Postao dio povijesti: Ivano Balić u rukometnom muzeju

Malo je čudan osjećaj biti dio muzeja, to je kao da sam davna prošlost, a ne osjećam se baš tako – Ivano Balić * Foto: K. SIROTICH

Banjalučanin Boris Vrhovac Vrle, fizioterapeut katarske rukometne reprezentacije, izložio je samo mali dio kolekcije, što broji čak 1.180 dresova iz svih sportova i od brojnih sportaša novije povijesti

DOHA » Kolekcionari su rijetka bića. Bez obzira sakupljali poštanske marke, nekad toliko popularne značkice, stari novac ili pak sportsku memorabiliju… A kad se jednom okrenu iza sebe, imaju što vidjeti. Jedan od njih je i Banjalučanin Boris Vrhovac Vrle, fizioterapeut katarske rukometne reprezentacije, koji je ovih dana u Dohi na sebe itekako skrenuo pozornost.

 U velebnoj Lusail Areni, megagrađevini iznikloj usred pustinje u budućem elitnom naselju Dohe, kojemu se još ne naziru niti obrisi, Boris Vrhovac izložio je samo mali dio nevjerojatne kolekcije, što broji čak 1.180 dresova iz svih sportova i od gotovo svih najvećih sportaša novije povijesti. I svaki je priča za sebe.

 – Sve je počelo 1987. godine, kad mi je pokojni Iztok Puc darovao svoj dres. Trenirao sam rukomet, družio se s rukometašima, a mnogi su tada dolazili iz banjalučkog Borca. Tako je počelo. S rukometnim dresovima Borca i reprezentacije. A onda sam prešao i na druge sportove.

Boris Vrhovac ne može izdvojiti najdraži dres, ali zato kao omiljenog igrača odmah ispaljuje:  – Alen Bokšić, imam njegovih sedam dresova. Bio sam jednom kod njega u Makarskoj. Pokazao sam mu što sam sve sačuvao, a on je supruzi rekao da znam o njemu više nego on sam zna – priča Vrhovec, koji u svojoj kolekciji ima dva dresa Maradone, jedan iz Napolija i jedan s oproštaja, dres Pelea, dresove Rađe, Safeta Sušića, Vahida Halilhodžića sa SP-a 1982. godine u Španjolskoj, rekete brojnih tenisača, dresove atletičara…  – U sefu držim rukavicu koju mi je dao Mike Tyson i dres Lionela Messija s utakmice Barcelone i Manchester Uniteda i njegovu potpisanu kopačku s iste utakmice. Za to imam certifikat o autentičnosti. Jedan šeik za kojeg sam radio kupio je to na aukciji u Londonu i dao mi na dar, govori osebujni Vrle.

Kad je počeo rat, sve je nekako zamrlo, ali od 1995. godine opet sam krenuo na utakmice, u hotele, upoznavao igrače, priča svoju priču Vrhovac, koji je čitav projekt realizirao uz pomoć Maje Arslanagić Knežević, starije kćerke proslavljenog Abasa Arslanagića, koja je u Kataru voditelj odjela kulturnog turizma pri Katarskom muzeju.

 Središnji dio postave, što mnoge posjetitelje ostavlja bez daha, pripada Ivanu Baliću koji je jučer bio gost na promociji i kojega su organizatori predstavili kao rukometnog Michaela Jordana.  – Lijepo je čuti svoje ime u tom kontekstu, ali o tome nikad nisam razmišljao, uvijek sam na terenu davao sve od sebe. Malo je čudan osjećaj biti dio muzeja, to je kao da sam davna prošlost, a ne osjećam se baš tako. No, drago mi je da se i moj dres našao među ostalima koji su ovdje, rekao je Balić.

 Uz dres Ivana Balića stoje oni Nikole Karabatića i Mikela Hansena, tu su i dresovi Talanta Dušebajeva, Koreanca Yoon Kyung-Shina, Magnusa Wislandera, Arpada Šterbika… Kraj svakog je fotografija u prirodnoj veličini i mali ekran na kojem se »vrte« najbolji potezi i najbolje utakmice. Tek da se zna tko je tko. I nisu izloženi samo dresovi, ima tu i medalja od kojih najveću pažnju, barem kada su u pitanju ovi naši prostori, izazivaju dvije. Ona zlatna Abasa Arslanagića s Olimpijskih igara u Münchenu i ona zlatna Vlade Šole sa Svjetskog prvenstva u Portugalu. No, Arslanagić i Šola svoje su medalje ipak samo – posudili

Postao dio povijesti: Ivano Balić u rukometnom muzeju

Lidlova super ponuda