RIJEKA Izgleda da je ipak bolje vjerovati svojim igračima, kako onima koji su došli ovo ljeto i tek trebaju dokazati da su pojačanja tako i onima koji su još tinejdžeri. Izgleda da Đalović ipak ima ‘malo’ širi kadar, a ne tek kadar čija je širina upitna.

Rijeka se mučila do treće minute sudačke nadoknade, a utakmicu su onda riješili: Šimun Butić i Ante Matej Jurić! Rujevica je već polako padala u očaj igrala se četvrta od šest minuta nadoknade i onda…

Janković ubacuje iz kornera, Gojak puca, Hadžikić odbija, a Butić iz blizine zakucava u mrežu za delirij oduševljenja i 1:0 u 94. minuti!

Tri minute kasnije opet briljira Butić: probija lijevu stranu i ubacuje na vrh peterca gdje čeka Jurić pa zakucava u mrežu za svoj riječki prvijenac i potvrdu trijumfa. Konačni rezultat dobili smo u 96. minuti, silno mukotrpno izborenih, ali neopisivo slatkih Rijeka – Slaven Belupo 2:0! U obranu naslova krenulo se pobjedom.

Utakmica je počela u veličanstvenoj atmosferi pogonjenoj, naravno, Armadom i uz zaglušujuće skandiranje šest tisuća gledatelja: ‘Ša-mpi-o-ni’. Jesu. Zaista jesu! Nije to, kao prošle sezone, bila ‘samo’ podrška koju 100 posto zaslužuju nego na najradosniji i najglasniji mogući način izrečena činjenica. Rijeka jest grad šampiona, Đalovićevi igrači jesu šampioni i to ostaje za sva vremena.

Trofejni je riječki trener utakmicu morao početi bez ozlijeđenih Petroviča i Husića te Menala koji je odrađivao kaznu zbog crvenog kartona zarađenog – prošle sezone i to u finalu kupa, protiv istog protivnika. Kod gostiju zbog ozljeda nije bilo Nestorovskog, Markovića i Ćurkovića.

Đalović je na teren, naravno: u sustavu 4-2-3-1, poslao Ndockyta opet na desnom krilu, Jankovića u paru zadnjih veznih s Dantasom, a Rukavinom na lijevom krilu. Fruk ovaj put nije počeo kao ‘devetka’ nego polušpica s punom slobodom kretanja iza najisturenijeg, iskusnika Duje Čopa.

Na klupi su svoju šansu čekali Gojak, Kreilach, Husić, Lasickas, Iankov, Jurić, Bogojević… Za SHNL kriterije to je: definicija širine igračkog kadra koju Rijeka – sigurno ima.

Oba su trenera već u prvom poluvremenu bili prisiljeni mijenjati. Najprije se gostima ozlijedio Krušelj (prije toga stigao je zaraditi žuti karton) kojeg je u 17′ zamijenio Katalinić, a nakon pola sata kod Rijeke morao izaći Rukavina. Zamjena je bio Gojak, što je značilo da ide u tandem zadnjih veznih s Dantasom, a Niko Janković već uobičajeno usred utakmice mijenja poziciju, ovaj put iz veznog reda na lijevo krilo.

I prije i nakon tih zamjena Rijeka je bila bolja, opasnija momčad. I opet to nije bila neka strahovita dominacija, ali jasno se vidjelo tko ima bolji kadar na raspolaganju i tko je domaćin. U 7. i 11. minuti Čop potvrđuje da, na žalost, još nije ulovio golgetersku formu, a u 22′ – dvije sjajne šanse Jankovića u istoj akciji, u razmaku od tri sekunde: najprije je nakon prodora po desnoj strani pucao s 18 metara iskosa, ali Hadžikić je odbio loptu, u nastavku akcije Čop je dao povratnu loptu Jankoviću koji ovaj put s 15-ak metara puca preko gola. Gromovito, ali na vrh Armadine tribine.

Minutu kasnije, nova odlična situacija za Rijeku. Janković je dobio loptu iz zadnje linije, pobjegao KC-obrani pa pucao s 15-ak metara iskosa no Hadžikić je sjajno zaustavio i taj pokušaj. U 36′ Bijelu tresu Hadžikićevu gredu. Koja se zapravo vjerojatno i sad trese. Ante Oreč, projektil s 30 metara, lopta od grede ide na gol-crtu! No… Na žalost ne iza nje nego nazad u teren. U 41′ dobre prigode ne koriste najprije Ndockyt, a onda i Gojak.

I tu se već, unatoč neupitnoj dominaciji Bijelih, počela osjećati bojazan od onog nepisanog, a koliko i nogomet starog pravila o tome što se događa momčadi koja je uočljivo bolja i stvara, ali promašuje šanse. Belupo je u dva navrata opasno došao pred Zlomislićev gol: jedan centaršut koji ispao šut i jedan lako obranjeni udarac s 25 metara, to je bilo sve od Koprivničanaca. Janković se premještanjem na krilo ‘ugasio’, a na odmor se otišlo s 0:0. Uzalud sva dominacija i šanse kad nitko ne može/ne zna zabiti gol.

Nastavak je otvoren s dvije odlične prigode, na obje strane. Janković je istrčao jednu kontru (48′), ali nije imao dovoljno brzine i snage da se u duelu othrva Jakiru, a onda je Belupo dočekao svoj prvi zicer (50′): Jagušić je nakon lijepe Belupove kombinacije ostao sam pred Zlomislićem iskosa s lijeve strane no kapetan Rijeke pokrio je bliži kut i sačuvao Bijele od šoka upadanja u rezultatski minus.

Nakon sat vremena Đalović je posegnuo za još dvije zamjene: Jurić umjesto Čopa i Butić umjesto Ndockyta, a najveći aplauz dobio je Kreilach kad se pridružio suigračima na zagrijavanju. Ubrzo je dvostruku promjenu napravio i Mario Gregurina kod gostiju. A Armada koja nije stala s navijanjem i ostatak solidno popunjenih tribina Rujevice na njihovu su žalost počelo gledati sve smjeliji i u kombinatorici sigurniji Slaven Belupo.

No prigodu je ipak kreirala domaća momčad, u 70. minuti. U režiji dvojice igrača s klupe. Butić ubacuje zdesna, a lopta je malo prejaka za Jurića koji je zbog toga glavom s 5-6 metara puca pored desne vratnice.

Minutu kasnije postalo je jasno da nećemo vidjeti povratnički debi Damira Kreilacha jer Đalović se odlučio na još dvije zamjene, ali bez ulaska klupske legende nego je na teren umjesto Dantasa i Oreča poslao Ilinkovića i Lasickasa. Dantas nije bio posebno inspiriran, a Oreč je vjerojatno bio umoran jer drugog velikog razloga da ga se promijeni nije bilo, dečko je opet u svom stilu, borbeno i u najmanju ruku solidno obavio svoj dio posla.

U 83′ još jedna, bogtepita koja po redu, šansa za Rijeku. Ilinković je ubacio na drugu vratnicu za Gojaka koji puca glavom, ali u jučer – klasičnom riječkom stilu: lopta je ide ravno u ruke Hadžikića, a još jedna prigoda u nepovrat.

Pajač je dodao šest minuta nadoknade, s tribina je krenula nova lavina gromoglasne podrške Bijelima. Publika je svoje odigrala za devet, a Šimun Butić i Ante Matej Jurić pokazali da i oni mogu poletjeti jednako visoko. Butić je bio fenomenalan, igrač preokreta, igrač utakmice.

Bravo, riječka mladosti! Ima Rijeka igrača, itekakvih. Samo im treba vjerovati!