RIJEKA Olimpijske igre bliže se svome kraju, najveći sportski događaj održan je s jednogodišnjom odgodom bez obzira na sve otežavajuće okolnosti, novo normalno i brojna pravila, medalje su podijeljene ili se još dijele, a unatoč svakodnevnim testiranjima na COVID-19 i brojna ograničenja, sportskih dostignuća nije nedostajalo. No, bilo je i razočaranja, podbačaja, i to od onih od kojih se očekivala medalja. Sve je to izvuklo na površinu važnost psihološkog aspekta koji prati sportski rezultat.

Riječanin Petar Nikolić specijalist je za psihološku pripremu sportaša ili, popularnije rečeno, sportski psiholog. Nikolić će reći da je psihologija uvijek bila tu, ali da joj se u zadnje vrijeme pridaje malo više pažnje.

– Sigurno da ova situacija u kojoj su se sportaši našli na Olimpijskim igrama s psihološkog aspekta daje dodatni sloj, ali svima je isto. Drugačije je, nema interakcije izvan natjecanja, ima puno ograničenja, svakodnevnih testiranja, koja vjerojatno iziskuju i rana buđenja. To donosi neke promjene i ograničenja, utoliko je nešto teže. Pandemija koronavirusa egzistira već dvije godine, polako se privikavamo na novo normalno, iako nije normalno i sigurno je stres veći. Utječe generalno na sportski rezultat, ali za sve podjednako i u nekom malom postotku.

S druge strane je i lakše, nema publike, nema gomile novinara, nema toliko pritiska, nema toliko interesa, što je sve dobro za ljude sklone anksioznosti. Mnogima je to olakšalo stvari jer su uz puno manje pompe otišli u Tokio i lakše im je jer je manje svakodnevne pozornosti i pritiska. Ne bih rekao da je priča o američkoj gimnastičarki Simone Biles i njezinom odustajanju uoči nastupa počela u Tokiju. Mislim da ona nije bila spremna ni prije tri tjedna, ni prije mjesec ili dva, ali da je govorila: bit će u redu. Ali, kad je prvi nastup bio loš, ona je odustala. Svi se nadaju da će to nekako proći razmišljajući: bit će bolje samo kad dođem tamo. Možda je nekome i rekla pa joj je odgovorio: samo ti treniraj, riješit ćemo sve, ali nije se riješilo. Kad je shvatila da nije spremna i da ne može, rekla je dosta. Bez posvećivanja pažnje psihološkoj pripremi, nema filmskih preokreta.

SPORTSKOJ PSIHOLOGIJI PRIDAJE SE SVE VIŠE PAŽNJE – Petar Nikolić

Pritisak

Gledaju li treneri više fizičku ili psihičku pripremu?

– Ovisi o treneru. Kad kažu: on je dobar psiholog, to vrijedi za ljude koji se tome više posvete pa imaju i više znanja, ali većina trenera nije baš educirana iz psihologije, nego ovisi o nekom svom senzibilitetu, empatiji, osjećaju da mogu nešto prepoznati, a neki nemaju uopće žicu za to. Danas treneri tome posvećuju sve više pažnje, no upitno je kako. Pročitaju neku knjigu i onda pokušavaju uklopiti sportaša u pročitanu teoriju, ali svaka osoba ima svoju teoriju.

Nekom odgovara nešto što je na krivulji u ekstremu i ako se ne radi baš tako neće biti dobro, a to se ne može prepoznati ako nisi stručnjak u tome. Imao sam sportaše kojima sam svjesno i namjerno nabijao što veći pritisak jer su tada bili fantastični, nikada ne bi poklekli pod pritiskom. Neki drugi pak dok ne zavežu kopačke ne razmišljaju o utakmici jer je to najbolje za njih, inače im to predstavlja preveliki stres. Koliko god je danas psihologija pomodna i svi više pričaju o njoj, još uvijek ne znaju puno.

Novak Đoković vrhunski je sportaš i najbolji tenisač na svijetu koji je na kraju završio bez medalje koju su svi očekivali od njega, razbijajući reket po terenu. Odakle takav impuls jer bi se on trebao znati nositi s pritiskom i očekivanjima?

– Vrlo je moguće da je Đoković došao prazan u Tokio, osvojio je Roland Garros i Wimbledon. Divljanje znači da je izašao iz idealne zone izvedbe. Ne možemo zaključivati o njemu, a da ne znamo kakav je njegov sustav pripreme. Nije osvojio medalju na Olimpijskim igrama, ali imao je dva teška turnira, bio je fantastičan, možda nije imao vremena za pripremu za Olimpijske igre, neki pritisak jer je sigurno htio osvojiti medalju. Negdje u podsvijesti mu ostaje da nije osvojio zlato, ali to ga neće stalno pratiti jer ima previše važnih turnira između Igara. Možda će za četiri godine biti slabiji na nekim turnirima, fokusirajući se na Olimpijske igre i osvojiti zlato. I to je vrlo moguće.

Dodatni motiv

Sara Kolak i Sandra Perković nisu imale očekivanu izvedbu?

– Kolak je imala razlaz i s trenerom prije Norvežanina, tako da je očito loše vođena od zadnjeg ciklusa. Tu nije samo psihološki faktor u pitanju, nego i trenažni. Perković je rekla da od početka nije valjalo, da su uvjeti za treniranje bili lošiji nego Amerikancima. Ali, možda je baš zbog toga mogla uzeti zlato jer su je razljutili jer je vjerujem puno puta u manjkavim uvjetima našla svoj motiv i snagu. Ljudi imaju potrebu sebi objasniti, svjesno pronaći neke razloge kad ne znaju što se dogodilo. Nije uspjela i ona će smisliti razlog, ne zato što treba alibi ili jer je zločesta, nego jer mi tako funkcioniramo. Puno ispravnije bilo bi analizirati što je bilo drugačije kad je osjetila da je nešto drugačije, da se vidi koji je pravi uzrok toga i da se možda djeluje na vrijeme da se ostvari rezultat. Vanjski utjecaji se lako vide, ali unutarnje stanje se često ne prepoznaje jer sam siguran da ona nije imala u karijeri uvijek laboratorijske uvjete za rad. U Riju 2016. godine nije joj smetalo treniranje na vrućini, treba prepoznati što je tada bilo drugačije, što je bilo drugačije tada, a što sada i onda imamo put za dalje. Nakon nekog vremena naučiš prepoznavati, slušati i razumjeti sebe, iskustvo tu nosi puno jer Snježana Pejčić je dobro pucala, unatoč svemu što se dogodilo s njezinim trenerom.

Najvažnije je gledati cijeli koloplet situacije. Neki sportaši si prirodno smisle način kako će se nositi s određenim situacijama, prebace se u taj mod i to mogu. To je jako rijetko, obično trebaju nekoga tko će ih uputiti da bi došli do toga jer smo svi mi jaki onoliko koliko oko nas stvorimo kontekst koji potencira našu snagu. Koliko ćemo se staviti u situaciju da nam je lakše postići uspjeh, a znati stvoriti situaciju u kojoj nam je lakši uspjeh, posao je stručnjaka. Sportaš se s godinama sve više približava tom idealnom kontekstu pa mu je lakše, a dok ga traži je dug put jer se nitko nije rodio siguran u sebe i s uputama kako postati pobjednik.

Koliko osiguravanje egzistencije ima utjecaja na izvedbu i rezultat?

– Mi bismo trebali biti najviše iznutra motivirani, da uživamo u natjecanju, u izazovima koje nudi sport, sportu, pomicanju granica, to je stvarno optimalno i sportaša treba vraćati na to i kad nastupi dobro i kad nastupi loše te vidjeti kako može biti bolji i kako može unaprijediti izvedbu. No, svaka kultura vrednuje ishod, ne izvedbu i jako je važno da se sportaš odmiče od toga te da bude fokusiran na taj dio koji dolazi iznutra i onda te vanjske nagrade imaju manji utjecaj i ta ideja da mu ovisi egzistencija mu neće pasti na pamet kod nekog ključnog trenutka u natjecanju. To bi trebao biti samo onaj dodatni motiv jer je vanjska motivacija prilično kratkoročna, ali ideja poput toga da ćeš se pobrinuti za obitelj mora doći iznutra da bi činjenica da je to vanjska nagrada bila još dodatni stimulans, a ne opterećenje. Ako je to glavni razlog zašto si tamo, vjerojatno nećeš uspjeti.

Cijeli paket

Koji sportovi najviše koriste psihologa?

– Nogomet dosta rijetko, još uvijek i gotovo isključivo na individualnoj bazi, ne momčadskoj. Rijeka nije imala psihologa, Hajduk je imao pokušaj za seniore neko vrijeme, Dinamo u Školi nogometa ima više psihologa, čujem sve dobro o uvjetima i načinu rada. Ja sam kratko imao priliku biti u Slaven Belupu. Kad pričamo o Hrvatskoj, ne možemo pričati o trendovima jer je to toliko nasumično. Roditelji će, ako mogu, psihologa angažirati i za hrvača i za nogometaša. Sportaši uglavnom ovise o obiteljskom sustavu unutar sustava. Svijest o važnosti mentalne pripreme postoji više kod individualnih sportova jer individualac razumije da cijeli paket mora biti zadovoljen da bi nešto postigao. U ekipnim sportovima nešto ćeš pokrpati jer imaš suigrače, podršku i pomoć. Individualni sportovi u inozemstvu u kojima je jako zastupljen mentalni segment su golf i tenis jer su to sportovi u kojima ima jako malo aktivne igre u odnosu na ukupno vrijeme natjecanja. U tenisu dvije trećine meča možeš razmišljati, trećinu igraš, to je jako težak sport mentalno.

U individualnim sportovima ne možeš nešto postići sa sportskim psihologom za mjesec ili dva, možeš početi učiti i razumjeti neke stvari, a plodovi rada doći će tijekom idućih mjeseci. U ekipnim sportovima gdje postoji grupna dinamika, treneri, stožeri, velik pogon igrača, psiholog treba jako puno vremena da bi razumio dinamiku momčadi, a rad mora biti individualni sa svakim od igrača. Svaka nova jedinka u timu mijenja dinamiku. Psiholog treba raditi najviše s glavnim trenerom koji je osoba koja prenosi ideje na ekipu. Ne može psiholog biti glasnogovornik trenera. Ja mogu otkriti treneru alate kako će voditi igrače, a onda psiholog radi individualno s igračima te prenese treneru kako nekom igraču lakše dočarati što on želi od njega.

Koliki utjecaj u stvaranju rezultata ima psihološka priprema?

– Psihološka priprema ima jednak utjecaj u stvaranju rezultata, kao i tehnička, taktička i kondicijska priprema. Koliko će utjecati, ovisi o pojedincu jer nitko nije na vrh došao rastrojen, ali neki su sami otkrili način kako se staviti u okvir. Nije upitno zna li sportaš izvesti to što mora, već zna li to izvesti kada treba. Najbolje je ne razmišljati, nego pustiti da se automatizam pokreta i tehničko-taktičke pripreme dogode same od sebe. To je trik u sportskoj psihologiji kako osigurati da je netko fokusiran i da nema distrakcije u smislu što će tko reći, hoću li zaraditi, što će mediji reći, već da samo izvodi pokret i u tome je sjajan.

S kojim sve sportašima radite?

– Ne radim samo sa sportašima, već i u poslovnom sektoru, individualno ili s poslovnim timovima. No, kako sam nogometni trener s UEFA A licencom i bavio sam se nogometom, uvijek imam profesionalne nogometaše u programu. Potpuno slučajno sam u windsurfingu, radio sam s Enricom Marottijem i s Poljakom Rutkowskim. Desetobojac Fran Bonifačić je prvi atletičar s kojim radim, a radio sam i brojnim amaterskim i profesionalnim sportašima, od djece pa do olimpijskih pobjednika, poput vaterpolista Petra Muslima. Nekada dođu i treneri, bilo je nekoliko nogometnih trenera, a radio sam i s jednim košarkaškim trenerom i to mi je bilo sjajno. Psihologija ima jako velik utjecaj na momčad koju nikad nisam vidio jer mi trener kaže koji problem ima, ja kroz rad s njim mijenjam cijelu paradigmu momčadi, on počinje drugačije reagirati, a ja uopće nisam upoznao momčad.

Iako imate UEFA A nogometnu licencu, ne bavite se trenerskim poslom?

– Uživam raditi kao nogometni trener, ali uvjeti rada su katastrofa pa se ne namjeravam time baviti. Danas s klincima rade najgori umjesto najbolji treneri. Najgori u smislu da imaju najmanje iskustva, najniže licence, to su im prvi poslovi i to im nije interes, već samo stepenica do seniorske momčadi. Uz to, treneri djece često su aktivni amaterski igrači, bez trenerskih licenci, koji tu vide priliku za dodatni džeparac. Raditi s djetetom i odraslim sportašem je potpuno drugačiji posao. Najbolji bi trebali raditi s djecom jer formiranog igrača u seniorskoj momčadi može voditi lošiji trener i ima preduvjete da bude dobar.

Tada ti treba drugačiji trener, taktičar, trener za rezultat i dobro osoblje. Na Svjetskom prvenstvu u Brazilu van Gaal je bio izbornik Nizozemske i imao je 13 asistenata, samo je morao reći tko će igrati, svi drugi su radili sve ostalo prema njegovim uputama. Ako imaš generaciju u kojoj su Modrić, Ćorluka i Da Silva, kada dođu u seniorski uzrast posao je već napravljen, a napravili su ga treneri koji su radili s djecom. Onda imaš punu blagajnu i fantastične igrače.