RIJEKA Julija Ljubančić još je uvijek puna dojmova s Olimpijskih igara u Parizu na kojima je uz Čavkovčanina Marija Vukoju, kontrolora sudaca, te Osječanina Borisa Čulina, bila jedna od 20-ak gimnastičkih sudaca u francuskoj prijestolnici.

– Bilo je odlično, baš sam uživala. Vladao je toliko velik interes za gimnastiku, dvorane su bile pune, tražila se ulaznica više, nije bilo niti jednog slobodnog mjesta, sve je bilo popunjeno. Navijanje je bilo odlično, a atmosfera izuzetna. I inače je u Francuskoj tako, ljudi tamo jednostavno vole sport, gimnastiku je gledalo 15 do 20 tisuća ljudi – započela je Julija Ljubančić, nekadašnja ukrajinska gimnastičarka, koja se prije 27 godina doselila u Hrvatsku, a posljednje 24 godine kao trenerica brine o gimnastičkim nadama u riječkoj Viti. Iza nje su suđenja na europskim i svjetskim prvenstvima, kao i brojnim svjetskim kupovima.

Vrh piramide

– U Parizu je sudilo dvadesetak sudaca iz cijelog svijeta koji na Igre idu na temelju ocjena suđenja sa svjetskih prvenstava, a idu samo oni suci koji imaju odlične ocjene. Olimpijske igre su najveće moguće priznanje u karijeri, vrhunac karijere vježbača, trenera, ali i nas sudaca. Vrh piramide. Nema tu treme, za kvalitetno suđenje su potrebne mirnoća i visoka razina koncentracije jer svaka pogreška znači eliminaciju na licu mjesta. Svakom natjecanju pristupam jednako ozbiljno, svako nosi svoje ocjene i tu nema mjesta za pogreške. Dobro suđenje zahtijeva znanje, to je živa materija, uvijek učiš ispočetka, nekad se zna dogoditi nikad viđena situacija, moraš reagirati kako treba, svi vježbamo i tome pristupamo jako ozbiljno – dodala je riječka sutkinja ženske gimnastike, koja je u Parizu sudila kvalifikacije partera, preskok u okviru ekipnih natjecanja, ruče na višeboju te finale grede. Što znači da je sudila u svim disciplinama u kojima je nastupila i najbolja gimnastičarka na svijetu, Amerikanka Simone Biles, koja je osvojila zlato u višeboju, preskoku i ekipnom natjecanju te srebro na parteru.

– Dobro smo odradile posao, svi su bili zadovoljni, a uvijek je najvažnije da gimnastičarke budu zadovoljne jer one razumiju ocjenjivanje. A Simone… Simone je zaista posebna, ona je jedna potpuno druga dimenzija, nešto nikad viđeno. Radi elemente koje nitko ne radi, elemente koje druge gimnastičarke još nisu savladale, uz izuzetan talent i rad krasi je i hrabrost jer to što ona radi, još uvijek se nitko ne bi usudio izvoditi – nastavila je trenerica Vite, koja je svoju premijeru na Igrama imala u Tokiju prije tri godine.

Atmosfera

– Igre u Tokiju bile su potpuno drukčije, zbog koronavirusa bili smo skoro kao u zatvoru, mogli smo biti samo u sobama, sve je bilo strogo kontrolirano, dvorana je bila prazna i bilo je baš tmurno. Pariz je bio potpuno drukčiji, puna dvorana, navijači, odlična atmosfera. Svake Olimpijske igre su priča za sebe, ali Pariz će imati posebno mjesto u mojem u srcu. Najviše ću ga pamtiti po atmosferi, gimnastika ponekad ima, a ponekad nema gledatelja. Ovoga puta je bilo kao na nogometnoj utakmici, puna dvorana navijača koji bodre gimnastičarke, a to je ono što jako podigne atmosferu. Gimnastičarkama je bilo ljepše i puno ugodnije nastupati, tako je bilo i nama sucima jer još ozbiljnije pristupaš poslu. Poslije Tokija sam rekla da se nadam da ću imati priliku suditi u Parizu, sada se nadam Igrama u Los Angelesu 2028. godine, a nadam se i da ćemo na njima imati i barem jednu Riječanku. Mila Prpić i Sofia Mešter već treniraju za to.

Hrvatska gimnastika u Parizu je imala dvojicu predstavnika u finalu, Tina Srbića na preči te Aurela Benovića na preskoku.

– Nažalost, ostali smo bez medalje, ali dečki su dali sve od sebe. Obojica su vrhunski sportaši, predani onome što rade. Tin je, nažalost, pao i zaradio ozljedu, a Aurel se kvalificirao na parteru, a usput je radio i preskok. Njegova priča je baš zanimljiva, preskok nije njegova primarna disciplina, njoj se okrenuo nakon što se kvalificirao na Igre, a ostvario je odličan uspjeh. Stvarno možemo na obojicu biti jako ponosni – zaključila je Julija Ljubančić.