RIJEKA Gdje stanu seniori, tamo nastavljaju njihovi nasljednici, već desetljećima kao ugodan refren mogu ponavljati hrvatski navijači uz rub bazena, dok im njihovi ljubimci priređuju radosti na najvećim međunarodnim natjecanjima. Ovoga puta na red su došli mladi hrvatski delfini koji su doplivali do brončane medalje na Svjetskom U-20 prvenstvu u Zagrebu.

Davno posijano sjeme očito je plodno, daje slatke plodove, to je bjelodana činjenica, ona najbanalnija je da je Hrvatska čekala i nakon sedam godina dočekala odličja na nadmetanjima u mlađim uzrastima. Nije prošla ni godina dana otkako je osvojena titula europskih prvaka u bugarskom Burgasu, a onda je ova generacija velikih obećanja, praktički ista kao godinu dana ranije, dočekala ljeto kao brončana na svijetu u U-20 konkurenciji.

Kao što hrvatska javnost tijekom toliko dugo vremena već zdravo za gotovo prihvaća činjenicu da hrvatska reprezentacija gotovo stalno osvaja medalje na svjetskim i europskim prvenstvima te Olimpijskim igrama, tako i riječki ljubitelji vaterpola pod normalnim smatraju da će guštati što su među reprezentativcima i njihovi sugrađani. Među njima svakako upada u oči centar Viktor Tončinić, za kojeg bi čovjek instinktivno pomislio kao na nasljednika slavnog riječkog centra Igora Hinića, sve dok svjedoči kako mladić napreduje divovskim zaveslajima.

Navijači

– Ovo Svjetsko prvenstvo izazvalo je dosta veliku pozornost – kaže Viktor Tončinić, zadovoljan činjenicom da se igralo u domaćoj vodi, u Zagrebu. Na Svjetskom prvenstvu je uspješno položio još jedan zahtjevan ispit, sada se mora pripremiti za ispite na maturi da bi priveo kraju srednoškolsko obrazovanje i upisao fakultet. – Bilo je lijepo igrati pred svojom publikom. Zapravo se i ne sjećam kada je prošli puta održana vaterpolska priredba ovakve razine u Zagrebu, još od Europskoga prvenstva kada je naša reprezentacija u finalu poražena od Španjolske. Naravno da je poseban osjećaj kad igrač zna da je na tribine došla njegova obitelj, da su tu i njegovi prijatelji koji ga gledaju i navijaju za njega, da su mu podrška. To nam je također pomoglo u igri, primjerice, kada smo se u četvrtfinalu vratili u susret, a gubili smo s četiri gola razlike. Tada su nas navijači digli i preokrenuli smo utakmicu.

Viktor Tončinić i prijatelji došli su do postolja na kojem se dijele medalje, o motivaciji za jedno ovakvo natjecanje ne treba tražiti posebne dokaze.

– Naravno da smo bili itekako motivirani. Treće mjesto koje smo osvojili uistinu je veliki rezultat, iskreno rečeno, ne znam kada je Hrvatska osvojila broncu u mlađim uzrastima na ovako velikom prvenstvu. Mislim da je ova generacija 2005. godišta i mlađa, generacija za pamćenje. Jer je osvajanje dviju medalja u nepunih godinu dana, europskog zlata i svjetske bronce posebna priča.

Srećom po hrvatski vaterpolo, tolike su seniorske generacije za prepričavanje, svakako da bi se Tončinić i prijatelji iz mlade reprezentacije jednoga dana željeli naći među seniorskim protagonistima.

– Normalno da očekujemo lijepe seniorske dane. Uostalom, nekoliko nas bilo je na pripremama u seniorskoj reprezentacijia, uz mene Pavlić, Čubranić, Sušić, Kuci i Burđelez. Nadam se svakako da ćemo tako i nastaviti, pogotovo sada kada nema više utakmica mlađih reprezentacija, da ćemo nastaviti Žuvelin i Burićev put i također poput njih biti veliki seniorski igrači. San je nositi kapicu seniorske reprezentacije i osvajati medalje.

Sportska obitelj

Vaterpolo je već desetljećima doručak, ručak i večera u obitelji Burburan, još od dana plivačkih maratona nezaboravnog Florija Burburana, preko tolikih uspješnih nastupa njegovih sinova Davida i Viktora. Na toj lozi niču novi grozdovi, Noa i njegov brat Gabrijel, osvajač svjetske bronce.

– Prehlađen, ponešto bolestan, ali jako zadovoljan, moja je kratka poruka nakon ovog velikog natjecanja – kaže Gabrijel Burburan, koji se kući vratio s medaljom koju slavi ova sportska obitelj, kao, uostalom, i cijeli riječki vaterpolo. – Razbolio sam se još tijekom prvenstva, ali sve sam to zanemario, prehlada je premala prepreka na putu kojim smo krenuli do naših željenih ciljeva.

Svakom vaterpolistu Lijepe naše svakako da je velika čast i zadovoljstvo nositi kapicu reprezentacije koja je od nastanka države jedan od sinonima kvalitete i uspjeha hrvatskog sporta, tim više ako se zna da je i on pridonio dodavanju nove kockice u ovako cijenjeni mozaik.

– Smatram da je naš rezultat ogroman uspjeh. Dovoljno je podsjetiti se da prije nas Hrvatska sedam godina nije imala medalju s velikih natjecanja u mlađim uzrastima, u tu činjenicu skoro pa stane cijela ova priča. S druge strane, kao i svi sportaši, tako i mi težimo onome najvišemu mjestu. Stoga poslije svega ostaje i žal za polufinalom i uspješnim rezultatom koji nam se doimao kao da ga imamo nadohvat ruke. Šteta što nam je u tom susretu nedostajalo nužne koncentracije u stresnoj završnici. Mislim da smo mogli osvojiti zlato. Ali gledajući sam kraj prvenstva i razmišljajući o cijeloj našoj generaciji 2005. godišta, naše dvije medalje u kratkom razdoblju ogroman su uspjeh – zaključio je Burburan.