Totalna globalizacija većine procesa koji nam oblikuju život učinila je svoje. Krize, ratovi, ekonomski i burzovni potresi, koliko god bili daleko od nas, čine svoje. Generiraju bezvoljnost, strahove, manjak samopouzdanja, stvaraju od nas medijske ovisnike. Koliko god nam bilo jasno da čitamo »fake«, istodobno se javlja sumnja kako je pročitano možda ipak istina. Terorizira nas se na sve moguće načine i koliko god tražili i patnički molili ovozemaljske i onozemaljske sile da nam se negdje ukaže barem jedna dobra priča, da nam makar nakratko na zaslonu mobitela projuri neki vitez na bijelom konju koji će nam iznova probuditi nadu – nema ga.

Poslovični pesimizam

Vjerovali smo da je to naša sigurna postaja. Da je unatoč neriješenom ishodu na Rujevici, u Ljubljani izgledna naša pobjeda. Iako se bivša država davno raspala, rudimenti naših sjećanja Sloveniju i dalje doživljavaju »nenogometnom nacijom«. Što je dakako potpuna glupost.

Olimpija je to i pokazala, poraz je bio višestruko bolan. Jer nije značio samo ispadanje iz grupne faze Konferencijske lige, značio je, posebno u svijesti nemalog broja navijača Rijeke koje karakterizira i poslovični pesimizam, kraj lijepe priče započete u ožujku 2012. Pribrojimo li svemu i žestoke prosvjede zbog velikog povećanja cijena ulaznica, svjetlo se u tunelu Jušići nakon povratka iz Ljubljane nije naziralo.

Bio je istinski, iskreno tužan. Stajao je nemoćan na rubu prostora namijenjenom gostujućim trenerima. Iako je oko njega bilo tisuće ljudi, njegova je samoća djelovala brutalno bolnom. Izgledalo je kako svjedočimo još jednoj sumornoj epizodi na kraju niza dvogodišnjih pretumbacija koje su najprije, uz aklamacije navijača, na čelo struke Rijeke bile dovele domaćeg dečka, Dragana Tadića. Kojeg su loši rezultati brzo maknuli, pa se Fausta Budicina na uzimanje kormila moralo gotovo »bičem tjerati«. Slijedio je pokušaj sa zanimljivim, ali u Rijeci izgubljenim Talijanom Serseom Cosmijem.

Klub je tonuo neviđenom brzinom. Srećom, Sergej Jakirović, danas najomraženiji trener koji je ikad radio u Rijeci, priču dovodi u standardne okvire, Rijeka je završila četvrta. Uzalud jer, ma koliko je francuski Lille bio na konopcima, slijedila je mučka i mučna izdaja. Opet se traži spasitelj, pronalazi ga se u Željku Sopiću.

Koji je rezultatima, ali i otvorenošću, ubrzo postao dragim gostom gdje god se pojavio. Rijeka je pod njim dobra, ali na kraju nedorečena. Navijači to ne zamjeraju – nakon završetka zadnje utakmice prvenstva u kojoj je na Rujevici, 27. svibnja 2024. s 4:0, i hat-trickom Jankovića, poražen Slaven Belupo – silno radragani preplavili su travnjak. I danas se taji što je nakon toga puklo, ali – puklo je. Sopić je ekspresno, naravno ne izdajnički kao Jakirović, ali naglo i iznenada, napustio Rujevicu.

SNIMIO: VEDRAN KARUZA

A sve to vrijeme, kao pomoćnik svima od Cosmija nadalje, stajao je ponosni, pomalo šutljivi Radomir Đalović. Iako je mogao otići s Jakirovićem, i to za »dobre novce«, ni »u ludilu« to nije htio učiniti. Rijeka je za njega isto što za njezine navijače: način života. A on se ne mijenja. Ostaje vjeran u svim promjenama.

Da bi u konačnici i on sam došao na prvo mjesto izbora struke. Ali i financija kluba koje nisu mogle, pa ni željele, opet kupovati prvo lice klupe. Djelovalo je sve zajedno solidno, da bi se onda pojavila Olimpija.

Atmosfera je među navijačima nakon Stožica bila onako… daj mi pištolj da se ranim. Bili su uvjereni da je njihovo čudo koje se pojavilo u Stuttgartu definitivno nestalo. Armada se dakako zaklinjala na vjernost makar i sama ostala na tribinama, no onaj »mainstream« dio navijača, koji iz protesta ili financijske nemoći ionako nije kupio pretplatu, vidio je samo Rijeku koja se ekspresno vraća u doba kad joj je prvi čovjek struke bio Ivo Ištuk. Simpatični Livnjak koji je ispod tamnoplavog sakoa obožavao nositi svjetloplavu »V« majicu i bijelu košulju.

I sve tako u potpunoj nevjerici, pojačanoj i odlaskom važnih igrača, krenula se kotrljati sezona 2024/2025. Nacionalni mediji, kojima je ionako Rijeka uvijek bila samo kamenčić u cipeli, mogli su se do mile volje dodvoravati Poljudu i glorificirati Maksimir. Koja je to napuhana priča bila kad je Dinamo, odmah nakon Ljubljane, stigao na Rujevicu! Prizivala se katastrofa Rijeke.

A kad je već u 22. minuti Petković zabio za 0:1, i domaće su tribine počele padati u emocionalni ponor. Ipak na kraju »čudo«.

»Atomski modri« koji su se imali samo prošetati prvenstvom, odlaze s Rujevice s – jednim jedinim bodom. Rijeka? Besprijekorna u obrani, sasvim efikasna u napadu. Prolaze kola. Bez poraza. Lagano se u život vraća i navijačka scena. Ne Armada, jer ona najviše vjeruje kad nitko ne vjeruje, ali da oni koji vole ali se iz silnog straha od razočaranja uvijek brane negativizmom, uvijek najavljuju – lošu Rijeku.

Poluvrijeme prvenstva, 18 kola – Rijeka bez poraza i jesenskki prvak. Da bi vratili dugove iz prethodne sezone – kad je predsjednik Damir Mišković vjerujući struci, u zimskom prijelaznom roku odustao od prodaje najboljih igrača kako bi se pokušalo osvojiti prvenstvo – prodaju sve što mogu. Ali, gle čuda, onaj tako neželjeni kamenčić u cipeli nikako da se skine s prvog mjesta.

Zimska prodaja

Iako globalizirano društvo nema mjesta za »obične ljude« i njihove emocije, iako se u cilju potpunog ovladavanja svijetom želi iskorijeniti lokalne heroje i njihove obožavatelje, oaza Rijeka se ne da. Unatoč minoriziranju od strane nacionalne nogometne scene, popriličnoj apatiji ili samo nevjerici domaćih navijača, kao i čvrstom obećanju Damira Miškovića kako nema te sile zbog koje će ove godine preskočiti zimsku prodaju igrača, Rijeka dočekuje 25. svibnja 2025. kao klub čije osvajanje titule prvaka Hrvatske, nakon osam godina, ovisi isključivo o njoj samoj. I osam tisuća navijača koji se s magičnom ulaznicom u rukama već danima nalaze u stanju transa. Jedva da i jedu, ne spavaju. Ali zato – stalno sanjaju.

Stajao je sam i tužan te ljubljanske večeri. Ali, koliko god globalizacija ne trpjela pojam »local heroes«, Radomir Đalović je organizirao fantastični dvanaestopreg koji nije projurio kroz ovogodišnje prvenstvo, ali je to unutar konkurencije »napuhanaca« učinio na najkvalitetniji način.

Da, skoro smo izgubili vjeru da će se više ikad pojaviti junak našeg doba, taj magični vitez na bijelom konju koji vraća vjeru u smislenost i ljepotu života, no on se ipak dogodio. U Rijeci. Njih jedanaest i on dvanaesti. Skladni stroj kojem su drugi čitave godine, potpuno uvjereni u točnost svojih misli, stalno pronalazili »mane« i »nemoć«. Ali, opet se pokazalo, kad srce hoće, ono i može.

Dan je velike utakmice. One što vraća vjeru u poštenje. U skromnost kao preduvjet velikih djela. U sport kao plemenitu vještinu u kojoj ne pobjeđuju novci i korumpirani suci.

U energiju i emociju koju posjeduju samo iskrene osobe i veliki ljudi. Dan je to koji, koliko god nas na Rujevici bilo samo osam tisuća, daje do znanja kako svijet, onakav kakvim ga želimo, još uvijek nije propao.