RIJEKA Hrvoje Janović je uz Romana Rubinića i prije svih dobroćudnog diva, beka Franka Vozua, u uskom krugu današnjih stanovnika Kozale koji su nosili dres istoimenog rukometnog kluba u onim davnim pionirskim »asfaltnim« danima tog loptačkog kozalskog skupa mladića i djevojaka, desetljećima jednog od sinonima za sport iz popularnog riječkog predgrađa.

Bez sumnje je riječ o čovjeku koji je živa povijest riječkog rukometa u kojem je aktivan i zapažen više od pola stoljeća sve do naših dana kao igrač, onda sudac, uz ostalo najmlađi na listi prvoligaških sudaca bivše države, koji je od saveznoga prije tri desetljeća postao i međunarodni, do današnjice kada je kontrolor na utakmicama njegovog omiljenog sporta.

– Čovjek ni sam ne zna što bi rekao, u biti nisi ni svjestan toga. Vrijeme nevjerojatno brzo prolazi pa se usput na mnoge stvari iz tog dugog razdoblja jednostavno i zaboravi – kaže Hrvoje Janović, popularni dobročudni »Levi« iz igračkih dana, kada je s krila ljevicom gađao mrežu, rado viđen na svakom riječkom rukometnom okupljanju, komentirajući činjenicu da je već 30 godina od kada je postao međunarodni sudac, kao i da će za dvije godine biti pola stoljeća od kada se počeo družiti sa zviždaljkom, dijeleći pravdu na rukometnim utakmicama.

Suđenje je postalo njegovom temom zanimanja relativno brzo poslije onih dana u Osnovnoj školi Vežica, gdje je učinio prve rukometne igračke korake. Zanimljivo i za današnja mjerila teško pojmljivo da se u priču oko početaka sudačke rukometne karijere uplela i »druga ljubav«, ona vaterpolska, a nije mogao udovoljiti i jednoj i drugoj. Morao se odlučiti mlad, bilo mu je tek 18 godina, našao je kompromis.

KOZALA U SRCU – Hrvoje Janović/Foto M. GRACIN

Burin

– Bilo je to one 1974. godine i istog je dana polaganje ispita i za vaterpolskog i za rukometnog suca, a ja sam se odlučio da ću suditi rukomet, a igrati vaterpolo. Uglavnom, polagao sam za rukometnog suca i igrao vaterpolo u Burinu.

Na ulasku u sudačke vode imao je ugledno društvo brojnih poznatih riječkih igračkih imena, koja su se namjeravala dres zamijeniti crnom sudačkom odorom, tražeći nove puteve u sportskoj karijeri. Na početku tih puteva dočekala su ih proslavljena riječka sudačka imena.

– Te godine su između i ostalih polagali i Ivica Gibo Rimanić, Željko Tomac, Ratomir Jajaš i ja. Bilo je i puno onih koji su kasnije postali treneri, recimo Damir Đovi Čavlović, Darko Drobina, pokojni Jura Lakić. U tom trenutku nas je bilo na okupu više od 20, možda 30. Sve to oko polaganja ispita i tečajeva vodili su Stanislav Čako Kažić i Edo Domazet. Bio je tu naravno i Vladimir Vujnović pa sam u početku s njim sudio neke prijateljske utakmice.

Tako je vrlo mlad morao okončati igračku karijeru s obzirom na to da nije mogao nastupati za Kozalu i suditi utakmice u kojima se nadmeće njegov klub, u natjecanju današnjeg ranga Treće lige.

– Nisam mogao istodobno suditi i igrati, a i inače sam bio dosta zauzet. Recimo, u ta sam vremena bio i tajnik u Kvarneru, dok je trener bio Ivan Dundo Munitić, tada su »morski konjici« igrali u Drugoj ligi.

Iza njega su ostali dani u kojima je poslije vežičkih prvih rukometnih koraka došao u kozalsko rukometno društvo, koje je uveseljavalo svoje navijače iz susjedstva tolikim utakmicama pod otvorenim nebom. Igrali su brojni igrači čija se imena i danas izgovara u lokalnim rukometnim krugovima.

– Igralo se na asfaltu, no mi smo na asfaltu i odrasli, znali smo i padati na njega, to govorim misleći na današnju djecu od kojih mnogi ne znaju pasti na parket. Od nas nikome ništa nije bilo od pada na asfalt, a ovi se »lome«. Tada je našu ekipu vodio Josip Braco Juričić, znano ime, igrali su među inima Ban, Blažičko, Beović, Jakuš i brojni drugi.

Uspon na vrhu je često strm i zahtjevan, takav je bio i njegovo svladavanje skalina u sudačkoj karijeri.

– Tada se baš nije moglo samo tako napredovati. Uz to, kada sam počeo, bio sam uvijek jedan od najmlađih pa su stariji imali prednost uz poruku mlađima »ti imaš vremena za napredovanje«. Tako smo godinu dana kasnije išli naprijed nego što je trebalo, makar s druge strane, činjenica je da sam tada s 33 godine bio daleko najmlađi sudac ondašnje Prve lige bivše Jugoslavije.

Vješti duet

Još od onih dana je činio dugogodišnji nerazdvojni, itekako zapaženi sudački par s Ratomirom Jajašem, nezaboravnim »Jajetom«, inače tri godine starijim od Hrvoja. Vješti sudački duet imao je smisla i za šalu i zabavu u tom ozbiljnom poslu donošenja pravih odluka na brojnim zahtjevnim utakmicama. Nastupali su iza sugrađanina Vladimira Vujnovića, godinama jednog od najslavnijih svjetskih sudaca.

– Položio sam za suca 1974. godine, a samo tri godine kasnine počeo sam suditi u paru s Jajašem, postali smo par sve dok on nije prestao suditi. Sudili smo zajedno skoro 20 godina i onda je to bilo kao da si u braku, ne moraš više ni razgovarati, samo fućkaš. Pritom, u toj sudačkoj karijeri sam puno naučio od Vladimira Vujnovića i Stanislava Kažića, oni su mi na neki način bili mentori.

Po onoj »tko čeka taj i dočeka«, Jajaš i Janović su »dočekali red« za izlazak na međunarodnu scenu, za suđenje utakmica u raznim europskim kupovima.

– Bilo je nekih hrvatskih parova, koji su dobili priliku prije nas, ali je onda došao red i na nas. U Europi su tada bili drugačiji sustavi međunarodnih klupskih natjecanja, recimo nije bilo Lige prvaka i Lige prvakinja, igrala se i Europska liga. Dobijali smo šansu, ali iskreno rečeno, sudili bismo najviše u jesen, rijetko u proljeće – dodaje Janović.

Jajaš se preselio u dobra spominjanja, dok će posjetitelji ovdašnjih rukometnih utakmica u današnjim vremenima vidjet Janovića za stolom dok vodi računa o svim bitnim detaljima da sve što se odvija na parketu bude po pravilima i skroz regularno. Cijeli je život u rukometu, koji je jednostavno sastavni dio njegove ličnosti.

– Delegat sam na utakmicama Druge lige, također i na raznim županijskim susretima sve do onih dječjih. Rukomet mi je uvjetovao život, recimo suđenje sam na neki način pretpostavio svom poslu. Mogao sam imati bolje radno mjesto, ali mi je ovo više odgovaralo jer sam bio slobodan da mogu suditi. Ma, volio sam fućkati, to mi je bilo zadovoljstvo. Jasno da je suđenje odgovornost, pogotovo na ligama najviše razine, ali ja sam baš volio suditi.

Janović svjedoči toj dugotrajnoj eri kozalskog rukometa, koji se nakon romantičnih godina na asfaltu uspio »aklimatizirati« na nove uvjete. Kozala je danas praktički »druga sila« riječkog rukometa, afirmira do danas zapažena imena, dovoljno je spomenuti reprezentativce Halila Jaganjca i Tina Lučina, uz ostalo i rezervoar iz kojega Zamet crpi pojačanja. Uz zapažene rezultate, ponos Kozale je svakako i plodan rad s mladima i taj veliki broj djece u raznim uzrasnim kategorijama. Kozalčani strše jer je nažalost tu »knjiga spala na par slova«, na nekoliko klubova preostalih od dana kada je praktički svaki kvart imao i rukometni klub.

– Ovaj uspješan rad Kozale je u biti produkt entuzijazma jer u gradu je očito briga za sport nikakva, živi se onoliko koliko se tko može privatno nešto snaći. Ali, sistemske brige za sport nema – zaključuje Hrvoje Janović, konstatirajući današnju nimalo bajkovitu stvarnost riječkog sporta.