Marin Bosiočić

Volio bih s hrvatskom reprezentacijom napraviti jedan značajan uspjeh

Zlatko Horvat

Marin Bosiočić/Foto S. DRECHSLER

Marin Bosiočić/Foto S. DRECHSLER

Discipliniran sam. Profesionalac... Vremenski, to bi bilo oko pet, šest sati šaha dnevno. Šest dana tjedno. Kada nisam u šahu, pokušavam se isključiti, raditi neke druge stvari – kaže 30-godišnji Riječanin



RIJEKA Na jučerašnji je dan prije 76 godina rođen prvi riječki velemajstor Ivan Nemet. Četrdeset godina poslije njegova trijumfa na prvenstvu bišve države u Bjelovaru, u istom se gradu drugi put krunom prvaka Hrvatske okitio 30-godišnji Riječanin Marin Bosiočić. U posljednjem kolu je kao crni pobijedio Zdenka Kožula i zahvaljujući Koya sistemu, većem broju osvojenih bodova protiv igrača s osvojenih pedeset posto i više bodova, ponovio uspjeh iz 2017. godine.


– Pomoglo mi je upravo to iskustvo. Ušao sam rasterećemo u posljednju partiju, bio sam već prvak države i nisam bio pod pritiskom da moram prvi put osvojiti.


Koliko je kroz turnir bilo adrenalina, emocija?




– Puno je adrenalina. Prije Zatvorenog prvenstva Hrvatske igrao sam na Europskom prvenstvu i došao sam opušteniji. Možda mi je to donijelo naslov.


Kakav je bio osjećaj kada ste ostvarili pobjedu koja je nosila titulu?


– Super osjećaj. U prvom trenutku nisam mogao k sebi, ali kada je splasnula ta prva emocija, onda sam uživao u trenutku, dobitku posljednje partije i čekao rasplet.


Usporedimo li dvije titule, koja vam je draža?


– Prva je vjerojatno bila slađa, ali mislim da sam sada igrao bolje. Prije dvije godine je baš bilo posebno, ispunio sam san.


Kako su reagirali suparnici u Bjelovaru?


– Atmosfera je stvarno bila dobra. Mi šahisti smo kao jedna proširena obitelj. S tim ljudima sam od djetinjstva… Ima jedna jedna latinska šahovska poslovica, »Gens una sumus«, jedan smo rod. Među nama mlađim šahistima u Hrvatskoj atmosfera je stvarno dobra. Isto vrijedi za reprezentaciju.


Velemajstor sa 20


Kada je sve uopće počelo?


– Sa pet i pol godina. Brat Marko je bio zainteresiran za šah i onda sam kao godinu i pol dana mlađi krenuo s njim. Ja sam ostao u šahu, a on je, iako šahist, otišao u neke druge vode. Prvi uspjesi? Velemajstor sam postao sa 20 godina. Prije toga sam bio prvak Hrvatske u omladinskim kategorijama, ali šahu sam se potpuno posvetio tek poslije završenog fakulteta. Od tada sam profesionalac.


Koliko je to šaha danas dnevno?


– Teško je reći. Često su natjecanja… Međutim, gledam da jedan dan u tjednu možda nema šaha, ostale dane radim. Mi od kada smo postali seniori, ne radimo konstantno s nekim trenerima, već smo sami svoji treneri, ja se organiziram i posvećen sam šahu. Discipliniran sam. Profesionalac… Vremenski, to bi bilo oko pet, šest sati šaha dnevno.


Uz ploču, kompjuter ili knjige?


– Imam kompjuter, tu su knjige, literatura. Mi mlađi velemajstori u Hrvatskoj dosta smo međusobno dobri, radimo međusobno preko interneta, skypea. Pomaže i taj sparing.


A dvoboji s vlastitim kompjuterom?


– Ne igramo protiv kompjutera, nema smisla, oni su prejaki. No, kompujuter nam pomaže u analizi, on nam je asistent u radu.


Kako držite koncentraciju?


– Radio sam četiri godine sa sportskim psihologom Anđelkom Boticom, malo mi je i to pomoglo. Koncentracija je dio te psihološke pripreme. Uspijevam se fokusirati, partija mi bude zanimljiva. Kada igram, mogu maknuti sa strane sve druge stvari. Naravno, i to može biti bolje. U nekim je partijama koncentracija bolja, u nekim lošija, ali stvarno nastojim biti u tome kada igram.


Rijeka šaha


Čime se još bavite? Kako se opuštate nakon šaha?


– Završio sam Ekonomski fakultet, ali šahovski sam profesionalac. Bavim se svakakvim sportovima, plivanje, trčanje, teretana… Tu je druženje s prijateljima, kolegama s fakulteta, iz srednje škole, iz šaha. Vodim jedan normalan život. Uravnotežen. Nije to previše šaha. Obično je šah na programu ujutro, a kada nisam u šahu, pokušavam se isključiti, raditi neke druge stvari. Sve se danas može pratiti na zaslonu mobitela, ali nisam od tih koji će stalno pratiti što se događa.



Volite sport. Imate li neki omiljeni klub?


– Navijam za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, pogledam Ligu prvaka. Posljednji je bio susret Manchester Uniteda i Barcelone. No, kako često nastupam, ispadnem malo iz tog štosa.



Nastavljate jednu lijepu šahovsku priču u Rijeci, nakon Nemeta, Rukavine, Cvitana…?


– Moram spomenuti da dolaze i dva mlada igrača, vrlo kvalitetna, Jadranko Plenča i Sven Tica, moj klupski suigrač. Vjerujem da će se ta tradicija nastaviti. Šah je duboko ukorijenjen u gradu. Meni je drago što sam od svojih početaka u riječkim klubovima. Prvi klub u kojem sam bio i koji mi je najviše dao, s trenerom Goranom Mufićem, bio je Junior. Nastavio sam i Liburniji, a sada sam u Rijeci. Izrazito mi je drago što sam cijelu karijeru u Rijeci. Želio bih se zahvaliti svim ljudima koji su mi pomogli.


Može li se u Rijeci živjeti od šaha?


– Imam potporu od grada i kluba. Međutim, treba se otvarati prema vani, prema turnirima. Igram i dosta liga… Ove godine možda i u osam liga. Natjecanja su često i dobar trening.


Što vas još očekuje ove godine?


– Puno natjecanja. Već u srijedu odlazim na Grenke Open u Njemačku. Slijedi Kosovska liga, Kup Hrvatske… Imam isplanirano cijelo ljeto, zapravo cijelu godinu. Nastojim se usavršavati. Imam sreću što radim ono što volim i pokušavam biti odgovoran prema šahu, raditi i napredovati. A rezultati koji dođu – dođu. Ono što bih želio je plasirati se na Svjetski kup. Sada sam na EP-u bio blizu, trebalo je biti među prvih 22. Volio bih i s hrvatskom reprezentacijom napraviti jedan značajan uspjeh. Na Šahovskoj olimpijadi ili na Europskom prvenstvu. Prije dvije godine smo na EP-u bili blizu medalji. Bilo bi zaista posebno to ostvariti.