Jedna od favoritkinja za medalju

SNJEŽANA PEJČIĆ Osvojila sam puno toga pa ako nakon Tokija završim karijeru, nemam za čime žaliti

Snježana Pejčić/Foto R. BRMALJ

Snježana Pejčić/Foto R. BRMALJ

U Tokiju ću imati 38 godina, što za streljaštvo nije malo. Neke cure karijeru završe s 28 godina, neke u ranim četrdesetima. Više nemam motivaciju koju sam imala prije 20 godina - kaže Snježana



RIJEKA Bilo je to ugodno poslijepodne u društvu osvajačice prve hrvatske medalje na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Od osvajanja olimpijske bronce u gađanju zračnom puškom prošlo je 12 godina, a Snježana Pejčić još uvijek traje. I iako će u srpnju proslaviti 38. rođendan, na Olimpijskim igrama u Tokiju bit će jedna od favoritkinja u gađanju malokalibarskom puškom, u disciplini 50 metara trostav.


– Joj, kako je brzo prošlo to vrijeme. Zapravo, prolazi sve brže i brže. Od Londona do Rija mi je jako brzo prošlo, a sada još brže. Evo, za nešto više od šest mjeseci na red dolazi Tokio – započela je Snježana Pejčić, strijelkinja Lokomotive, koja je glavninu posla riješila još na Svjetskom prvenstvu u južnokorejskom Changwonu prije dvije godine na kojem je osvojila broncu i ispunila normu za nastup u Tokiju. Prije kojega je još čekaju natjecanja Svjetskoga kupa i Europsko prvenstvo.


– Ta će mi natjecanja poslužiti kao neka vrsta test natjecanja uoči Tokija. I njih moram odraditi kako treba. Za to se spremam. A Tokio, k’o Tokio. Drago mi je što sam se uspjela kvalificirati jer je ovoga puta bilo najteže do sada s obzirom da su nam smanjili broj kvota i disciplina. Pa mi je to već nagrada za sav rad i trud. Očekivanja? Nikada niti na jedno natjecanje nisam išla nešto očekivati. A i da jesam nakon onoga što se dogodilo u Riju više niti na jedno natjecanje ne bih išla nešto očekujući. Idem se probati dobro spremiti i biti najspremija što mogu. Konkurencija je strašno jaka, iako kvalifikacije još nisu gotove i nastup u Tokiju može se osigurati na europskom prvenstvu i još jednom turniru u svibnju. Ali, zna se da će sve najbolje strijelkinje biti tamo. A ima čak 30 žena koje mogu osvojiti medalju. I to nije pretjerivanje. I uvijek se dogodi da i iskoči netko za koga nitko nije nikada čuo. Jedna kolegica mi je rekla: Ti ćeš uvijek biti jedna od favoritkinja. Što je istina, ali malo ti to znači kad si jedna od njih 30. Plus, u našem je sportu kod isticanja favorita jako sklizak teren. I prije Rija sam bila jedna od favoritkinja pa sam ostala bez finala. Tako da to ništa ne znači. Nije bitno kako si pucao prije, nego kako ćeš pucati taj dan. Što znači da svi krećemo od nule.


Konstanta




Iza Vas je još jedna uspješna godina. Godina u kojoj ste osvojili zlato na Svjetskom kupu u Pekingu, kao i zlato u mješovitom paru s Indijcem Panwarom u finalu Svjetskoga kupa?


– U trostavu sam bila četvrta, na kraju je miks spasio stvar, došao mi je kao melem na ranu. Nije to to, ali zlato je uvijek zlato. Od cijele sezone koja nije bila loša, ipak ostaje žal da nisam nešto napravila na europskom prvenstvu i finalu Svjetskoga kupa. Iako, meni je bitno da imam konstantu osvajanja nečega, pa makar to bio jedan Svjetski kup i jedna medalja s finala. Budući da je 2018. godine naglasak bio više na normi za Tokio, Europsko prvenstvo i svjetske kupove postavila sam si kao najvažnija natjecanja u 2019. godini, ali ispalo je tako kako je ispalo. Sama sebi nemam što prigovoriti jer bi me rezultat koji sam pucala u 95 posto situacija odveo u finale EP-a, a na kraju sam bila deseta. Tako da prošla godina nije bila najbolja, ali nije ni bila najgora.


Ova je sezona također dosta zahtjevna, uz Olimpijske igre tu su i natjecanja Svjetskoga kupa, ali i Europsko prvenstvo?


– Prije Tokija imamo tri natjecanja Svjetskoga kupa, kao i Europsko prvenstvo. Ove će godine Svjetski kup imati samo tri natjecanja plus finale jer će jedno od natjecanja biti test natjecanje u travnju u Tokiju u kojem će na inzistiranje Japanaca nastupiti samo strijelci koji će se natjecati na Olimpijskim igrama. Inače imamo četiri natjecanja Svjetskoga kupa. Mi smo kao Grand Slamovi u tenisu, imamo četiri natjecanja, a finale nam dođe kao Masters. To su nam najjača natjecanja, ako ne brojimo Olimpijske igre i Svjetsko prvenstvo, koje je kao u nogometu svake četiri godine. Eto, sve smo pokupili od najboljih, samo nemamo toliko novaca. Ali, to su detalji, ha, ha.



– Kao što je jednom rekla jedna moja prijateljica, volim slobodno vrijeme i rado ga se sjećam. To je najbolji opis. Uvijek se nađe malo slobodnog vremena, ali jako je teško s obzirom na sva putovanja na natjecanja. Volim planinariti. Nisam dosta dugo, u rujnu sam godišnji odmor provela u Norveškoj, nije bilo lako, ali pogled… Ako mi je išta sport dao, a dao mi je puno, to je da sam prošla cijeli svijet. Bila sam na svim kontinentima osim Antarktike. Ali, i to ćemo riješiti. Strašno volim putovati i za vrijeme godišnjeg odmora obavezno moram negdje otići. Svi mi se čude jer me skoro nikada nema kući, ali što ću kad volim putovati. Najdraža su mi putovanja u Australiju, na Island i Aljasku, a voljela bih otići na Novi Zeland i u Patagoniju – kaže Snježana Pejčić.



Krv i suze


Svaka sličnost s nogometom je slučajna, ali za Vas se tražila odšteta kada ste kao juniorka sa 19 godina iz Papirničara prešli u Lokomotivu?


– Da, nisu to bile svote ni približno kao u nogometu, ali za nas su to tada bili veliki novci. A prelazak u Lokomotivu kod trenera Sene Čuste me osim novaca koštao i godine i pol mojeg juniorskog staža jer tada nisam smjela nastupati. Ali, tko zna gdje bih bila da se to nije dogodilo. Ako tada nisam prestala, znala sam da ću trajati. Nikako me se ne možete riješiti, ha, ha. Iako se za Pariz 2024. godine neću spremati.


Znači li to da razmišljate o kraju karijere?


– U Tokiju ću imati 38 godina, što za streljaštvo nije malo, iako niti tu nema pravila. Neke cure karijeru završe s 28 godina, neke u ranim četrdesetima. A i više nemam motivaciju koju sam imala prije 20 godina. Niti onu koju sam imala prije deset godina. Bilo je dana kada mi se nije dalo ići na trening, ali sam dvije minute kasnije ipak otišla. I nikada nisam razmišljala o prekidu karijere. Iako je bilo tu i jako puno razočaranja kad nisam ostvarila rezultat koji sam željela. Ali, ako naučiš nešto iz tih poraza, onda je to još uvijek dobro natjecanje. Sada je situacija drugačija, moje tijelo je umornije i počelo mi je davati signale da više nisam baš mlada, u zadnje vrijeme imam i dosta problema s koljenom, a i mentalno mi je postalo sve teže nalaziti motivaciju za treninge, što je prvi korak prema kraju. Ali, nikad ne znaš što se može dogoditi i što će mi puknuti u glavu za godinu, dvije. Iako, kada sada pomislim što bih još trebala raditi iduće četiri godine, sama sebi kažem: Ne, hvala. Treniram šest puta tjedno, i tako već 25 godina. A u to je utrošeno puno krvi, znoja i suza. Nikome ništa nije palo s neba. Može, doduše, jednom, jer i ćorava koka jednom ubode zrno, ali ako sistematično osvajaš medalje i konstatno si u vrhu, znači da jako dobro radiš. Talent s tim nema nikakve veze. Talent nosi samo 25 posto, za sve ostalo se ipak moraš potruditi. Imam medalje sa svih natjecanja, nemam jedino s Europskih igara, pa na polici imam prazno mjesto za te medalje. Ali, ako se mene pita, postoji olimpijsko zlato i ostale medalje. Nemam to zlato, nemam, doduše, niti olimpijsko srebro, niti svjetsko zlato, ali ako podvučem crtu ja sam jako puno toga osvojila. Sve što će doći samo je bonus. Ako završim karijeru nemam za čime žaliti. Što nakon karijere? Ostala bih u sportu, to bih voljela, to je ono što najbolje znam. Treba prvo preživjeti natjecateljski dio pa ćemo o tome razmišljati.


Drenova


Olimpijske igre kucaju na vrata, a Vi još uvijek ne znate hoćete li za Tokio imati gdje trenirati?


– Zračnu pušku treniram u 3. maju, uvjeti su ok i tu se stvarno nemam na što požaliti. Ali, mali kalibar je problem i pitanje je hoću li se za Tokio moći uopće spremati u Rijeci. Imam dozvolu za streljanu na Drenovi, ali sam čula da će isključiti struju. Ako se to dogodi, ja nemam gdje trenirati. Iskreno se nadam da će netko napraviti nešto da do toga ne dođe. Vjerujem da u gradu postoje ljudi koji mogu utjecati na to. Nije baš da Rijeka ima puno vrhunskih sportaša koji idu na Olimpijske igre i da će netko shvatiti da je problem da svaki dan putujem na treninge u Zagreb ili Ljubljanu, koji su mi najbliži. A ne mogu trenirati dva puta tjedno jer nisam rekreativac. Nije ni rješenje da se šest mjeseci prije Igara selim u drugi grad. Na otvorenom bih trebala početi trenirati u ožujku i stvarno se nadam da će se do tada naći neko rješenje. Odbijam vjerovati da će nakon toliko godina doći do situacije da u Rijeci nemam gdje trenirati. A možda to nikome nije bitno. Možda ljudima kojima bi trebalo biti bitno nije bitno i onda će reći: Znaš, mi tu ništa ne možemo. Ne bi me čudilo da se i to dogodi. Nadam se da će netko shvatiti da je to stvarno važno, a ako ne… Bit ću kao Scarlett O’Hara i o tome ću razmišljati sutra.



– Može li se živjeti od streljaštva? Ovisi. Ja živim. Može ako ostvarite rezultat koji će vas staviti u program HOO-a, čime dobivate stipendiju, uz to ste automatski stipendist grada, ovisi jeste li podstanar ili niste, imate li obitelj ili nemate, živite li s roditeljima ili ne živite, kolika je stipendija… Ja imam i tu sreću što sam u MORH-u i dobivam plaću. Ali, da je kroz karijeru bilo zarade koja će mi osigurati ostatak života, to nikako. Naša najveća nagrada je za prvo mjesto na nekom natjecanju iznosi 500 eura.