajna opisivanja osvajanja medalja, a sada je prvenstvo okončala puno prije kraja, vrativši se tiho poslije povijesnog neuspjeha. On je velik rezultatski, a još veći na način na koji se odvijao »ginući bez ispaljenog metka«. Nakon finala ima upita u stilu »a gdje je tu Hrvatska«, koja će možda poslije onakve blamaže u Egiptu djelovati groteskno. Zvučat će možda čudno, ali koliko god su skandinavski finalisti iograli sjajno, mišljenja smo da Hrvatskoj nisu nedostižni. Naravno, onoj pravoj Hrvatskoj, a ne ovoj »imitaciji rukometa«. Naši asovi nisu, naime, preko noći zaboravili igrati rukomet, pitanje je samo hoće li biti u pravim izdanjima kada to bude potrebno. Živi bili pa vidjeli.