RIJEKA Hrvatska iz Brazila već godinama uvozi nogometaše, u posljednje vrijeme pak Brazil iz Hrvatske dovodi vaterpoliste. U tu međunarodnu razmjenu je uključen i riječki sport, put Brazila je svojevremeno otišao reprezentativni centar Josip Vrlić, sadašnji vaterpolist zagrebačke Mladosti, a njegovim je tragom pošao nekadašnji zapaženi vratar primorjaša Egon Jurišić, nekadašnja »jedinica« s Kantride, koja je trenutačno u Rijeci, golman je u dalekom Sao Paolu.

– Ima tome već dosta vremena kada sam se uputio iz Primorja EB, imao sam 23 godine – kaže Egon Jurišić, koji idućeg mjeseca slavi 32. rođendan, osvrnuvši se ukratko na svoje vaterpolske puteve i postaje u kojima je boravio. Sada je u brazilskom prvaku Pinheirosu.

– Iz Rijeke sam otišao u Trst gdje sam branio pet godina, a potom sam prešao u Cataniju. Na Siciliji sam bio dvije godine, a eto, sada sam već treću godinu u Brazilu. U Sao Paolu sam, a inače smo već dvije godine brazilski prvaci.

Rudić

I u njegovoj priči je nezaobilazno ime Ratka Rudića, neumornog svjetskog putnika i najtrofejnijeg vaterpolskog izbornika s Jugoslavijom, Italijom, Hrvatskom, čovjeka koji je bio kormilar Brazila u vremenima tamošnjih Olimpijskih igara prije četiri godine.

– Kada je riječ o mom odlasku u Brazil, kao i u mnogim drugim događanjima, radi se o spletu raznih okolnosti. Ratko Rudić je baš tada bio u Brazilu, a osim toga jedan je Brazilac igrao sa mnom u Trstu. Bio sam tada otišao na jedan turnir u Brazil, sve onako spontano. Nakon toga se dogodila opcija mog prelaska.

Ponuđeni su mi određeni uvjeti, a s obzirom na ovu vaterpolsku situaciju kakva je u Europi posljednjih godina, mislim tu na uvjete, odlučio sam krenuti jednim drugim putem. Uglavnom, otišao u kvalitetom lošiju ligu, ali barem su uvjeti dobri. Već sam tamo treću godinu i mogu slobodno kazati da sam zadovoljan, to je najbitnije.

Jedini stranac

Iz hrvatskog rakursa Brazil djeluje kao jedna od onih egzotičnih zemalja, tako i ljubiteljima hrvatskog vaterpola izgleda i brazilski vaterpolo.

– To tamo je nešto posebno, u Brazilu samo oni bogatiji igraju vaterpolo. Riječ je o praktički zatvorenim klubovima, mora se biti član kluba da bi se igralo. Stoga taj sport nije razvijen među djecom koja nisu bogatih roditelja, među onima koji su recimo iz favela. Mora se znači biti član kluba, a to samo po sebi nosi neke veće troškove.

Moj klub je primjerice najbrojniji po članstvu u Južnoj Americi, ima 40 tisuća članova, to je kao jedan mali grad. Vjerojatno ima veći proračun od HNK Rijeka. Naravno, nama igračima je dobro. Super je, treniraš u zatvorenom klubu u kojem primjerice imaš odbojkašice i odbojkaše, koji su olimpijci. Treniraš u teretani, a pored tebe je i bacač kladiva.

U klubu imamo pet bazena, deset teniskih terena, petnaestak teretana, restorani su također tu. Uglavnom, to je jedan veliki kompleks.

Zanimanja publike ima, u finalu državnog prvenstva kada smo igrali sa Sessijem, koji je također iz Sao Paola, bilo je nazočno oko tisuću i pol ljudi. Dobili smo ih, mi iz Pinheirosa imamo dvije brazilske »duple krune«. Ja sam jedini stranac, ne dovode igrače iz daleka, možda nekoga iz Venecuele. Za mene su se odlučili gledajući na to kao na neki dugoročni projekt.

Imam u planu dovesti brazilske vaterpolske klince u Rijeku, uspostaviti suradnju s Primorjem EB. To mi je dugoročni plan. Sada sam ovdje, treniram tu, kako se pojavila ta pandemija koronavirusa bio sam šezdesetak dana u karanteni i onda sam nekako uspio izaći u posljednji čas. Onda sam i ovdje morao odraditi tu karantenu petnaest dana. Sada treniram, uživam, a za petnaestak dana se moram vratiti u Brazil gdje bi sezona trebala početi u rujnu.

Zadovoljan sam, imao sam ponuda iz Francuske gdje se liga dosta diže, no ostat ću u Brazilu. Tamo sam se taman nekako smjestio. Ugovor sam produžio do idućeg ljeta.