RIJEKA  »Tanana«, tepao je Đuro Prostran svojoj najdražoj igrački, nogometnoj lopti, dok je s njom žonglirao kao i brojni njegovi prijetelji s tolikih ovdašnjih terena diljem naše regije pa i dalje gdje je pomagao sa svojim nogometnim umijećem i uvijek prisutnom ozbiljnošću, želeći što jačim natjecateljiim nabojem doprinijeti nekoj od brojnih momčadi čiji je dres revno natapao obilnim znojem.

Bio je on onaj »zadnji vezni« koji je u ondašnjem poimanju nogometa bio pokretač akcija, koji nakon zakrčavanja puteva k svojoj posljednjoj liniji ustreptalo čeka osvajanje lopti kojima je postajao »transformator«, čovjek čije su dijagonale ili dodavanja »u rupu« stvarale glavobolje suparničkim defenzivnim igračima. S Belvedera se je s prastarim prijateljem, kakav je već bio diljem Rijeke poznati Boro Mataja, naslušao ptičjeg pjeva dok su na Kozali išli »loviti tiće«, a onda nije odolio nogometnom pjevu kojeg je kao igrač, a onda kao promatrač slušao cijeloga života.

Mura

Rođen poratne 1947. godine brzo se našao, a gdje će drugdje nego na legendarnom lešu Omladinskog igrališta. Životni su i nogometni putevi nepredvidljivi, mladost ih krči u potrazi za stalno novim dokazivanjimna, vrijedi to i za Prostrana koji je stigao do Slovenije. Zaigrao je u Murskoj Soboti za tadašnju Muru u onda itekako zahtjevnoj Drugoj ligi bivše države. Njegovo se ima s itekakvim štovanjem izgovaralo u ovdašnjim nogometnim kuloarima dok su se prijatelji radovali da »njihov igrač« uspješno nastupa i u tuđoj sredini, uostalom, isto tako kada je igrao u onoj vrlo uglednoj momčadi Rovinja.

Prostranov put »trbuhom za kruhom« je sličan kao i mnogim istaknutim igračima našeg grada, odvodio ga je na razna odredišta, tako i u Senj čiji je vjekovni ponos, vječno ambiciozni Nehaj kucao na vrata Republičke lige bivše države. Bila je to stanica na putu ka »domu svome«, približio mu se dolaskom u Bakar, zaigrao je u vjerojastno najboljem timu što će ga Borac imati s Bilenom, Artutom i Željkom Frankom, Hajdukovićem, Simatovićem, Kezićem, Smiljićem, Željokm Turinom, Tićakom, Purkovićem, Mahmutovićem, Dragom Krčelićem, potonjim predsjednikom Rijeke Čulumovićem, Čopom, Cvjetkovićem, Golcem i drugim uzdanicama popularnog trenera Zrinka Blažine. Ipak, na susjednom je Omladinskom ipak najljepše.

Konstruktor i Primorje

»Gdje ste, dečki?«, sa širokim osmijehom je kao šef u Varteksu dočekivao tolike mlađe suigrače koji su mu, dobivši kredit u poduzeću, dolazili zbog kupnje odijela. Izvan terena bio je pravi tadašnji »šminker i šarmer«. Pritom se u onim ekipama Konstruktora i Primorja, koje su bez pripremanja posebnih taktika i tzv. »međuprostora« vodili popularni Jole Knežević i Slave Tus, nagutao prašine, ali i naigrao s majstorima poput braće Tabar, Crnalića, Milivojevića, Nikolajevića, Šćulca, Matijevića, Popovića, Brozine, Sroka, Blanuše, Frajmana, Rameše….

Posljednje poglavlje ovog Amarcorda su svakodnevne šetnje, u biti  »usiljeni marševi« od Omladinskog do vrha Kozale bez obzira na vremenske prilike, tim bolje ako bi kao i na jutarnoj kavi u »Barbari« susreo sugovornika s kojim bi popularni »Špreha« mogao početi vječne ćakule o životu, a najviše o nogometu. Nema ga više među nama, jedan od popularnih likova ovog našeg »Malog mista« pridruđio se sada u lijepim sjećanjima tolikim svojim starim dobrim prijateljima.