Hrvatske će rukometašice 27. studenoga otvoriti svoj nastup na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu, ali ovoga puta bez iskusne Rabljanke u sastavu. Ana Debelić je prošloga mjeseca odlučila kako je vrijeme reći zbogom reprezentaciji. Pet godina nakon što je proglašena najboljom kružnom napadačicom Europskog prvenstva, na kojemu je s Hrvatskom osvojila brončanu medalju. Debelić je ujedno dvije godine zaredom, 2021. i 2022., okrunjena titulom najbolje hrvatske rukometašice, a od trofeja valja istaknuti i dvije titule Lige prvakinja s norveškim Vipersom. Ona najdraža nagrada je možda i glavni »krivac« njezina oproštaja od reprezentativna dresa. Debelić je prije malo više od dvije godine postala majka Eveline i kako sama kaže, prioriteti su se promijenili.

– Duže sam se lomila. Bilo je propitkivanja, ali jednostavno, postala sam mama. Događale su se situacije kada sam morala otići iz reprezentacije jer bi Evelina bila bolesna. Jednom je pokupila virus, a mi smo bili u Prelogu s reprezentacijom, pa bih onda otišla nakon treninga na jedan ili pola dana. Drugi put ju je temeperatura uhvatila pa me isto trener pustio. Teško mi je postalo odvajati se od nje. Tete u vrtiću su mi isto rekle da dok me duže nema ona postane razdražljivija. Pomalo se svega skupljalo i odvagnula sam. Reprezentacija mi je puno dala, i ja sam njoj puno dala, ali došlo je vrijeme za mlađe cure, a meni da više budem doma s obitelji, govori Ana Debelić, koja je osim svih onih ranije navedenih trofeja i titula u rukometu posebna upravo po majčinstvu. I uz pomoć interneta je teško pronaći hrvatske sportašice koje su se nakon trudnoće vratile profesionalnom sportu.

Supruga – Kraljica šoka

A njezina je rukometna priča krenula na Rabu, da bi potom upisom u srednju školu u Rijeci igrala za Matulje, Opatiju i Zamet. Nosila je i dres zagrebačke Lokomotive, Zeline, ruske Astrahanočke, norveškog Vipersa, nakon čijeg se bankrota u veljači ove godine vratila u Podravka Vegetu. Iako je trenutno muči ozljeda koljena, od kluba se još neće oprostiti, ali za reprezentaciju je posljednju utakmicu odigrala 19. listopada na gostovanju kod Kosova.

STANKO GRUDEN/KOLEKTIFF

Kakvi su bili posljednji trenuci utakmice na Kosovu?

– Došlo mi je teško i zadnjih desetak minuta sam razmišljala kako je to bilo jedno lijepo razdoblje mog života. Za reprezentaciju me uvijek vežu najljepše uspomene i zaboraviš one teške situacije, kada nije išlo kako smo htjeli. Uhvatila me bila neka sjeta i tuga, ali s druge strane, to je život. Svoje prve utakmice se iskreno ne sjećam. Razmišljala sam sada i koliko sam u reprezentaciji. Znam da sam išla na prvo veliko natjecanje 2016. godine u Švedskoj, a igrala sam i za mlađe dobne kategorije. Išlo je sve korak po korak.

Kada pogledate unatrag, što biste izdvojili kao najljepši trenutak u dresu Hrvatske? Europska bronca iz 2020. godine je najveći uspjeh hrvatskog ženskog rukometa ikada.

– Da, definitivno je ta bronca najposebnija. Bio je to predivan period, kako za cijelu naciju, ali i za nas same. Mi smo se iz utakmice u utakmicu toliko veselile. Bilo je nestvarno. Stvorila se tako lijepa atmosfera i energija oko nas. Realno, dotad smo išli na natjecanja, ali nikada nismo ostvarivali značajnije rezultate. I onda je došao i taj nadimak Kraljice šoka… Nedavno je mojem suprugu Arijanu jedan dečko rekao »pa tvoja supruga je Kraljica šoka«, pa smo se smijali tome.

Koja je bila tada vaša tajna uspjeha? Prije utakmice za broncu vas je podcijenio danski izbornik Jesper Jensen, a Danci su komentirali i kako ste poluamaterska ekipa.

Arhiva NL

– Teško je sada opisati što je to bilo. Sve nam se poklopilo, ali mislim da nam je najveća snaga bila što smo disale jedna za drugu. Sve smo išle k istom cilju. Nismo prije prvenstva ni računale na medalju, ali sve se nekako slagalo i išle smo korak po korak. Taj izbornik Danske mi je bio toliko prepotentan. Ali oni su inače takva nacija, toliko vole svoje i misle da je sve njihovo najbolje. Možda bismo i mi trebali biti više kao Danci. Poslije je bilo još slađe staviti broncu oko vrata jer smo znale da nas je podcijenio prije utakmice.

Doza straha i ludosti

Ubrzo nakon te bronce ste potpisali za norveškog velikana Vipers Kristiansand. Osvojili ste s ekipom dva naslova Lige prvakinja, možemo reći da je to bio vrhunac vaše klupske karijere?

– U Vipersu su mi bile najljepše igračke godine. Tamo sam se osjećala najbolje. Život u Norveškoj mi je općenito bio jako lijep, a to rukometno što smo ondje imali je teško opisati riječima onima koji nisu bili tamo. S trenerom Oleom Gustavom Gjekstadom je bila takva jednostavnost i ležernost. Imali smo, naravno, i dobre igračice, ali prvi put sam osjetila slobodu u smislu da ti ljudi vjeruju i da te nitko na ništa ne tjera. Ne moraš ići u teretanu ako si umoran, moraš slušati svoje tijelo. To mi je dalo još veću snagu. Taj odnos prema čovjeku je bio poseban, iako je istina da su Norvežani inače hladniji. Nikada nisam više slobodnog vremena imala, a nikada bolje igrala, ha, ha.

Kako je moguće da je u klubu s takvim uspjesima došlo do bankrota?

– Oni kažu da je to biznis i da biznisi jednostavno propadaju. Nije bilo novaca i to je tako. Vjerujem da bi se kod nas potegnulo sa svih strana da se spasi klub, a kod njih je to »probali smo i nije išlo«. Ta činjenica da je došlo do bankrota mi je teško pala. Trebalo mi je neko vrijeme nakon što smo se vratili u Hrvatsku da shvatim da više neću ući u avion i otići za Kristiansand. Bio mi je šok, ali su nas oni isto pred kraj razvačili kao žvakače pa sam htjela da to što prije riješimo i odemo. To je sve dosta dugo trajalo.

Tijekom vaše druge sezone u Vipersu ste zatrudnjeli, kako su u klubu to doživjeli?

– Kada sam otišla u klub i rekla im, svi su mi čestitali te rekli da je to najljepše što mi se može dogoditi. Ja sam bila malo preplašena i skeptična jer znam kako to kod nas funkcionira. Ondje sam čak igrala do trećeg mjeseca trudnoće, ali igrala sam smanjenog intenziteta. U klubu su znali. Kada sam otišla na porodiljni, imala sam dogovor da padam na teret države. Klub nije imao nikakvih troškova oko mene, a ja sam tamo ostala da budem s ekipom. Njima je normalno vratiti se rukometu i oni ne razmišljaju da ideš u mirovinu kada zatrudniš.

Igrali ste do trećeg mjeseca trudnoće? Je li vas bilo strah?

Privatni album

– Ginekolog mi je rekao da mi ne može reći da idem ili ne idem igrati jer žena može kihnuti pa izgubiti dijete. Rekao mi je da je plod duboko unutar mene i ako osjećam i mislim da mogu, da procijenim sama. Kada sam već vidjela da druge cure igraju i duže, tako sam odlučila. Bila je doza straha, ali sigurno i neka ludost.

U Hrvatskoj bi vam vjerojatno raskinuli ugovor kod trudnoće?

– Definitivno, ovdje kažu da tako rade jer je to očuvanje našega zdravlja.

Koljeno nije izdržalo

Evelina se rodila u Norveškoj. Kakvo je to bilo iskustvo i kada ste odradili prvi trening nakon poroda?

– Imala sam blagoslovljen porod gdje je sve teklo prirodno. Puknuo mi je vodenjak i mislila sam da odmah moram ići u bolnicu i da ću odmah roditi, ali oni su puno ležerniji. Cijelu noć sam bila doma, ujutro sam išla doktoru pa se opet vratila doma. Rukometu sam se vratila već nakon tri mjeseca, ali iskreno, ne bih to opet tako napravila. U tom trenutku nisam doživjela da je to prekratak period jer sam gledala druge igračice u Norveškoj koje su se brzo vratile i bila sam u okruženju gdje sam mislila da mogu tako i ja. Ali, mislim da bi bilo bolje da je išlo malo sporije.

Koji vam je bio najveći problem kod igranja nakon trudnoće?

– Mislim da sam prvu utakmicu igrala nekih pet, šest mjeseci nakon poroda. Sada mislim da je to bilo prerano. Najveći problem sam imala s povratkom trčanju, odnosno bilo je najizazovnije vratiti kondiciju. Kada sam u prvoj utakmici igrala pet minuta, imala sam osjećaj kao da gutam krv. Valjda kako su se pluća opet malo raširila. Rekla bih da sam se u onu staru formu vratila nakon dobrih godinu, godinu i pol dana. Cijelo ljeto 2025. sam se pripremala i došla sam u sezonu skroz spremna, bez ikakvih problema. Koljeno nije izdržalo cijeli taj tempo. Sada će me to opet malo usporiti, ali sve ima svoj razlog.

Kako ste uspjeli sve uskladiti, treninge i utakmice, s bebom?

Privatni album

– Suprug je mogao uzeti očinski dopust, a općenito su ljudi u njegovoj firmi bili korektni jer su znali da smo sami pa bi on radio i manje sati, vraćao se na posao kad bih se ja vratila s treninga… Sada kada razmišljam o svemu tome, iskreno, vidim da je bilo i ludo. Ja bih znala s njom otići u teretanu, trčala bih dok bi ona spavala, pa bi je tamo dojila. Moj plan je uvijek bio prvo završiti karijeru i onda kada ostanem trudna da je to gotovo. Ali eto, u Norveškoj sam vidjela da je igranje nakon trudnoće normalno.

S obzirom na to da se sa suprugom Arijanom planirate vratiti u Rijeku, biste li ponovo igrali i za Zamet?

– Sada mi je prvi plan sanirati ovu ozljedu. Što se Zameta tiče, mislim da jednom kada se ostavim vrhunskog rukometa, da će to biti to. Želim se oprostiti od rukometa na ovoj razini jer je drugačije preriskantno za moje zdravlje. Van više sigurno neću ići, a koliko ću još igrati u Podravci ćemo vidjeti. Ako bude sve OK s oporavkom, zašto ne odigrati još par sezona, zaključuje Ana Debelić. Nakon oproštaja od hrvatske vrste ostaje upisana kao brončana »Kraljica šoka« i jedna od najboljih hrvatskih kružnih napadačica ikada. I uz sve to – mama.

Društveni Rusi, hladni Norvežani

Norvežane ste opisali kao hladnije ljude, a živjeli ste i u Rusiji. Kako ste njih doživjeli?

– Rusi su društvenjaci, vole se družiti i ondje mi je isto bilo predivno. Norvežani su hladniji, ali nisam to toliko osjetila jer kada si sportaš se najviše družiš s curama iz svoje ekipe. To su isto uglavnom bile strankinje i kontakt s lokalcima baš i nisam imala. Moj suprug je, s druge strane, tamo našao posao i on je poznavao to bolje od mene. Ja sam često bila na putu i na treninzima i utakmicama pa nisam tu njihovu hladnoću toliko osjetila.

Ideje o šumskom vrtiću

Razmišljate li i o karijeri nakon oproštaja od rukometa?

– Počela sam malo o tome razmišljati. Upisala sam nedavno školu za trenera, što sam mislila da nikada neću. Ali, možda bih radila s djecom. Oni su glina koja se može oblikovati, ne samo u rukometnom smislu. Možda im svojim iskustvom mogu pomoći dok su u svojim počecima. Imam diplomu Šumarskog fakulteta, a imam neke ideje i o šumskom vrtiću. Sto stvari mi je u glavi. Vidjela sam u Norveškoj koliko djeca u običnim vrtićima provode vani vremena i mislim da nam to malo ovdje nedostaje. Tko zna, imam pregršt ideja i nadam se da ću nešto već smisliti i usmjeriti se

Velika žrtva supruga Arijana

Suprug Arijan je s vama iz Rijeke selio u sve gradove u kojima ste igrali. Sportašicama je u tom dijelu ipak teže od sportaša?

– Istina, nema puno muškaraca koji prate svoje djevojke ili supruge van i to doživljavam kao veliki blagoslov. Mislim da me Ari jako voli, ha, ha. Radi se o jako velikoj žrtvi i često to zaboravim. On je uvijek bio tu uz mene, a u Norveškoj je i bio moto: »Kada je igrač sretan van terena, bit će i na terenu.«