RIJEKA Ivan Krapić jedno je od imena u zamišljenoj »Galeriji slavnih« riječkog sporta, među tolikim je sportašicama i sportašima koji tijekom silnih desetljeća služe na ponos i diku voljenom gradu diljem tko zna kojih sve svjetskih meridijana i paralela.

U sportu »pod kapicama« godinama je stvarao zavidnu reputaciju, uvjeravajući se pritom u točnost prastare izreke da »bez muke nema nauke«, u uspjehe i priznanja godinama ulažući silni trud, tko zna koliko milja preplivanih kilometara i vagone podignutog tereta i tako do današnjih dana.

Vaterpolo je pošten i obilno mu uzvraća, toliko da je ovaj nekadašnji Primorjaš, koji je vaterpolsku abecedu sricao na bazenu Kantride, trenutno centar francuskog Noisy le Seca, u itekako časnoj ulozi kapetana hrvatske reprezentacije, jedne od institucija hrvatskog sporta od koje zaziru i najbolji na svijetu. Sportaš od tih dječjih dana otvorenih očiju sniva lijepe snove o karijeri, nekima oni postanu i ugodna stvarnost.

– Znate kako je to u životu, ono čemu se najmanje nadaš, na kraju se dogodi – kaže 33-godišnji Ivan Krapić o činjenici da je postao kapetan jedne tako trofejne reprezentacije kao što je hrvatska vaterpolska vrsta. – Realno gledajući, činjenica je da u protekle dvije godine nisam ni bio u reprezentaciji budući da su na tom mjestu igrali Lončar i Vrlić.

A osim toga, bili su uistinu u odličnoj formi. Ove godine sam se vratio i naravno da mi je jako drago zbog toga. Jer, realno, ja sam najljepši dio svoje karijere ostvario s dečkima u reprezentaciji. Stoga je biti dio ove priče za mene jedan odličan osjećaj.

Svjetska klasa

Spominjanje Lončara i Vrlića u hrvatskih ljubitelja vaterpola je kao u ljubitelja glazbe spominjanje neke popularne pjevačice i pjevača. Tijekom silnih desetljeća hrvatski vaterpolo je na međunarodnu pozornicu izbacivao tolike centre svjetske klase, među inima i one najviše, kao, primjerice, Riječanina Igora Hinića ili Splićanina Milu Smodlaku. Ispada da je pod nebom s ove strane Jadrana tlo pogodno za nicanje vrhunskih centara.

– Činjenica je da smo kroz povijest imali niz vrsnih centara. Od pokojnog Vrbičića, Hinića, Smodlake, Dobuda, potom Lončara pa Vrlića, tu sam i ja. Imamo i kvalitetnih mladih centara, tu su Paparić, Dužević i još mlađi dečki koji dolaze. Tu je bio i Premuš, koji je igrao za Italiju jer nije mogao dočekati priliku u Hrvatskoj, a onda je osvojio olimpijsko srebro. Igrač svjetske klase koji je igrao u Pro Reccu, tu se nema što više pričati. Uglavnom, tu ima genetike, ali i dobrog rada zahvaljujući kojem imamo centre visoke klase. I ne samo centre, već i igrače na drugim pozicijama.

Najbolji hrvatski vaterpolisti, kao i njihovi rukometni prijatelji, razmazili su sportsku javnost u Lijepoj Našoj, vrlo brzo nakon nastanka hrvatske države započeli su višedesetljetnu tradiciju osvajanja medalja s najvećih međunarodnih natjecanja. Pritom uoči svakog natjecanja navijači od reprezentacije očekuju odličje.

– Tako je bilo i to je u redu. To je jedan pritisak koji uvijek imamo i koji je uvijek prisutan, tko se s time ne može nositi, jednostavno ne može igrati u reprezentaciji zato što Hrvatskoj, u kakvom god sastavu išla na veliko natjecanje, medalja mora biti cilj. Ne možemo se zadovoljavati drugim ciljevima i osrednjim rezultatima jer više nikada nećemo doći do vrhunca. Rekao sam već da bi bilo glupo i neozbiljno najavljivati boju medalje, jer u konkurenciji ima toliko odličnih ekipa, a mi smo praktički u novom izdanju. No, cilj, kao i uvijek do sada, mora biti borba za medalje.

Nova ekipa

Hrvatski izbornik, cijenjeni i poznati stručnjak Ivica Tucak, ima potpuno redizajniranu ekipu. U odnosu na sastav s Olimpijskih igara u Tokiju, možda je i više promjena nego što je želio zbog ozljeda Benića i Marcelića. Na Svjetsko prvenstvo, koje danas počinje u Budimpešti, u Mađarsku vodi tek petorku iz Japana, Bijača, Fatovića, Bukića, Vukičevića i Vrlića, ostali su povratnici ili debitanti. Hrvatska prvu utakmicu igra 21. lipnja. Priča pritom priču za pamćenje, u Mađarskoj gdje se 2017. godine okitila naslovom svjetskih prvaka ima priliku nastaviti fantastičan niz kojim se ne može pohvaliti niti jedna druga reprezentacija, osvojiti osmu uzastopnu medalju sa svjetskih prvenstava, počevši od zlata u Melbourneu 2007. godine.

– Ekipa je dosta izmijenjena u odnosu na onu iz Tokija, dosta je mlađih igrača, ali i nekoliko nas starijih koji smo opet u reprezentaciji. Ali unatoč tome, smatram da smo ekipa koja ima ogroman potencijal i može još rasti. Pripreme koje smo prošli bile su specifične, dosta kratke, ali mislim da smo na njima napravili dosta toga dobroga. Prvu utakmicu igramo u utorak s Grčkom. U prvim utakmicama na ovakvim turnirima je dosta grča i ne štima sve od samoga početka.

Ali uvjeren sam da ova momčad može igrati dobar vaterpolo, ma ne dobar, nego odličan. Ima pojedince svjetske klase i smatram da ćemo biti pravi i kompaktni kao što smo bili na ovih nekoliko prijateljskih utakmica koje smo odigrali na raznim okupljanjima tijekom sezone. Uglavnom, mislim da možemo napraviti dobar rezultat i ostvariti naše ciljeve.