Prije mjesec dana medijske je stupce punila vijest kako je srpsko-australska trenerica Jelena Todorović postala prva žena na čelu jedne muške profesionalne košarkaške momčadi u Brazilu. I to ne bilo koje, već prvoligaškog kluba Basquete Cearense. Ako izuzmemo one dijelove naslova i teksta koji govore kako je »atraktivna« i kako je »odnijela titulu za najljepšu košarkašicu svijeta«, što nikada nećemo pročitati na internetu kada se govori o muškim trenerima, ovo je sigurno jedna od najpozitivnijih vijesti po pitanju žena u sportu u ovoj godini. Jelena je u Južnoj Americi već promijenila povijest, a Brazilci dali primjer ostatku svijeta. Pa tako i Hrvatskoj.

Što se naše države tiče, govoriti o ženama trenericama u muškom nogometu, košarci, rukometu i slično je u ovome trenutku i dalje iluzorno. Ali, pravi problem leži u tome što u Hrvatskoj i u ženskom sportu dominiraju muški treneri. Preciznije, među registriranim trenericama i trenerima u Hrvatskoj, samo je 16,5 posto žena! Uz tu informaciju treba navesti kako je među kategoriziranim sportašicama i sportašima u Hrvatskoj 43 posto žena, što znači da velik broj sportašica treniraju muškarci.

Informacije su to koje nam je iznijela Morana Paliković Gruden, dugogodišnja predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu HOO-a, te donedavna dopredsjednica Hrvatskog olimpijskog odbora. Paliković Gruden bila je i sportašica, novinarka i sportska djelatnica, a u Hrvatskoj je zasigurno najviše radila i još uvijek radi na ravnopravnosti spolova u sportu. Dobila je i najveću svjetsku nagradu Međunarodnog olimpijskog odbora za promicanje žena u sportu, a zaslužna je što je Hrvatski olimpijski odbor 2023. godine, prilikom usklađivanja s novim Zakonom o sportu, uveo odredbu o većoj kvoti žena među trenericama, sutkinjama i menadžericama.

Obavezna kvota

Odnosno radi se o podzastupljenom spolu, što nam je preciznije objasnila.

– U Statutu Hrvatskog olimpijskog odbora je uvedena obvezna 40-postotna kvota za podzastupljeni spol. To znači da sve aktivnosti, svi strategijski planovi, moraju uključivati poboljšanje situacije u odnosu neravnopravnosti spolova. U većini slučajeva podzastupljeni spol je ženski. I tu ravnopravnost, naravno, ne treba shvatiti doslovno jer kada govorimo o sportovima u kojima je izražena fizička snaga koju ne mogu dostići žene sportašice, u takvim sportovima ima i manje kategorija koje su uspostavljene da bi se žene sportašice mogle natjecati. Obratno, u sportovima u kojima je više zastupljen estetski izgled pokreta, gdje nema brzine i određene snage, tamo više ima žena sportašica.

iStock

To ne znači da se trebaju mijenjati te kategorije, nego to znači da tamo gdje ne postoje fizičke razlike treba nastojati da se stvaraju isti ili slični uvjeti za razvoj sportaša i sportašica. Postoje sportovi kao što su šah ili ribolov gdje nema nikakve prepreke da broj trenera bude isti ili sličan. Nema nikakvog razloga da u mačevanju, taekwondou ili karateu u administraciji radi veliki broj žena, a na upravljačkim pozicijama da ih uopće nema. To što je Hrvatski olimpijski odbor uveo 40-postotnu kvotu znači da je obveza za sve članice, odnosno saveze, a samim time i klubove, da o tome moraju voditi računa. I da moraju u nekom primjerenom roku izjednačavati uvjete za razvoj i ženskog i muškog sporta – govori Morana Paliković Gruden.

Iako pomaka od tada svakako ima, brojke pokazuju kako je i dalje potrebno raditi na izjednačavanju uvjeta. Naime, HOO je prvi put prošle godine uveo jednogodišnju analizu zastupljenosti spolova, odnosno zastupljenosti žena u ovom trenutku na svim razinama sportskog djelovanja. Usvojeni dokument se odnosi na rezultate s 2024. godinom i donesen je zaključak da se analiza odsad radi jednom godišnje, kao i da se angažiraju stručne službe koje će predložiti programe i projekte kako bi se iskoristio prostor za napredovanje ondje gdje je to napredovanje potrebno. Uz to, zaključak je da se pojača aktivnost u medijima kako bi podzastupljeni sport, a koji to zaslužuje po rezultatima, bilo ženski ili muški, dobio određen prostor.

Podrška trenericama

A ovo su podaci iz zadnjeg materijala starog 3, 4 mjeseca.

Sasa Zinaja/NFoto/NFOTO

– Po sportašicama i po trenericama od ekipnih sportova najbolje stoji odbojka. Tamo jedino vidimo izuzetno napredovanje žena, što se vidjelo i po rezultatima na natjecanjima. Od ekipnih sportova ja bih tu spomenula i rukomet koji ima značajne rezultate. Odlične rezultate ima i gimnastika, no to je i logično jer se tim sportom bavi više žena nego muškaraca. Atletika također napreduje. Umjetničko plivanje je tipičan sport u kojem su žene i predominantne – dodaje Paliković Gruden.

I sada dolazimo do konkretnih podataka, odnosno točnih postotaka. Žena je u sportu, bilo tu u savezima ili klubovima, najviše u administraciji, a najmanje na poziciji predsjednica. Odmah prije pozicije predsjednica najlošije stoje upravo trenerice.

– Krenimo od najvećeg postotka. U administraciji radi više žena nego muškaraca, odnosno po tom zadnjem našem istraživanju, 54,27 posto. Po osvojenim odličjima, uključujući i zadnje Olimpijske igre, 45,4 posto su osvojile žene, s time da su u Parizu žene osvojile više medalja nego muškarci. Među kategoriziranim sportašima i sportašicama je 43 posto sportašica, dakle vrlo blizu 50 posto. Glavne tajnice i direktorice su već na ispod 30 posto, a registriranih natjecateljica, ovisno o sportovima, je u prosjeku 23 posto. Članice upravnih i izvršnih odbora su ispod 20 posto. A kada su u pitanju registrirane trenerice, njih ima samo 16,5 posto među svim trenerima. Predsjednica smo imali do kraja 2024. godine svega 11,54 posto. To se odnosi na predsjednice saveza i klubova te je jasno da tu treba još raditi – kaže Paliković Gruden.

Osim što treba raditi na ravnopravnosti žena na najvišim pozicijama u nekom savezu ili klubu, vidljivo je da treba raditi i na podršci trenericama.

– Ono što bih ja tu naglasila je da kategoriziranih sportašica imamo 43 posto te je onda nelogično da je među trenerima svega 16,5 posto žena. Znači, većinom muškarci treniraju sportašice. Uglavnom, zaključak od vijeća je da će stručne službe za područja gdje se vide razlike i gdje se vidi prostor za napredovanje, a tu svakako spadaju trenerice i upravljačke strukture, napraviti neki model po kojemu će im se omogućiti da ravnopravno sudjeluju u mogućnosti da napreduju u tom dijelu sportskog života.

Odbojka i nogomet

Odbojka je od Paliković Gruden dobila pohvalu, a sport u kojemu i dalje treba puno raditi na ravnopravnosti je zasigurno nogomet. I tu ne govorimo o muškom nogometu, već je velik problem što su žene trenerice toliko rijetka pojava i u vrhunskom ženskom nogometu. One koje i rade u Hrvatskoj, uglavnom su postavljene na pozicije pomoćnih trenerica ili u mlađe dobne kategorije. A ima ih dovoljno koje imaju UEFA A, kao i PRO licencu, onu najveću u nogometu.

– Ja ću vam reći da žena trenerica zapravo ima, one su školovane, ali u sustavu negdje ne dobivaju dovoljno značajne pozicije i tu treba jedna šira podrška sportske zajednice. Naravno, vi ne možete sad oktroirati da one moraju trenirati ne znam koga, ali treba im otvoriti široko vrata da one mogu na toj stazi napredovati, da mogu doći sa svojim sportašicama do vrha. Dobar vam je primjer ženska vaterpolo reprezentacija. Njih vodi žena trenerica i one su prvi put ove godine nastupile na Svjetskom prvenstvu. Zakon kaže da s mladima moraju raditi najbolji, ali ne treba najbolje isključiti samo zato što su žene, kada se s rezultatima približavaju svjetskom vrhu. Treba ih onda »pogurati«.

Manjak trenerica u ženskom nogometu? Sigurno da ih ondje nedostaje. Međutim, kao što ste mogli primijetiti, ja tu nastojim da mi budemo na vrhu vala koji dolazi iz svijeta, a koji jako podržava ženski nogomet. Ove godine je prvi put emitirano Europsko prvenstvo nogometašica na našoj javnoj televiziji. I to će biti sad strateški važno. U Francuskoj je recimo ozakonjeno da kad se kupuju prava za prijenos svjetskog ili europskog muškog nogometnog prvenstva, moraju se kupiti i za žensko. Mi takav zakon nemamo, ali već to da je prvi put javna televizija prenosila žensko nogometno natjecanje puno znači. Ja se nadam da će nova ekipa koja dolazi, a vidim da se u nogometu puno toga događa, biti svjesna da mora otvoriti sve mogućnosti za razvoj ženskog nogometa. On je u svijetu popularan i mislim da Hrvatska nema nijedan razlog da zaostaje u tom procesu.

Dobra praksa

Paliković Gruden se nekada bavila umjetničkim klizanjem i skijanjem, a jedno je vrijeme trenirala i košarku. Očekivano, tada trenerica gotovo pa i nije bilo.

– Ja svoj sportski život pamtim isključivo po muškim trenerima. Čak i u umjetničkom klizanju nismo imali nijednu ženu trenericu. U skijanju pogotovo, a u košarci da ne govorim. Ali, meni je drago da sport danas omogućava da taj ulazak žena i muškaraca bude pravedniji, usustavljeniji, da donosi uravnoteženije rezultate. I mislim da to dobro djeluje na čitavo društvo – kaže Paliković Gruden.

Napredak od 1950-ih i 1960-ih do danas po pitanju žena u sportu je ogroman, ali on je i poticaj da još više radimo, da još više pratimo i govorimo o ženskom sportu. I naravno, ne u kontekstu »atraktivnosti« i komentirajući »najljepše trenerice ili sportašice«, dok te iste osobe nižu velike uspjehe na terenu.

– Danas kada gledam situaciju u društvu, ja bih rekla da je u odnosu na svijet sport napravio najkrupnije korake. To ne znači da smo mi koji smo se angažirali u sportu savršeni, nego to znači da je dinamika sporta pridonijela da se i taj društveni i javni problem rješava brže nego drugdje. Što se tiče Hrvatske, HOO je za taj naš angažman i za prepoznavanje situacije dobio četvrto mjesto u Europi i proglašen je nacionalnim odborom s izuzetno dobrom praksom. Jako sam zadovoljna time, to je velik uspjeh. Ako ostane taj ritam, a ja se trudim da nađem suradnice i suradnike jer važno je da i muškarci rade posao oko ravnopravnosti, vrlo brzo ćemo možda biti i na drugom mjestu po dobroj praksi – zaključuje Morana Paliković Gruden.

Samo 13 posto trenerica na OI 2024.

Iako je za svaku pohvalu činjenica da su Olimpijske igre 2024. u Parizu bile prve na kojima su natjecateljice bile zastupljene u jednakom broju kao natjecatelji, ipak treba istaknuti kako je broj trenerica bio na jako niskom postotku. U Parizu je među trenerima i trenericama bilo samo 13 posto žena, isti je postotak bio i u Tokiju 2021., a samo 11 posto trenerica bilo je u Riju 2016.

Svjesni su tog problema i u Međunarodnom olimpijskom odboru, zbog čega su 2022. razvili program WISH koji radi na pružanju više mogućnosti za razvoj trenerica.

Unatoč malom postotku, pozitivnih i uspješnih primjera trenerica na Olimpijskim igrama itekako ima. Emilie Bydwell ušla je u povijest kao prva trenerica jedne ragbi 7 ekipe na Igrama te je odvela žensku ekipu SAD-a do bronce.

Trenerica američkih gimnastičarki Cecile Landi možda je i najbolji primjer. Amerikanke su pod njezinim vodstvom osvojile ukupno 11 olimpijskih medalja, a tu se ističe svjetska zvijezda Simone Biles.

Imamo i primjere trenerica koje su vodile muške sportaše, pa je tako trenerica skokova u vodu Jane Figueiredo vodila Toma Daleyja i Noaha Williamsa, Britance koji su 2021. u Tokiju osvojili zlato, dok je Melanie Marshall trenerica britanskog plivača Adama Peatyja, višestrukog olimpijskog pobjednika i svjetskog prvaka.

Nemčić Bojić: Tradicija i kultura duboko ukorijenila nogomet kao »muški sport«

Tihana Nemčić Bojić bivša je nogometašica i futsal igračica, koja je danas izbornica hrvatske ženske futsal reprezentacije i posjeduje UEFA PRO licencu. Ujedno je doktorica kineziologije, docentica je na katedri za nogomet zagrebačkog KIF-a i prva žena u Hrvatskoj koja je bila glavna trenerica muške nogometne momčadi.

Neva Zganec/PIXSELL

– Trenericu je zaista teško vidjeti u muškom nogometu, no ne bih rekla da ne postoje kvalitetne i ambiciozne žene koje imaju znanja i potrebnog karaktera da budu u tom svijetu. Pitanje je opstanka i izdržljivosti. Nadalje, raditi u muškom nogometu potpuno je drugačije iz više razloga, za to treba imati mnogo vještina koje se »krvlju zarađuju«.

Što se tiče trenerica u ženskom nogometu, sve više ih se pojavljuje, iako je i njima potreban veliki rad i iskustvo, s obzirom na to da su potekle iz sustava ženskog nogometa koji se tek posljednjih godina podigao u kvaliteti. Okvirne brojke govore da je u Hrvatskoj samo nekolicina (3) žena završilo trenersku edukaciju na najvišoj razini (UEFA PRO), koja omogućuje vođenje ekipa na najvišem rangu natjecanja. Ne bismo trebali govoriti bi li ih trebalo biti više, važnije je da one koje tu jesu nastoje biti izvrsne i kvalitetne kako bi pružale dobar primjer ostalima.

Smatram da žene nemaju fizičkih prepreka da postanu trenerice, niti nedostatak podrške. Vjerojatno je tradicija i kultura duboko ukorijenila nogomet kao »muški sport« te se ženama teže pripisuje dovoljan autoritet za vođenje ekipa. Nadalje, s obzirom na slabiju razvijenost i društvenu te medijsku podršku ženskom nogometu, sport je marginaliziran, a samim time igračice se manje odlučuju na karijeru u nogometu. Još kao igračice bile su okružene više težim nego lakšim uvjetima za život i rad u nogometu te zasigurno nastoje osigurati bolje karijere za svoj budući život.

Pozicija trenerice muške ekipe kod mene je došla jer sam imala završenu edukaciju, a sve ostale pozicije nakon toga dolazile su jer nisam odustala. Žena će svakako rjeđe dobiti priliku, a pretpostavlja se da će na prvi znak neuspjeha biti smatrana nedostatnom. Tradicijski i kulturno veća je vjerojatnost da će klub odabrati muškarca, no nemojmo generalizirati, postoje oni koji gledaju drugačije. U protivnom ja nikad ne bih dobila svoje šanse.

Prilagodba je na nama – mi ulazimo u »muški svijet«. Muškarci nemaju tu prepreku, oni žive u svijetu koji je krojen prema njima, pa stoga mogu reći da sam ja osobno morala prijeći samo jednu prepreku više. Ali u nekoliko tisuća navrata – kaže Tihana Nemčić Bojić.

Jurić: Ne tretiraju se jednako diplome trenera i trenerica

Jelena Jurić bivša je nogometašica, trenerica i predsjednica ŽNK-a Rijeka, koja danas trenira djevojčice u Nogometnoj akademiji »Zvončar«, a posjeduje trenersku UEFA A licencu.

Foto Leona Kocijan

– Istina je da u većini ženskih klubova dominiraju muški treneri, a one trenerice koje su prisutne su angažirane u mlađim uzrasnim kategorijama ili nižim ligama. UEFA ima razvojni program za ženski nogomet, koji uključuje trenerice i sutkinje, a Nogometna akademija HNS-a nudi mogućnost educiranja i dobivanja licenci. Ali, odaziv nije zadovoljavajući. Vrlo je skučen prostor za napredak, a »izlete« u muški nogomet su imale tek Tihana Nemčić Bojić i Petra Mandić, koje su stekle visoku stručnu spremu na Kineziološkom fakultetu, te Stella Gotal, koja je bila zapažena u inozemstvu. Biti nogometna trenerica u Hrvatskoj je hobi, koji traži maksimalnu posvećenost, a materijalni minimalizam. Tako da, ukoliko se netko želi baviti »poslom« treniranja, uglavnom to radi nakon svojeg primarnog posla ili radi s više uzrasnih kategorija što smanjuje kvalitetu rada. Mislim da se događa stanovita letargija u ženskom nogometu unatoč porastu broja klubova i reprezentativnih selekcija, a možda upravo radi nedostatka podrške – govori Jelena Jurić.

Je li odaziv žena u Akademiju slab jer u startu misle da neće dobiti priliku pored muškaraca, ili je stvar novca i loše plaćenog posla treniranja?

– Mislim da je oboje. Akademija zahtijeva veliki angažman, predavanja, praksu, financijski trošak, a tu je i činjenica »vrednovanja diplome«. Na papiru su diplome trenera i trenerica iste, ali ne tretiraju se jednako. No, možda je to ujedno popratno stanje razlika između ženskog i muškog nogometa. Na nedavno održanom Europskog prvenstvu nogometašica vidjelo se na kojoj razini ženski nogomet može biti. Mislim da je kod nas najveći problem medijska zastupljenost. Malo je razrađenih i primjenjivih programa, a oni koji su odrađeni, uglavnom ostaju vidljivi samo na stranicama HNS-a. Naravno, treba se i konstantno usavršavati jer je biti trener velika odgovornost, neovisno o kategoriji, rangu, natjecanju i spolu. Također, bilo bi dobro da u Rijeci postoji ustanova za edukaciju sportaša – mišljenje je Jelene Jurić.