Sport na aparatima

Riječki sport godinama ide »po lojtrici dol« i sada već »s magarca pada na zemlju«

Igor Duvnjak

SRETNI DANI - Košarkaši Kvarnera 2010 s navijačima slave pobjedu nad Šibenkom u siječnju 2014./Foto M. GRACIN

SRETNI DANI - Košarkaši Kvarnera 2010 s navijačima slave pobjedu nad Šibenkom u siječnju 2014./Foto M. GRACIN

Novo smanjenje sredstava za vrhunski riječki sport više nije silazak s konja na magarca nego padanje s magarca na zemlju. Financijski zanemaren kao »ružno pače«, s ljubljenima i grljenima u danima kada se osvajaju medalje, a poslije guran u pozadinu



RIJEKA Glavni junak u romanu »Manijak«, tada vrlo popularnog humorista i pisca Hrvoja Hitreca Hita, govorio je kako voli gledati i slušati reklame jer se redovno utješi uvideći da »i od njega ima gl… ih«.


U danima kada je Izvršni odbor Riječkog sportskog saveza usvojio prijedlog proračuna Grada Rijeke vezanih za javne potrebe u sportu, nedavni istup čelnika jedne stranke, konkretno gospodina Peđe, čovjeka koji nije iz Rijeke i koji je ovdašnje gradsko vodstvo hvalio u stilu da je ono primjer kako se dobro vodi grad i kako ga se voli, neumitno asocira na ondašnje poruke o reklamama i sadašnjem reklamiranju i samoreklamiranju u stranačkom i međustranačkom nadmudrivanju.


Budući da to zapravo većinu stanovništa jednostavno ne zanima, ne zanima konkretno niti riječke sportašice i sportaše. Svatko ima pravo na svoje mišljenje u ovom demokratskom društvenom uređenju, pa tako i ovaj političar, no isto tako imaju i ljudi u Rijeci, pogotovo kada je u pitanju vrhunski riječki sport. U odnosu na sadašnje stanje, neki stariji zaljubljenik u sport grada na obalama Rječine može već godinama samo uzdisati u stilu poruka iz one pjesme u kojoj Gabi Novak »pamti samo sretne dane«.


Provincija




Danas, nažalost, u Rijeci možemo samo nostalgično spominjati te »sretne dane« jer za razliku od onog političara pamtimo godine u kojima je Rijeka bila jedna od metropola bivše države, a sada se već godinama pretvara u provinciju u mladoj hrvatskoj državi. Je li to zasluga SDP-a koji vodi grad, neka svatko zaključi sam. Činjenica je samo da riječki sport godinama ide »po lojtrici dol« i već neko vrijeme silazi »s konja na magarca«, a tužna je realnost da sada već »s magarca pada na zemlju«, odnosno dotiče dno.


To nisu paušalne proizvoljne procjene. Dovoljne su reakcije velikih sportskih imena – opaske o »dodirivanju dna« i one da smanjenje sredstava za sport »mora imati limit« čuju se iz usta trofejnih riječkih sportaša poput Aramisa Naglića, koji je uz ostalo igrao nezaboravno finale Olimpijskih igara 1992. godine naspram Air Jordana, Magica Johnsona, Larryja Birda i ostalih iz »Dream Teama«, odnosno bez sumnje najslavnije košarkaške momčadi u povijesti, kao i vaterpolske zvijezde, sadašnjeg čelnika primorjaša Samira Baraća, čovjeka koji je osvojio sve na svijetu na klupskoj i reprezentativnoj razini te uz Valtera Matoševića, najtrofejnije ime u povijesti riječkog sporta.


Čuje ih svakako i Dorotea Pešić Bukovac, čelnica RSS-a, predstavnica ovdašnjih skokova u vodu, sve u danima kada riječki sport tone i tone sve dublje, financijski zanemaren kao »ružno pače«, s imenima ljubljenima i grljenima u danima kada se osvajaju medalje, a poslije guran u pozadinu kao neželjeno dijete.


Inače, kada smo već kod Birda, nezaboravnog asa Boston Celticsa, i on je jedna od svjetskih zvijezda koja je nekada zaigrala u Rijeci, što je samo još jedna potvrda one teze o ovdašnjoj davnoj metropoli i sadašnjoj provinciji. Primjera za ondašnji sjaj koji je odavno potamnio i za današnju bijedu i životarenje ima na svakom kantunu, nasumično listanje albuma uspomena za današnje doba u kojem su sagrađeni toliki sportski objekti, a vrhunskog sporta je sve manje i manje, za današnje stanje djeluje kao naučna fantastika.


Recimo, rukometaši Kvarnera su ondašnju Prvu ligu igrali na asfaltu ispred Ekonomske škole, ali vodio ih je Vlado Stenzel, jedan od najboljih, ako ne i najbolji trener na svijetu, a igrala je zvijezda kalibra Zdravka Belog Rađenovića. Sada imamo novu dvoranu na Zametu u kojoj igraju mladi, neiskusni igrači i čim netko malo odskoči, odskoči i iz Rijeke.


Sveti Nikola


Gdje su oni dani pokojnog Pere Čarića kada je onako, »kao usput« u Zamet dovodio olimpijske pobjednike? U redove košarkaša Kvarnera doveden je bio međunarodni as Nikola Plećaš i naravno da je praktički za svaku utakmicu Dvorana mladosti bila stalno puna. Sada je pak Škrljevo pojam za Kvarner, nešto što je prije bilo nezamislivo. Inače, nešto prije onog Kvarnera u toj istoj dvorani igrale su odbojkašice Rijeke, najbolje u državi, i odbojkaši, stalni viceprvaci iza neprikosnovene Mladosti.


U ta doba među nogometaše Rijeke došao je Joško Skoblar, nogometna zvijezda kakve u Rijeci još nije bilo. Onako usput, riječki su nogometaši koncem sedamdesetih uzeli dva Kupa, davali su reprezentativce. U isto doba na Kantridi je vježbao Luciano Sušanj, tada najbolji osamstometraš na svijetu, a vodio ga je »Zozo« Leskovac, jedan od najcjenjenijih trenera ne samo u Jugoslaviji, i to sve u eri kada su atletičarke i atletičari Kvarnera bili među najboljima u zemlji. Sada imaju novu dvoranu (je li prekratka za trčanje, drugo je pitanje), ali takvih asova nemaju.


U isto vrijeme na starom bazenu Kantride igrao je majstor kalibra Dejana Dabovića, kojemu je kao treneru kasnije sa Zoranom Rojom, Sergiom Afrićem, Marijanom Risekom i društvom za dlaku izmakla titula državnog prvaka. Sada ogromnim entuzijazmom Barać, Igor Hinić, Damir Glavan, David Burburan i prijatelji održavaju klub na životu poslije godina nezaboravnog Predraga Slobode, koji je na Kantridi okupio najtrofejniji sastav u povijesti riječkog sporta s čak sedam olimpijskih pobjednika.


Ta je era bila, nažalost, kao bljesak munje, sadašnjost u odnosu na ono »zlatno doba nijemog filma« svodi se na preživljavanje. U istom bazenu u danima slavnog Mihovila Miće Dorčića, uz ostale asove, plivao je i svjetski rekorder Miloš Mićo Milošević, no i tu vrijedi ona »nekad bilo, sad se spominjalo«. Sva sreća da je na Rujevici Damir Mišković, inače bismo u danima kada su već zaboravljene one bezbrojne i sve redom neuspješne kandidature našeg grada za Mediteranske igre koje bismo mogli smjestiti u neki »Amarcord« i nogometaše HNK Rijeka smještali u ovaj neveseli koš.


Ovako, oni su kao oaza u ovoj pustinji riječkog sporta, u danima kada smo kao s pokvarene ploče opet slušali priče o ljubavi prema Rijeci, riječke sportašice i sportaši vjerojatno bi samo poručili: »molim vas, nemojte nas više voljeti, omogućite nam da možemo normalno živjeti«. Uglavnom, čelnicima riječkih klubova svaka čast, zaslužuju odličja za stalnu borbu s vjetrenjačama. Njima nitko ne bi htio biti u koži, a pitanje je do kada će izdržati.


Mišljenović: Sjednica Izvršnog odbora je neregularna

Miljenko Mišljenović, član IO RSS-a, svojevremeni dugogodišnji čelnik rukometaša Zameta, očitovao je nazdovoljstvo stanjem u sportu svojim otvorenim pismom, naslovljenim na predsjednicu RSS-a Doroteu Pešić Bukovac.
1. Molimo vas da mi pošaljete mailing liste kako je glasano na izvršnom odboru 24. studenog na 31. sjednici izvršnog odbora online.
2. Moje mišljenje je da je ta sjednica neregularna. Kad su u pitanju tako bitni problemi za sport Grada Rijeke, sjednicu ste trebali održati u Gradskoj vijećnici ili nekoj sportskoj dvorani gdje bi razmak između nas bio 5 metara te vas molim da sljedeću 32. sjednicu održite na taj način.
Mišljenović smatra da bi kao predsjednica RSS-a Dorotea Pešić Bukovac trebala štititi sport u Gradu Rijeci, a ne politiku, te da kao političar ne može voditi RSS, o čemu će se razgovarati na sljedećoj skupštini.
»Vrijeme je da promijenimo ljude koji odlučuju o sportu i sportašima osobama s invaliditetom jer nas smatraju građanima drugog reda i nemaju financijske koristi od nas, stoji između ostalog u priopćenju Miljenka Mišljenovića.