U povijest jedne od najpoznatijih svjetskih trail utrka ove se godine upisao još jedan hrvatskih predstavnik, još jedan Riječanin. Siniša Vilke, inače profesor na riječkom Pomorskom fakultetu, uspješno je završio Ultra Trail du Mont Blanc – UTMB, utrku koja se trči oko vrha Mont Blanca, a počinje i završava u francuskom Chamonixu.

Stazu dugu 174 kilometra s 10 tisuća metara uspona Vilke je završio za 45 sati i 23 minute. Da, gotovo dva puna dana bez spavanja i nekog dužeg odmora.

– Ta dva dana nisam uopće spavao. Okrepne stanice su na otprilike svakih 15 kilometara. Ali, bez obzira na to, energetske pločice i elektrolite nosiš sa sobom. Neki trkači nakon 100 kilometara ili više možda malo i odspavaju.

To je sve individualno. Ja nisam takav tip. Kao prvo, vrijeme ide, a kao drugo, na utrci “Istria 100 by UTMB” prije tri godine sam u Buzetu sjedio nekih pola sata. Pojeo sam paštu i na kraju utrku nisam završio.

Možda mi je zato u glavi ostalo da ne smijem stati i odmarati se, te tijekom čitave utrke niti ne sjednem. Trener me pratio na dozvoljenim okrepama i to mi je puno pomoglo. Malo bih s njime razgovarao, pa nešto pojeo i krenuo dalje – govori Siniša Vilke, 50-godišnji profesor koji se trčanjem bavi gotovo 10 godina.

Ekstremni uvjeti

Od tada uglavnom trenira sam, odnosno kratko je bio član Albe iz Labina, a danas mu je trener Josip Toljan. Upravo je on bio s njime u Francuskoj, podrškom ga je “gurao” prema cilju, do kojega su se izmjenjivali sunce, kiša, mećava, snijeg…

Foto Sergej Drechsler

– Bilo je veliko olakšanje kada sam završio utrku. Odmah deset minuta nakon starta je počela padati kiša. I to baš jaki pljusak koji je trajao sedam, osam sati. Potom je počelo penjanje na 2.600 metara visine i tu smo svi morali staviti duge hlače.

Tako nam je naređeno zbog velike hladnoće. Meni se tu kod oblačenja organizam malo ohladio i odjednom mi je krenula neka treskavica. Počeo sam se tresti, krenulo je od vilice, nisam to nikada doživio.

Bio je to užasno ružan osjećaj i eto, jedino u tom trenutku sam pomislio: “Hoću li ja moći nastaviti ovu utrku”. Promijenio sam i majicu da me ona malo ugrije, pokušao sam što brže trčati, iako je to jako teško jer je bio strmi uspon.

I mogu reći da mi je tek nakon nekih sat vremena prestala treskavica. Razmišljao sam u tim trenucima da neću moći dalje ako se tako nastavi, ali srećom, nekako je prestalo.

Tada sam si rekao: “Ako sam ovo uspio svladati, sada mogu sve”. Malo su mi se jedino tu planovi promijenili jer smo trener i ja htjeli bolji rezultat. Ali naravno, najvažnije je na kraju da sam završio utrku.

Treba naglasiti da od 2.400 prijavljenih natjecatelja njih 830 nije završilo utrku, većina zbog opisanih ekstremnih vremenskih uvjeta. Stići do cilja velika je stvar.

Iako su usponi tijekom mećave definitivno jedan od težih dijelova utrke, Siniša naglašava kako je i spust jednako izazovan.

– Jedan od najtežih dijelova utrke bili su spustovi nakon prva dva uspona na 2.600 metara. Bilo je puno blata od otopljenog snijega. I to onda nije bilo trčanje nego spuštanje po blatu dva puta po četiri, pet kilometara.

Neki su i padali, baš je bilo problema i nezgodno je jer te jako usporava. To i uspon po mećavi su definitivno najteži dijelovi utrke. U subotu je potom dolazilo sunce na trenutke, ali mogu reći da su mi usponi teže išli taj dan.

Vjerojatno zbog tog smrzavanja i treskavice što sam doživio dan ranije. Zanimljivo, onda kako je dan odmicao, odnosno posljednji dan utrke, išlo mi je najbolje. Valjda se organizam oporavio od te hladnoće i u nedjelju zadnjih osam, devet sati utrke sam trčao najbrže.

To zapravo pokazuje dobru istreniranost i izdržljivost. Jedan od ciljeva treninga je upravo raditi na izdržljivosti. Zadnju dionicu, od La Flegerea do Chamonixa, koja je jako tehnički zahtjevna, sam trčao šest kilometara na sat i prestigao više od 100 trkača.

Osnovni cilj, uživati u trčanju je dostignut. Iako ima nešto patnje u kriznim trenucima, svako smrzavanje i svaka kap znoja vode do veličanstvenih pogleda, pregršt emocija i neopisivog unutarnjeg zadovoljstva.

Mačji kašalj

UTMB utrka počinje i završava u Francuskoj, ali prolazi i kroz Italiju te Švicarsku. Iako se riječki profesor nije puno zaustavljao i odmarao, uspio je malo “okusiti” te države.

– U Italiji sam “nabasao” na Grana Padano sir. To me oduševilo jer ga inače obožavam. Osim sira, tijekom utrke sam se hranio energetskim pločicama i ranije pripremljenim tortiljama. Bile su sasvim jednostavne, sa šunkom i sirom, a jeli su se i bademi, orasi…

U ovoj je godini Siniša završio i najdužu utrku od 168 kilometara “Istria 100 by UTMB”, kao i Ultra Trail Hungary od 111 kilometara. Bila je tu i utrka Učka trail, koja je dugačka 86 kilometara pa se naspram ovih ostalih čini kao mačji kašalj.

– Utrka u Istri od 168 kilometara je slična ovoj oko Mont Blanca po dužini, ali naravno ne i po uvjetima. Ima 3.000 metara manje uspona, a lakša je i zbog toga što se ne odvija na višim nadmorskim visinama, kao što je slučaj u Francuskoj.

Najdužu utrku u Istri sam tri puta završio. Prvi put 2022. godine i tada mi je trebalo 34 i pol sata, a dvije godine kasnije sam popravio rezultat za čak sedam sati.

Siniša se trčanjem krenuo baviti dosta kasno, kada je imao 41 godinu. Sve je započelo poprilično spontano, uz društvo prijatelja, ali se razvilo u ipak nešto ozbiljniju ljubav prema ovom sportu.

– Krenulo je tako da sam počeo trčati s prijateljima, najčešće ljeti u Mošćeničkoj Dragi. Počelo je s jednom utrkom i to mi se brzo svidjelo. Nakon prve utrke, što je bilo 2016. godine, sam završio i dva polumaratona, u Ljubljani i na Cresu, a onda se okrenuo u potpunosti planinskom trčanju.

Obožavam trčanje po planinama, nikada mi se nije sviđalo na ravnome, po cesti. Ono što me možda najviše poguralo da se nastavim baviti trčanjem je bila istarska utrka od 42 kilometra.

Napravio sam dobar rezultat za debitanta, bio sam deseti, i to mi je na neki način dalo poticaj da nastavim trčati i ići na utrke. U to vrijeme se jedan prijatelj već bavio trčanjem i on mi je dao puno savjeta. I tako je sve krenulo…

Krenuo sam s kraćim utrkama, u Istri sam počeo od najkraće pa sve do najduže. Bio sam već i u Francuskoj 2019. godine, prijavio sam utrku CCC od 100 kilometara s također puno uspona, ali nisam završio.

Nakon 70 kilometara sam odustao jer sam na okrepnoj stanici pao u nesvijest. U to vrijeme mi se znalo događati da padnem u nesvijest tijekom ili nakon utrke te sam shvatio da je razlog bio nedostatak elektrolita.

Nisam bio iskusan i nisam znao kako se pravilno hraniti te što sve piti tijekom utrka. Nisam uzimao dovoljno soli i onda se to događalo. Također, jedan od razloga je bila preforsiranost s treninzima.

Previše sam trčao i upravo zato mi je jako pomogla suradnja s trenerom Josipom zadnjih pet godina. On me je puno toga naučio i kada je u pitanju prehrana.

Velika želja

A kako bi se pripremio za utrke, Siniša u Rijeci i okolici trči sve dane u tjednu osim ponedjeljka i petka. Ljeti i na proljeće mu je dionica od Mošćeničke Drage prema Učki i Vojaku, dok zimi trči od Kozale prema Velom Vrhu.

– Vikendom imam više vremena pa samim time napravim duže treninge. Ali opet, ne preduge. Prije ove utrke u Francuskoj najduži mi je trening bio 40 kilometara. Radim i u teretani treninge za snagu, ali i trčanje na traci s usponom.

Kako to usklađujem s fakultetom? Uspijevam uskladiti jer imam duže treninge vikendom. Preko tjedna to bude oko 10 kilometara pa to mogu prije ili nakon posla. Nemam tu neka pravila, iako možda češće predvečer trčim.

Na spomen daljnjih planova u sportu, Siniša bez razmišljanja kaže kako je prvi cilj ponovo nastupiti na istoj utrci oko vrha Mont Blanca. Ove godine je skoro ostao uskraćen za nastup u Francuskoj.

– Ždrijeb je već oko Nove godine, a ove godine nisam bio odmah primljen, nego su mi nakon tri mjeseca javili da se otvorilo još jedno mjesto. Na utrci bude 2500 trkača, a prijavi se oko 10 tisuća ljudi.

Uz to, opet planiram nastupiti na “Istria 100” u travnju, a drugo još razmatram. Imamo interesantnih utrka i u Austriji, Italiji, a tu je i Madeira Trail, što mi je osobno velika želja. Ali, jednoga dana. Korak po korak – zaključuje Siniša Vilke.

Od Luke do fakulteta

Siniša na Pomorskom fakultetu u Rijeci radi već 16 godina.

Foto Sergej Drechsler

– Prije nego sam došao na fakultet, radio sam devet godina u riječkoj Luci. Završio sam u to vrijeme magisterij znanosti, a upisao sam doktorat i zaposlio se na fakultetu 2009. godine.

Radim na Zavodu za promet i transportne tehnologije. Područje istraživanja i nastave mi je kopneni i urbani promet, intermodalni promet, te luke i lučki sustavi.