Nije nam svejedno, pogotovo meni jer sam i sam nedavno doživio tešku nesreću. Etapa je bila depresivna, nikome nije bilo ni do čega, rekao je Robert Kišerlovski koji je i sam sudjelovao u tužnoj etapi
RIJEKA Minutom šutnje nakon koje su uslijedili taktovi skladbe »Tišina«, koju je izveo odred talijanske vojske Bersaglieri u spomen na tragično preminulog Belgijanca Woutera Weylandta koji je poginuo u ponedjeljak, započela je četvrta etapa Gira d’Italije koja se neće računati u ukupnom poretku.
Dionica od Genove do Livorna vozila se u čast nesretnog belgijskog biciklista koji je u trećoj etapi poginuo od posljedica pada na spustu s brda Passo del Bocco. Pognute glave biciklista koji su nosili crni flor na ruci, govorile su da nikome nije pretjerano stalo do sportskog natjecanja.
Članovi »Leopard-Treka«, momčadi koje je pokojni Weylandt bio član, poveli su bicikliste u četvrtu etapu dužine 216 kilometara koja je zapravo bila karavana u kojoj su se svakih deset kilometara na čelu kolone izmjenjivali vozači druge momčadi.
Weylandtova smrt je prva na tri najveće utrke na svijetu (Giro, Tour, Vuelta) nakon 1995. godine kada je u Francuskoj poginuo Talijan Fabio Casartelli
– Odlučili smo voziti etapu iz poštovanja prema Weylandtovoj obitelji i u želji da našu tugu podijelimo s cijelim svijetom. Naši dečki su shrvani, znaju da mogu odustati ako žele – izjavio je Brian Nygaard, menadžer »Leopard-Treka«.
Pri kraju etape vozači »Leopard-Treka«, uz Amerikanca Tylera Farrara (Garmin-Cervelo), Weylandtovog dobrog prijatelja, došli su na čelo kolone i u cilj ušli zagrljeni.
Farrar je odvozio četvrtu etapu, no neće nastaviti nastup na Giru. Tijekom dana riječi sućuti stizale su sa svih strana, u svijetu biciklizma vladalo je zajedništvo. Weylandtova smrt je prva na tri najveće utrke na svijetu (Giro, Tour, Vuelta) nakon 1995. godine kada je u Francuskoj poginuo Talijan Fabio Casartelli.
Tragedija koja se dogodila ujedno je četvrta u povijesti Gira i prva nakon 25 godina. U povijesti Gira poginuli su i Orfeo Ponsin (1952.), Juan Manuel Santisteban (1976.) i Emilio Ravasio (1986.). Dio karavane bili su i hrvatski biciklisti Robert Kišerlovski (Astana) i Vladimir Miholjević (Acqua&Sapone). Kišerlovskog je nesreća posebno pogodila budući da je i sam doživio težak pad na utrci Pariz-Nica. Na sreću, bez težih posljedica.
– Nije nam svejedno, pogotovo meni jer sam i sam nedavno doživio tešku nesreću. Tada sam imao puno sreće i sve je sretno završilo. Etapa je bila depresivna, nikome nije bilo ni do čega. Na početku etape bilo je kao na sprovodu, jednostavno je svima bilo jako teško – izjavio je Robert Kišerlovski.
