EREVAN Nakon pet minuta kapetan izleti u prazno pa mu u mrežu uđe lopta koju je na gol-crti mogao štopati prsima. U 29. minuti jedan od oslonaca momčad na centru napravi takav prekršaj da protivniku skoro slomi nogu pa dobije crveni karton i suigrače ostavi s igračem manje više od sat vremena.

Nevjerojatna je količina auto-destrukcije i nedopustivog manjka koncentracije koju ove sezone pokazuje momčad Rijeke. Umjesto prekretnice doživljen je novi poraz, ovaj put u Europi. Prvo kolo Konferencijske lige, Noah – Rijeka 1:0. A Bijeli su igrali tako da je samo četiri dana nakon intervjua došlo vrijeme za onu najavu predsjednika Miškovića. Sad se igračima mora malo drukčije razgovarati! I ako postoji ikakva mogućnost za sankcije, aktivirati i taj mehanizam.

Victor Sanchez odlučio se u Armeniji za igru s trojicom stopera, 3-5-2 s napadačima Adu-Adjeijem i Menalom koji je uglavnom ordinirao desnom stranom. Dosta logična postava, uigravana kroz tjedan. Ali kad je Rijeka ove sezone u pitanju treninzi i izjave su jedno, a utakmice nešto posve drugo.

Rijeka je čak, unatoč tome što je već u 6. minuti dobila pacerski gol zapravo statistički debelo dominirala, ali… Uzalud ti apsolutna dominaciju u posjedu kad ti je igra bezidejna, a protok lopte spor.

Armenci su poveli nakon ubačaja iz kuta. Asistent Oshima, a uz dosta sreće i ključni kiks Martina Zlomislića strijelac je bio BiH napadač Nardin Mulahusejnović. Rijeka je opet ‘popila’ gol kakav se ne smije primiti ni na treningu. Gol koji je dokaz manjka fokusiranosti na posao, gol koji je još jednu u dugom nizu ilustracija manjka momčadskog duha i voljnog momenta stanovnika Sanchezove svlačionice.

A onda kad je Niko Janković u 29. minuti napravio neshvatljivo nepametan i strahovito opasan prekršaj na centru pa 100 posto zasluženo dobio crveni karton, postalo je jasno da su one priče o zajedništvu i silnom motivu da europsko gostovanje u Erevanu bude prekretnica sezone u pozitivnom smislu, ništa drugo nego – prazne riječi koje se onda pretoče u mrtvo slovo na papiru, ali ni izbliza svoju djelatnu potvrdu ne dožive tamo gdje je uvijek jedino važno, na nogometnom travnjaku.

I ne može se sad ‘razapinjati’ Victora Sancheza. Jer npr. istu glupost kao Janković u Erevanu, napravio je Rukavina u Razgradu pod Đalovićem. A igrom se ugled ove sezone rasprodavao i s prethodnim i s aktualnim trenerom. I u domaćem prvenstvu i u Europi.

Možemo pričati i o prijelaznom roku i o određenoj ‘ispuhanosti’ nakon prošle sezone, ali ovakvi se porazi i ovakve pogreške jednostavno ne smiju događati. Jer Rijeci će i oni najpesimističniji ili najzlobniji priznati da ima daleko bolji igrački kadar od rezultata koje postiže i igara kakve prikazuje.

Istina, nakon samo pet minuta nastavka Bijeli su vjerojatno zakinuti za jedanaesterac koji je bugarski sudac trebao svirati (barem na sugestiju VAR-a pogledati situaciju) kad je Adu-Adjei je ubacio s lijeve strane, a domaći stoper rukom promijenio putanje lopte. Ali…

Kad napraviš kikseve kakve je radila Rijeka, kad si glavom tko zna gdje pa skoro teško ozlijediš protivnika i ‘zabiješ nož u leđa’ vlastitim suigračima ostavivši ih s igračem manje, kad je protivnik motiviran i brz, a ti igraš ritmom koji je kombinacija kornjačinog i puževog hoda onda nemaš pravo ni dizati glas na suca niti spominjati bilo što drugo osim vlastite izvedbe nedostojne kluba za koji igraš, dresa i grba koji nosiš na prsima.

Nisu svi bili očajno loši, nisu svi igrali alibi-igru. Daniel Adu-Adjei npr. Solidno je odradio svoje 64 minute. Radeljić je oporavljenik pa ima tu olakotnu okolnost. Dantas je donio neke pozitivne elemente. Ali to su tek fusnote, usputne i kompletnoj slici zapravo nebitne pa stoga i onako usputno spomenute činjenice.

Da stvar bude još gora i tužnija, nije Noah pokazao nikakvu neodoljivu, spektakularnu igru. Nije momčad Sandra Perkovića odigrala neku nezaboravnu partiju u večeri punoj inspiracije. Jer da jest, nakantala bi Rijeku do vrha. Armenska momčad vođena hrvatskim trenerom odigrala je jednu normalnu utakmicu u okviru svojih mogućnosti (limita), a igralo se u ozračju koje možemo opisati svakako samo ne kao zahtjevno. Solidno ispunjene tribine, poprilično samozatajno navijanje domaće publike. Ni traga onim nepredvidljivim udarima vjetra koje je kao mogućnost spominjao Victor Sanchez.

I još se domaćin, svjestan da je zapravo nogometno inferioran, s igračem više daleko češće odlučivao za čuvanje vodstva nego za ganjanje povećanje prednosti!

Drugim riječima, Rijeka je imala apsolutno sve moguće uvjete da odigra kao FC Noah, u okvirima svojih mogućnosti, na nekom svom prosjeku. I da je tome bilo tako onda bi se iz Erevana vratila, ne poražena nego s tri osvojena boda.

Na žalost, trenutačne mogućnosti momčadi HNK Rijeka, njena aktualna prosječna izvedba očigledno je uglavnom na toliko niskoj razini da ni oni koji uvijek predviđaju najcrnje scenarije nisu upozoravali kako bi se mogao dogoditi baš ovakav raspad sistema.

A prijelazni rok je prošao. Sad imaš to što imaš i s tim se moraš nekako dovući do prosinca. I da se razumijemo: nogometna kvaliteta igračkog kadra daleko, neizmjerno daleko veća od one kakvu nam pokazuju. Pa smo u Armeniji, na žalost, dobili još jedna dokaz kako Victor Sanchez ima skup igrača, ali i da Rijeka 2025/26 zasad zaista nije – momčad.

Ne pomaže tu ni 4-4-2, ni 3-5-2. Niti su bitni. Niti nam se čini da se igračima može pomoći onime što su dosad jedino dobivali: podrškom. I ne pričamo o navijačima nego o klubu. Od struke do uprave koja je uvijek spremna na stol staviti bogate nagrade, ali izgleda da je došao trenutak da ‘isuče bič’ te osim nove porcije ‘jezikove juhe’ posegne i za nekim konkretnim sankcijama ako su joj na raspolaganju.

Može se izgubiti, ali valjda je dosta bilo ove sramotne rasprodaje ugleda!