RIJEKA Dean Mistura je četvrt stoljeća uz sport i sportaše kroz Scipion, koji je izrastao u respektabilnu polikliniku. Mistura je u proteklom razdoblju bio fizioterapeut ženskog i muškog odbojkaškog kluba Rijeka, ženskog i muškog rukometnog kluba Zamet, košarkaša Kvarner, Jedriličarkog kluba Galeb, muške i ženske odbojkaške reprezentacije Hrvatske… Dvadeset i peti rođendan je proslavljen, a to je ujedno prilika i za podvlačenje crte.

Pogled na prvih 25 godina?

– Prvo, imam previše godina. S druge strane ovo je jedna sjajna i nevjerojatna avantura koju vjerojatno sada ne bih ponovio. Koliko sam bio blentav kada sam s 25 godina odlučio samostalno otvoriti privatnu praksu… Mislim da je to poanta, biti dovoljno hrabar napraviti nešto što nakon puno razmišljanja ne bih ponovo napravio.

Zašto?

– Danas znam koliko sam malo tada znao, s koliko malo vještina, znanja i iskustva sam počinjao. Danas bih bio oprezniji, možda bih kročio malo manjim koracima. Šteta ako nemaš to s 20 i nekom jer se puno gubi, taj motiv, energija, kada ne postoji prepreka koju ne možeš zaobići i riješiti, što je sjajno.

Što je bila glavna ideja kada ste krenuli u projekt Scipion?

– Glavna ideja je bila da radim ono što želim na način na koji želim i da zaradim plaću za sebe. Tako sam krenuo u centru grada u jednom stanu, sam i tako je bilo puno godina. Želja mi je bila da radim tu struku onako kako mislim da treba i da mogu u toj struci započinjati nove stvari dovoljno brzo. Nakon sedam godina preselio sam se na Kantridu i nakon devet godina na Kantridi preselili smo se na Zamet, gdje smo desetu godinu.

Olimpijci

Što osjećate kad pomislite u što se sve pretvorilo s obzirom na početke?

– Meni je to nevjerojatno i čak iz ove perspektive gdje sam sada. Sada nas je 18 zaposlenih. To su sve većinom mladi, sjajni ljudi, bez kojih ne bi bilo Scipiona. Već puno godina Scipion nisam samo ja, nego je to zbirni trud, volja, motiv i ekspertiza ljudi koji su mlađi od mene, koji su htjeli raditi i učiti i sad rade sjajno. Mi smo velika poliklinika, želio sam da rastemo, da budemo veći, bolji, pametniji, ali čak ni prije 20 godina nisam mogao planirati, ni zamisliti da ćemo doći do ovoga sada. ​Imamo tri specijalista, dva ortopeda i jednog neurokirurga, sedam fizioterapeuta, četiri kineziologa i prateće osoblje. Zaista nas je puno, ali puno nas je prije svega jer je velika potražnja za zdravstvenom uslugom. Mi smo se razvijali organski, kako je broj i zahtjev za našom uslugom bio veći, tako smo i mi rasli. Oni su prije svega mladi ljudi zato što je naša želja bila da ih, što je ranije moguće, u razvoju fizioterapeuta privučemo sebi i počnemo educirati. Pristup fizioterapiji koji radimo je dosta drugačiji od uobičajenog pristupa u drugim ustanovama pa nam treba i nešto više vremena za edukaciju. U dijelu pokušaja razumijevanja lokomotornog sustava kreirali smo naš vlastiti model. Fizioterapija je u kontinuiranom razvoju i danas nemamo apsolutno sve informacije o tome kako tijelo funkcionira i naše razumijevanje je podložno interpretaciji te smo u tom smislu učinili korak naprijed u interpretaciji ne samo dijagnostičkog postupka nego i dalje u terapijskom smislu. U tome je razlika kad mi radimo s pacijentima.

Surađujete li ili ste surađivali s velikim brojem sportaša?

– Dolazi nam jako puno sportaša. Surađujemo s nekoliko sportskih saveza, plivačkim, atletskim, jedriličarskim. Bila je nedavno i atletičarka Sara Kolak riješiti neke tekuće probleme. U srpnju idem na svoje četvrte Olimpijske igre, vrlo vjerojatno i posljednje. No ono na čemu najviše radimo su degenerativna oboljenja ljudi srednje do zrele životne dobi jer je najviše tih problema u populaciji. Starimo, htjeli mi to priznati ili ne, i kao nacija i lokalno u Rijeci prosjek godina je danas bitno veći nego prije 15 ili 20 godina i moja struka se okreće prema degenerativnim oboljenjima, artrozama, kroničnim bolestima kralježnice…

Radili ste s puno poznatih olimpijaca i velikih sportaša?

– Svaki od tih sportaša mi je drag na svoj način. Pogotovo u individualnim sportovima gdje su ti ljudi sami okruženi svijetom s kojim se nekad hrvaju, a nekad su u miru i onda fizioterapeut ili zdravstveni djelatnik bude ne samo za terapiju nego i podrška. Mislim da je sportaš koji me najviše promijenio Ivan Ljubičić. Prvo, on je sjajan čovjek, izvrstan sportaš, ali i čovjek od kojeg sam puno naučio i koji mi je dao šansu u jednom trenutku da mu pomognem. Imao sam stvarno osjećaj unutar cijelog tog sustava, mojeg i njegovog, da sam zaista pomogao da se dogodi nešto sportski sjajno. Na to sam možda i ponajviše ponosan. Naša suradnja je trajala veći dio njegove karijere, a tri godine sam putovao s njim i bio dio ekipe.

Kondicijski trener Dalibor Širola, koji je ostao u profesionalnom tenisu, bio je vaš suradnik?

– Dalibor je odličan kondicijski trener i to razdoblje od devet godina, koliko smo radili zajedno, bilo je nevjerojatno. Napredovali smo i naše razumijevanje u percepciji gdje je kraj jedne struke, početak druge i gdje se preklapaju. Drago mi je da je ostvario svoje želje, a to je da radi isključivo s profesionalnim vrhunskim sportašima. U jednom trenutku ideje gdje tko želi biti su se razdvojile i mi smo otišli svaki svojim putem, ali bez njega i bez tog zajedničkog angažmana ne bi bilo ni svega ovoga.

Pacijenti

Vi niste željeli raditi u takvoj vrsti profesionalizma?

– Volim sport, volim biti povremeno na putu, ali u jednom trenutku sam htio raditi više medicine. Znat će moji tenisači, atletičari, plivači, da ono što mi radimo na putu jest medicina, ali nije onakva kakvu radimo kada smo ovdje. Htio sam se povući više u medicinu, više u lokalnu dijagnostiku i terapiju koja se ne može tako raditi na putu kako se može raditi kad si stacioniran na jednome mjestu. To ne znači da ne radimo sa sportašima, još ih ima puno, negdje 20 posto našega posla su profesionalci, mislim da će tako i ostati, ali mi smo onaj stacionar. Na isti onaj način kao kad sam ja putovao s Ljubičićem pa smo imali tu medicinski tim koji nas je čekao za dijagnostiku. Mi ne putujemo toliko s njima, ali smo tu kada dođu da im osiguramo kompletnu dijagnostiku i terapiju.

Jesmo li zdravi ljudi?

– Nemam podatke ni istraživanja, ali mogu reći da se još uvijek premalo krećemo, da nam je fizička aktivnost još uvijek dosta strana. Ako se krećemo i ako smo fizički aktivni, odemo u drugu krajnost, pretjeramo s tim pa opet trebamo pomoć. Ono što je dio moje struke je da stimuliram ljude da budu umjereno fizički aktivni, da ta fizička aktivnost koristi zdravlju, prije svega poboljšanju zdravlja i sanaciji nekih ozljeda i tu još moramo puno napraviti.

A jesmo li dobri pacijenti?

– Bolje je pitanje jesmo li mi dovoljno dobri fizioterapeuti da dopremo do pacijenta. Ako postoji neki trenutak frustracije, to je kada vidim pacijenta kojem moja struka može pomoći, ali nemam načina motivirati ga da napravi ono što treba. Da bismo poboljšali tu vještinu, angažirali smo sjajnog mlađeg psihologa Petra Nikolića, koji je s nama odradio cijeli posao i još uvijek radi s nama, učeći nas komunikologiji. Mislim da to nedostaje u edukaciji mojih mlađih kolega i to pokušavamo nadoknaditi. Ako moja struka ima odgovor, a ja ne mogu motivirati pacijenta, to nije problem pacijenta, to je moj problem i nužno je barem pokušati naći način kako uspjeti.

Planovi?

– Da ste me prije deset godina pitali kakvi su planovi za budućnost, oni ne bi bili ovakvi. Nadam se da ću biti živ za deset godina i da ćemo slaviti 35. godišnjicu. Siguran sam da će Scipion biti drugačiji nego što je danas jer će vremena biti drugačija, ali imam osjećaj da je ova avantura sa Scipionom praktički tek počela.