RIJEKA Kava, pogled na gradsku uru i sunce koje se budi i stidljivo proviruje kroz zgrade. Šetači lijeno koračaju riječkom žilom kucavicom kako to obično čine onih dana u tjednu koji su za većinu Riječana – neradni. Slika Korza u subotnje jutro. Posebno mjesto za Riječane, poseban užitak za one koje je život odveo daleko od njihovoga grada.

Bojan Đukić (41), riječki kuglač i sportski zaljubljenik, posljednjih je sedam godina u ulozi – »gastarbajtera«. Riječ je o osebujnom liku kojeg je teško staviti u neku ladicu. Zapravo, riječ je o onoj vrsti ljudi koji ti počnu silno nedostajati u onom trenutku kada odjednom shvatiš da više nisu u tvojem okruženju.

Nekada su nogometna jutra na Kantridi bila nezamisliva bez njegova dolaska i znatiželjnog upita što ima novo u klubu. Veliki navijač HNK Rijeka, zapravo svih riječkih sportskih klubova, ali u prvom redu veliki ljubitelj sporta i sportaša. Dvaput je odlazio iz Rijeke, prvi put je u Njemačkoj boravio od 2001. do 2008. godine, drugi put je otišao 2013. godine i vratio se vrućeg kolovoškog vikenda.

Još uvijek aktivno kugla, prošle sezone igrao je za drugu i treću ekipu Victorije iz Bamberga. Ono što je u svijetu nogometa Real Madrid, to je u svijetu kuglanja Victoria iz Bamberga. Najbolji, najbogatiji i najtrofejniji klub!

– Otišao sam iz Rijeke 2013. godine i to najviše zbog toga što nisam uspio dobiti stalan posao. Bilo mi je teško, ali takav je život. Presudan je bio moj susret s Knutom Wagnerom, vlasnikom Victorije i jednim od čelnika Svjetske kuglačke federacije, u dvorani na Zametu tijekom Svjetskog juniorskog prvenstva 2010. godine. Wagner mi je tada rekao: Čim Hrvatska uđe u EU, u Njemačkoj te čeka posao. Tako je i bilo.

Radim kao automehaničar i kuglam. Zadovoljan sam plaćom, nešto zaradim i od kuglanja. Treniram dvaput dnevno. Kuglat ću dok god me zdravlje bude služilo. Dok se budem dobro osjećao fizički i psihički, jer kuglanje nije samo snaga, već u prvom redu jaka centrala, odnosno glava. Imao sam prometnu nezgodu, pa operaciju koljena i lakta, razmišljao sam odustati od svega, no na kraju je prevagnula ljubav prema kuglanju i sportu – govori Đukić koji je godinama kuglao za Mlaku, Zlobin, riječki Telekom…

Riječka djeca

Posebno je ponosan na drugo mjesto osvojeno na SP-u juniora do 23 godine s hrvatskom reprezentacijom.

– I kada sam 2000. godine proglašen za najboljeg kuglača u Hrvatskoj! Nakon toga sam 2001. godine otišao u Njemačku. Igrao sam za Freiburg, Schwasberg, potom i Victoriju Bamberg. Vratio sam se onda u Rijeku, radio kao domar u Sportskom centru »3. maj«. Bio sam zadovoljan, ali na kraju sam ipak ostao bez toliko željenog stalnog zaposlenja…

Kuglanje je u Njemačkoj ozbiljan sport, neki igrači i igračice su profesionalci.

– U Victoriji je dio igrača i igračica u statusu profesionalca. Gazda se sada više fokusirao na žensko kuglanje. Svojedobno je rekao da će prije ili kasnije dovesti Zabočanku Klaru Sedlar, bivšu igračicu Istre, i to je nedavno i učinio. Ne znam doista o kojim je iznosima riječ, ali znam da sam, primjerice, svojevremeno dvije godine dobro živio od kuglanja u Njemačkoj. Nažalost, negdje sam očito rekao nešto što nisam smio pa je sve propalo. Ponekad imam prebrz jezik. Što ću, takav sam…

Upravo činjenica da je klub iz Bamberga tako moćan, daje na značaju uspjeha kuglačica Mlake koje su nedavno preotele igračicama Victorije pobjednički naslov u Svjetskom kupu.

– Svaka čast igračicama Mlake na svemu što rade svih ovih godina. To je u prvom redu projekt i zasluga Loresa Agotića koji godinama ulaže u tu ekipu. Rezultati su sjajni, ali meni osobno u toj priči ipak nedostaje malo više domaćih igračica.

Nisam u niti jednom sportu baš pristalica dovođenja previše igrača i igračica sa strane. Znam što govorim jer osim nogometa pratim i pratio sam druge riječke klubove. Recimo, poput rukometa. Riječki klubovi su uvijek bili najbolji kada su ih nosila riječka djeca.

Muško kuglanje u Rijeci je njegova bolna točka.

– Žalosno je da grad poput Rijeke nema jakog muškog prvoligaša. Ne znam, očito nema novaca i za jak muški i ženski klub.

HNK Rijeka od Bojanova odlaska u Njemačku niže trofeje…

– Naravno da mi nedostaju utakmice Rijeke. Međutim, imam u Njemačkoj sve hrvatske TV kanale. Pratim sve utakmice. Veliki sam navijač Rijeke, ali u svojem stanu imam i Hajdukove i Dinamove rekvizite. Naravno, i hrvatske reprezentacije. Nisam onaj tip navijača koji nekoga mrzi, volio bih da je u Hrvatskoj sve po tom pitanju kao u Njemačkoj, dakle, da navijači suprotstavljenih klubova mogu mirno na utakmice i tribine. Da nema ograda.

Bayern i Schalke 04

Kao na Allianz Areni gdje često gleda utakmice Bayerna.

– Bamberg je 60 kilometara od Nürnberga, odnosno 230 kilometara od Münchena. Imam pretplatu za Bayernove utakmice, platio sam je 500 eura… Često odem na utakmice. O bundesligaškom nogometu neću trošiti riječi. Fascinira me Allianz Arena, stadion je prekrasan, ali nije najljepši u Njemačkoj.

Za mene je ipak najbolja Auf Schalke Arena. U Njemačkoj se dosta ulaže u sportsku infrastrukturu, dosta toga se gradi, a kod nas malo ili gotovo ništa.

Netko će reći da nema tko raditi kada su svi otišli u Njemačku ili Irsku.

– Tako ispada. Ali, ni vani nije baš tako lako kao što se misli. Kao i u sportu, mora postojati red, rad i disciplina. I upornost! Recimo, kao što je Rijeka uporna posljednjih godina u Kupu Hrvatske i zato osvaja trofeje. Svaka čast Miškoviću na svemu što je napravio!

Sagradio je između ostaloga kamp i stadion na Rujevici. Pratim i ostale riječke klubove. Drago mi je da je Opatija ušla u Drugu HNL, da je Orijent visoko u Drugoj HNL. Šteta što su na Kantridi primili tri gola od Istre 1961 u prvoj kvalifikacijskoj utakmici.

Kantrida je posebna priča.

– Uspomene… Prvi put sam na stadionu bio 1984. godine. S pet godina sam iz Bakra došao na Kantridu gledati Rijeku i Real Madrid. Na finalu Kupa 1994. godine stradao sam u stampedu nakon bakljade, porezao sam ruku kada je pala ograda.

Taj ožiljak na dlanu i danas nosim kao podsjetnik na tu utakmicu. Sjećam se i kada mi je Rustem Gashi opalio šamarčinu. Slučajno sam stisnuo prekidač i ugasio reflektor. I dobio – šamarčinu. Žao mi je što Kantrida propada, što se još nisu ostvarili planovi izgradnje novoga stadiona, ali zato imamo krasan objekt na Rujevici.