– Imamo publiku, ali smo tihi. Iza sjede strijelci, sami sebe bodrimo. Je li mi žao? Nisam nikada o tome razmišljala. Uvijek će biti ljudi koji će čestitati. Bilo bi dobro da nam dopuste glasno navijanje, glazbu, kao u Bundesligi…
– Manchester United. Jer je najbolji. Napast će me da je to Barcelona. Manchester je Bayernu zabio dva gola u sudačkom vremenu i osvojio europsku krunu.
Kada sam čuo »razgovor s Pejčićkom«, glasno rekoh: »Ja«! Čudno su me pogledali. To zadovoljstvo morao sam si priuštiti, susret nakon tri godine. Stručnjaka, novinara za streljaštvo ionako nema, a kako kaže Snježana, »dobro je to, barem nema tri dana analize poslije svakog nastupa, kao u slučaju Blanke Vlašić«… A onda medaljom natjeramo sve na – hvalospjeve.
Koliko se vaš život promijenio nakon osvojenog brončanog odličja u Pekingu?
– Teško pitanje. Za Svjetskog kupa u Münchenu komentirala sam kako obično strijelci propucaju na nekom europskom ili svjetskom prvenstvu, meni su trebale Olimpijske igre. Ništa se nije promijenilo. Kao da se nije ni dogodilo.
Dobro, pritisak je veći, od vas se više očekuje u natjecateljskom smislu?
– Ja očekujem više! Postavila sam si više ciljeve, znam koliko mogu i vrijedim. Na krilima olimpijskog samopouzdanja. Inače, novine, u stilu »očekujemo od Snježane…«, me previše ne opterećuju.
Novine se ne bave previše streljaštvom?
– Nažalost. Ali kada vidim kako Blanku razvlače po novinama, jer »nije ozlijeđena«, blago meni. Nitko me ne primjećuje. Radim i dobro je da nema medijske pozornosti. Ali s druge strane nisu moji rezultati manje vrijedni. Na finalu Svjetskog kupa bila sam treća, a to je natjecanje kao Masters za tenisače. Da je neki tenisač ili skijaš bio treći, novine bi bile dobro popunjene.
Put do Londona
U ponedjeljak kreću pripreme za novu sezonu, ususret Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Od Pekinga do Londona?
– Toliko je toga prije Olimpijskih igara… Četiri Svjetska kupa, Europsko prvenstvo… Pa tko preživi do Londona.
Ali viza je u džepu?
– Da. Barem se oko toga ne moram brinuti. A London mi se čini užasno daleko, jednostavno ne razmišljam o njemu. Iako je nekako brzo došlo.
Stalno ste na putovanjima. Zrakoplovi, streljane…?
– Koreja, Australija, Amerika, Europa…Nije loše.
Jeste li vidjeli nešto osim streljana?
– Jesam. Čak je bilo malo vremena za razgledavanje. Jedino se u SAD-u natjecanje održavalo u vojnoj bazi, usred ničega, nema se što vidjeti.
U Londonu ste već bili?
– Nisam pucala, ali bila sam. U presjedanju zrakoplova. Bilo je deset sati na raspolaganju.
Olimpijski ciklus, a u sredini zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Pragu 2009. godine?
– Joj, kako je to davno bilo. I ekipno smo bile druge, kao i ove godine. Više me raduje od medalja na Svjetskom kupu. Imam ih šest, sedam… Moram ih prebrojiti.
Gdje ih držite?
– U vazi!
U vazi za cvijeće?
– Skoro. Ne, ove međunarodne su u velikoj kristalnoj vazi, dobila sam je na dar nakon Pekinga. A domaće medalje su u kutiji za cipele ispod kreveta.
Barem ste dobili obećani gradski stan?
– Imam gdje staviti kutije. Stan? Genijalno, odlično. Gradu mogu kazati veliko hvala. Apsolutno nemam nikakve pritužbe, prigovore, prate i vrednuju moje rezultate.
Gradonačelnik Obersnel bio je u Pekingu, obećao je streljanu, nakon što ste upucali brončanu medalju?
– Ma dobro… Znate kako je to nakon velikih uspjeha, obećaje se. Ne može se streljana graditi za jednu osobu. Razumijem i to. Bez obzira na to što bi bilo super imati novu streljanu. Da ne morate razmišljati hoće li vam na tom trening isključiti vodu ili struju…
Grijanje i hlađenje
Ove je sezone bilo problema, nije bilo grijanja?
– Sada su nešto iskemijali, imamo i klima uređaj. Nije nam ni plus 40, što je također lijepo. Klima koja grije i hladi, što bih još mogla poželjeti. Legendarna Jasna Šekarić, vlasnica nekoliko olimpijskih medalja, u Crvenoj zvezdi ima prihvatljive uvjete za zračno oružje, ali za mali kalibar kod postavljanja meta mora najprije pucati u zmije…
U ponedjeljak počinju pripreme. Najprije bazične, Učka, šuma, trčanje?
– To sam već obavila. Upala mišića je prošla nakon dva tjedna rada u »teretani« kod Aramisa Naglića.
Ništa od trčanja?
– Radimo po vlastitom izboru, odlučila sam se za program Olimpik centra, kod Naglića.
U ponedjeljak počinje pucanje, koliko treninga tjedno?
– Šest dana po dva sata zračne puške, pa pet sati malog kalibra.
U godini koja se bliži kraju postali ste i časnica Hrvatske vojske?
– Nisam časnica, »gušterica« sam… Odradila sam i vojno Svjetsko prvenstvo.
Što ako vas pošalju u neku vojnu misiju?
– Mislim da neće. Što se toga tiče, nadam se da sam samo ukras.
Puška na ramenu i pucanje po svijetu u medalje?
– Po papiru.
Ništa u jelena, divlje svinje, ptice?
– U ništa što diše. To rade naši dečki u trapu, oni su lovci.
Deset je godina prošlo od prve medalje, juniorske, u Solunu 2002. godine?
– Devet i pol, još nisam tako stara. Kako sam onda bila mlada.
U Londonu valja zaokružiti jedan ciklus?
– Ne gledam tako. Zaokružit ću kada prestanem pucati. Kada će to biti? Dok budem imala volje i bila dovoljno dobra.
A obitelj, djeca…?
– Kao pas. Zacrtam nešto i idem prema cilju, dok stignem.
– Jesam. Kada nađem novčić, za sreću, držim ga u kutiji s alatom. Ništa ne nosim sa sobom. Prije sam pazila na redoslijed, cipela, čarapa… Počelo me umarati. Sve sam svela na minimum. Uredno pljujem kada mi mačka pređe… ne mora uopće biti crna.
– Vidjet ćemo nakon Londona. Mi bismo htjeli sve isplanirati, ali ne ide sve u životu kako smo zamislili.
Psiholog
Psihološka priprema?
– Imam psihologa Alđelka Boticu, godinu dana radimo zajedno. Zahvalna sam mu, razumijemo se što je bitno.
Ima li dopinga u streljaštvu?
– Ima, lijekovi za smirenje… Ali nama ni doping ne bi pomogao, uspavao bi nas.
A kladionice?
– Ni to, Bože, kakav smo mi sport. Istina, ne idem po kladionicama, možda ga ima u ponudi.
Kada ste ljuti?
– Grizem. Izbacim sve iz sebe.
Bacate li pušku kao Ivanišević reket…?
– Ne, preskupa je.
Koliko košta puška?
– Imam novu, oko 3.000 eura. Sponzorska, proizvođači oružja vidjeli su da sam dovoljno dobra.
Broj pušaka?
– Ovu novu i staru s kojom ću tražiti da me sahrane. Iz Pekinga, htjela sam s njom pucati na Svjetskom kupu, ali na posljednjem treningu ispustila je dušu i otišla u – mirovinu. Mogla bi se popraviti, ali odradila je svoje u 12 godina.
Za kraj idemo u London, po medalju?
– Teško je osvojiti olimpijsku medalju, a još teže ponoviti. Voljela bih, ali ako ne uspijem neće biti smak svijeta. Bit će još Olimpijada, recimo Rio de Janeiro. Za sada sam se osigurala, jednu imam.
