RIJEKA ‘Ajmo, diskusije radi, uzeti da su baš sve izjave, konstatacije i najave glavnog trenera Rijeke Radomira Đalovića izrečene u posljednjih mjesec dana apsolutna istina. Nedostaje mu barem jedno krilo, nedostaje mu jedan klasični zadnji vezni, Rijeku se medijski drukčije prati i procjenjuje strožim kriterijima od ostalih klubova.

I dodajmo da su mu u prvoj utakmici 3. pretkola Europske lige protiv Shelbournea nedostajali Fruk, Petrovič, Rukavina i Škorić, a nakon 15 sekundi ozlijedio se Majstorović pa je ipak ostavljen u igri do kraja poluvremena, bez tri izbijena zuba.

I naglasimo do najveće moguće razine posebnog emotivnog stanja činjenice da je Menalo postao otac, a i Čopova obitelj će se uskoro brojčano povećati pa zamislimo da je i Duje mislima u iščekivanju najsretnijeg mogućeg događaja u životu svakog čovjeka. I sve te efekte, od kojih su posljednja dva čista fantazija jer su i Menalo i Čop sto posto spremni igrati, pomnožimo s deset.

Pa onda još jednom u glavi odvrtimo svih 90-ak minuta utakmice Rijeka – Shelbourne 1:2. I ponovimo još jednom ime pobjedničke ekipe. Na Rujevici je Rijeku pobijedio – Shelbourne. Momčad koju se polunormalnom igrom »rješava« s dva-tri gola razlike. Umjesto toga, vidjeli smo Rijeku bez intenziteta i identiteta, sterilnu, sporu, bezidejnu. Poraženu. Protiv – Shelbournea.

I da je nedostajalo deset igrača, opet imaš pet puta jaču momčad od njih. Ili kako je kolegi Robertu Ferlinu dva dana uoči utakmice u eter Radio Rijeke rekao sam Đalović:

– Da na Rujevicu dođe i Chelsea, mislim da se mi pitamo!

Đalović je mlad i neiskusan? Ok. I to je istina. Tko je mu je bio trenerski protivnik? Šefu struke irske momčadi ovo je bila osma utakmica u karijeri za kormilom prve momčadi. I taj je čovjek, Joseph O’Brien, dan prije utakmice za irske medije rekao:

– Prvo poluvrijeme idemo malo zatvorenije, a onda ćemo u drugom barem pokušati preuzeti malo više rizika, zaprijetiti i probati pobijediti.

Nije ništa mijenjao u sustavu ili pristupu. Igrao je onako kako su Đalović i njegova momčad znali da će igrati. Shelbourne je bio momčad u čijoj se igri jasno vidjela ideja šefa struke, ono što je uvježbavano i dogovoreno, pretočeno je u djelo. Jasan trenerski rukopis. Jedne jako limitirane ekipe. Momčadi koja kvalitetom nije ni blizu nikome u SHNL-u, a kamoli prvacima Hrvatske.

Pravo stanje

Igra Rijeke skoro da je izgledala kao da igrači nemaju trenera. Ili, još gore i žalosnije, možda upravo onakva da na pravi način oslikava stanje u kakvom su trenutačno riječka struka i momčad.

Igrali su protiv – Shelbournea. Dakle, totalno je i apsolutno nebitno tko je imao kartone, tko je bio ozlijeđen i tko se ozlijedio tijekom utakmice!

Na tragu legendarnog citata Alexa Fergusona prije istrčavanja na White Hart Lane. Govor u svlačionici prije utakmice trajao je tri sekunde:

– Dečki, ovo je Tottenham. Idemo.

Rijekin je trener najavljivao da se na Rujevici sve pita Rijeku i ako joj dođe Chelsea. A bio je dovoljan Shelbourne da vidimo trenersku pobjedu Josepha O’Briena. Ili trenerski poraz Radomira Đalovića. Svejedno, ista stvar. Jer ako svoj dan nemaju jedan-dva igrača, onda je do igrača. Ako cijela momčad igra loše protiv jednog Shelbournea, onda je do trenera.

Kapetan Martin Zlomislić rekao je nakon utakmice:

– Dva prekida… Primiš dva gola iz akcija koje mi znamo jer ih oni stalno rade u prvenstvu. Prema naprijed ne zabijamo. Prema naprijed se mučimo. Kad izađu neki igrači poput Majstorovića, odmah se to osjeti u obrani. Trebamo se dignuti već u Osijeku. A onda moramo proći Shelbourne.

Nešto ne valja i nešto se žestoko poremetilo u riječkoj svlačionici kad trener na najdobronamjernije moguće pitanje niti ne dozvoli da se pitanje postavi do kraja nego iz njega grune nervoza.

Nešto nije dobro u riječkoj svlačionici ako kapetan nakon utakmice konstatira da momčad nije ispoštovala jasne upute šefa struke u obrani, a da je uz to neefikasna i muči se u igri prema naprijed.

Jer, još jednom, govorimo o Shelbourneu. Koji se mora pobijediti bez obzira na to kako je odrađen prijelazni rok, koji ti profil igrača nedostaje ili ne nedostaje i tko jest ili nije ozlijeđen ili kartoniran.

Ne postoji niti jedan navijač Rijeke koji ne bi bio najsretniji da sve njegove frustracije prema Đaloviću i igračima iskazane na stadionu ili društvenim mrežama, forumima, podcastima…, ne budu izliječene već sjajnom igrom i trijumfima u Osijeku pa onda i protv Shelbournea, koji se unatoč porazu definitivno još može i mora proći. To je, uostalom, odmah nakon utakmice podvukao i sam Đalović.

Činjenice

Nitko ne napada ni njega, ni momčad. Samo se ističu činjenice. Velike promjene vidljive su u sve većoj nervozi kod mladog trenera.

Jedna od tih činjenica jest i da je on sam, pa su to poslije potvrdili i ljudi iz kluba, sudjelovao u dovođenju svakog igrača tijekom prijelaznog roka. Možda mu nije doveden niti jedan njegov osobni, odnosno stručnom procjenom željeni prvi »pick«, ali nije mu se ni dogodilo da mu neki igrač samo osvane na treningu bez njegovog znanja.

Zato je i reterirao pa više puta u jednoj minuti na konferenciji za novinare nakon domaće pobjede nad Slaven Belupom potvrdio:

– Jesam, kad sam dobio šansu da vodim prvu momčad Rijeke, znao sam da će u svakom prijelaznom roku biti odlazaka i dolazaka.

Pa onda još svakidašnju jadikovku »nemam krilo i zadnjeg veznog« zamijenio zahvalom klubu:

– Ja sam zahvalan što su mi Fruk, Janković i Radeljić još tu za Europu. Živimo od tjedna do tjedna. Kad oni odu, doći će netko drugi.

I nije nitko, uključujući navijače, toliko nerazuman da ne vidi da bi Rijeci dobro došlo jedno klasno krilo i klasični zadnji vezni, ali isto tako je svima jasno da za lov na jedno od prva četiri mjesta u SHNL-u te plasman u skupine Konferencijske lige Đalović nedvojbeno, neupitno i sto posto sigurno – ima itekako dovoljnu širinu kadra.

Profil dijela momčadi se promijenio, ali valjda je jedna od primarnih trenerskih zadaća upravo to, da iz raspoloživog kadra izvuče maksimum!

Svi znamo da će Fruk najvjerojatnije otići ovog ljeta. Pa je onda valjda i logično da se stvara i igra za život bez Fruka. Možeš »plakati« zato što više nemaš Selahija i Djouahru ili reći: »Sad imam Dantasa, Lasickasa, Husića, Jurića, Iankova… Pa da vidimo u kojem sustavu mi momčad može najbolje funkcionirati s tim igračima«. A u Rijeci i pomoćni trener u javnom istupu nađe za shodno podsjetiti da im nedostaje krilo.

Nije razumno fokusirati se na činjenicu da su iz Rijeke otišli neki igrači koje se željelo zadržati. Jer se to u Rijeci događa doslovno svake godine, odnosno doslovno u gotovo svakom prijelaznom roku!

A Đalović je Rijeku savršeno upoznao. I kao igrač i kao trener. I ostvario povijesni uspjeh. Valjda mu taj uspjeh nije toliko utjecao na realnu i objektivnu procjenu da pomisli da će sada, odjednom i iznenada, Rijeka kao razvojni klub u razvojnoj ligi baš s njim na klupi napraviti radikalni zaokret u svojem modusu operandi i krenuti u neki ničim najavljeni, nerealni višemilijunski investicijski ciklus!?

Rijeka živi od prodaje igrača. I Đalović će, kao svi treneri prije njega, do kraja ovog prijelaznog roka ostati bez još dvojice-trojice igrača. Što također jako dobro zna. Nitko od njega imperativno ne traži obranu titule, ni obranu Kupa, ni plasman u skupine Europske lige.

Ali nitko sigurno nije očekivao da će na Rujevici izgubiti od Shelbournea pa i da mu nije dovedeno nijedno pojačanje! Kako se osjećaju osmorica novih igrača kad čuju da šef kaže: »Nemam ja širinu kadra nego imam kadar, a koliko je širok, to ćemo tek vidjeti«?

Popravni ispit

Gdje je nestao Đalović koji nezaustavljivo slijedi pozitivnu energiju svojeg predsjednika i svojih navijača, onaj koji govori da su njegovi igrači najbolji? Zar ga je odnijela osvojena dvostruka kruna? Ili se možda nadao nekoj ponudi koja se ljetos nije realizirala pa je to nagrizlo njegov inače uobičajeni optimizam?

Sigurno nisu svi novi igrači samo nova imena nego među ima i klasičnih pojačanja. A posao Radomira Đalovića i njegovog stručnog stožera je da tu momčad uigraju, sakriju joj mane, a istaknu vrline. To je, valjda, definicija trenerskog posla.

Da barem Đalović zareda 150 pobjeda, osvoji još pet dvostrukih kruna i ostane trener Rijeke još pet godina. Zauvijek mu ostaje zahvala za povijesni uspjeh osvajanja naslova i Kupa. To je jednostavno činjenica. Ali je, nažalost, isto tako činjenica da je doživio trenerski poraz od kolege koji je još neiskusniji od njega i momčadi koja je barem dvije-tri razine, odnosno dvije-tri nogometne dimenzije ispod Rijeke.

Na sreću, u Europi postoji prilika za popravni, idućeg utorka. A već će se u subotu u Osijeku vidjeti koliko je nada u realizaciju tog popravnog ispita utemeljena u stvarnosti forme i kvalitete Rijekine igre. Bijelima bi čak pored Drave moglo biti lakše jer Rožman sigurno neće u bunker s kakvima se Rijeka muči i postaje poprilično jalova protiv gotovo svake momčad koja joj se suprotstavi s tri stopera, odnosno 5-3-2, 3-5-2 i 5-4-1 ili 3-4-2-1 sustavom.

Možda Đalović nije dobio pojačanja koja je htio, ali sigurno postoji i još neki ostvarivi način igre osim uobičajenog »iza beton, a prema naprijed moli Boga da Fruk ima svoj dan«.