Tek joj je 20 godina, a već se može pohvaliti da je europska prvakinja i viceprvakinja svijeta. Petra Perković prošlog je mjeseca debitirala na seniorskom Svjetskom prvenstvu u kickboxingu u disciplini kick light na tatamiju i stigla do samog kraja.

U finalu u Abu Dhabiju je ipak bila bolja Mađarica Kata Muncz, ali Petra je u svojim premijerama na europskoj i svjetskoj smotri u razmaku od godinu dana osvojila zlato i srebro.

Uz to, rođena Vršanka i stanovnica Rijeke redovna je studentica na riječkom studiju fizioterapije. Dok su njezine kolegice i kolege učili za ispite, Petra je u Abu Dhabiju branila boje Hrvatske…

– Sportaši malo više cijene te uspjehe i više suosjećaju sa mnom od studenata koji nisu u tome. Ali, sve u svemu dosta ljudi me podržava i cijeni to što postižem kroz godine.

Baš mogu reći da imam jako veliki broj ljudi koji me prati na ovom sportskom putu – započinje Petra Perković, članica riječkog Mega centra, koja se i prije dolaska u Rijeku mogla smatrati jednim dijelom Riječankom.

Majka joj je rođena Riječanka, a Petra je htjela upisati srednju školu za fizioterapeuta, koje tada nije bilo u Zadru. Stoga, upisala je taj smjer u Rijeci i doselila baki i djedu.

Dvije vrijedne medalje

Iako je do 20. godine već oko vrata okitila dvije vrijedne medalje, Petra je podosta samokritična kada govori o Svjetskom prvenstvu i posljednjim rezultatima.

– U svim aspektima života sam samokritična i mislim da mogu bolje. Uvijek mislim da moram biti pri vrhu i zadajem si velika očekivanja. Na ovo drugo mjesto gledam s ponosom, ali uvijek gledam kao »moglo je i trebalo bolje«.

To mi je poticaj da više treniram i trudim se. Cijeli taj put je onda dosta stresan i treba se naučiti boriti s tim stresom. Koliko je i fizička sprema bitna, toliko je i psihička u ovom sportu.

Ako mentalno nisi spreman, onda ti uzalud sve pripreme. Mislim da kickboxing utječe dosta na karakter. Ovisi od osobe do osobe, ali na mene je utjecalo na samopouzdanje.

Pomoglo mi je općenito kako se držim pred ljudima, ali naravno i za razvoj psihe, kao i pamćenja, učenja.… Pogotovo su djevojke te koje u ovom sportu mogu izgraditi samopouzdanje i imati čvršći karakter nego u drugim sportovima.

A upravo je skoro pa završila u jednom u potpunosti drugom smjeru. Kada je imala pet godina, razmišljala je između ritmike i budokaija.

– Roditelji su mi dali na izbor ritmiku ili budokai jer su to u našem mjestu bile jedine opcije. Ja sam iz prve htjela ritmiku jer sam od prijateljica čula da je to super.

Pa mi je mama rekla da je možda bolje budokai, jer me vjerojatno htjela pripremiti na današnji svijet i »učvrstiti«. Pronašla sam se u tome. Da sam izabrala ritmiku bih se vjerojatno i drugačije držala, izgradila drugačiji karakter…

Sada mi je drago da su me upisali na budokai. Riječ je o borilačkom sportu koji sam trenirala šest godina, a na kickboxing sam krenula s 11. Budokai mi je dao temelje jer je on kombinacija džuda i karatea.

Mnoga djeca u tim godinama o sportu razmišljaju tek kao rekreaciji, ali članica Mega centra je već tada sanjala o velikim natjecanjima. Pravi zaokret u karijeri je doživjela upravo preseljenjem u Rijeku i dolaskom u klub kod trenera Igora Ivoševića.

– Kao maloj mi je pasao adrenalin i putovanja na turnire te sam odmah s 11 godina znala da se želim natjecati. Prvo državno koje sam osvojila i ušla u reprezentaciju je bilo prije pet godina, kada sam prešla kod Igora i doselila u Rijeku.

Bilo je to juniorsko Svjetsko prvenstvo i bila mi je velika stvar. Kada sam krenula trenirati sam mogla samo o tome sanjati jer sam znala da treba puno truda i rada da se dođe do toga.

Sada mi je to normalno jer kako osvajam medalje i nižem uspjehe, onda je i veći rad i trud. Meni to nekako više dolazi do glave kada se dojmovi slegnu. Preokret dolaskom u Rijeku?

Bivši trener Mentor Topalli mi je rekao da odem kod Igora i ja sam ga poslušala. Mislim da nije toliko do promjene kluba koliko je do mene, moje upornosti i moje želje i volje.

Ne mogu sada govoriti što bi bilo kada bi bilo, samo mogu reći da sam ja kao mala zacrtala sebi da ću doći do te razine i je li to jer sam prešla kod Igora, ne znam.

Sve u svemu, Igor je pridonio mojem razvoju i poboljšanju u ovom sportu. Što se tiče tehnike i cijele izvedbe, performansa, treninga… Uz njega se još uvijek gradim kroz cijeli taj put u seniorima i mogu iskreno reći da sam baš zadovoljna.

Discipline u ringu

Europsku i svjetsku medalju je osvojila u kick lightu, iako je krenula s point fightingom, a jedna od ljubavi su i discipline u ringu.

– Krenulo je od point fightinga, koji je najlakša disciplina u smislu udaraca. Tu je bitna brzina, tehnika i samo kontakt. Četiri godine sam se time bavila i prešla u light contact pa na kraju kick light.

Odradila sam dva, tri turnira i u ringu, ali kako sam krenula na prvenstva u kick lightu sam odlučila da je to moja disciplina. Najbolje se usredotočiti na jednu disciplinu.

Volim i ring, ondje sam slobodnija jer nema izlaza, ali imam neke rezultate u kick lightu pa je ta odluka došla i zbog rankinga. Hoću li se okušati u ringu, ne znam.

On je puno žešći, to je po meni »pravi« kickboxing. Sve je čvršće i jače, brže… Voljela bih se okušati, ali sada mi je to nije područje interesa. Zasad mi je plan da reduciram natjecanja koja mi toliko nisu bitna za ranking.

Moram malo vagati prioritete. U srednjoj školi je bilo ipak lakše jer su profesori bili razumniji i lakše sam sa svime time baratala. Sada je to teže.

I zbog svoje psihe moram to reducirati jer mi je velik stres i imam velika očekivanja od sebe. Znam i jako smršaviti u kratkom periodu, kada su natjecanja. Odražava mi se na zdravlje što sam rekla da si ne želim više dopustiti.

Osim fizičkog zdravlja, pripreme i velika natjecanja ostavljaju traga i na psihi. Kada nije sezona turnira, Petra trenira svaki dan od ponedjeljka do petka.

– Kada nema turnira, onda si mogu priuštiti koji dan slobodno preko tjedna. Mene više moja savjest tjera da idem na treninge svaki dan. Sada se mogu malo opustiti nakon Svjetskog prvenstva.

A i moram jer se moram fokusirati na fakultet. To nekad zna biti zeznuto i onda si dopustim taj odmor od treninga. Mentalne pripreme? Sama se pokušavam adaptirati na cijeli taj stres i ide mi za sada.

Ponekad dođe do »burnouta« i to je po meni normalno. Zasiti se čovjek i da jede isti obrok par dana. Prije turnira uvijek kažem ovo će mi biti zadnji, a to je sve dio tog »burnouta«.

Od priprema zna čovjek poluditi. Nakon turnira, pogotovo ako se ostvari veći uspjeh, se probudi i želja za svime time. Imam dosta tih kriza, ali mislim da svaki sportaš ima periode gdje bi najradije sve ostavio.

I nakon natjecateljskog dijela bih ostala u sportu jer je to dio mene. Ne mogu biti s mirom ako ne odem na trening. Nastavila bih se baviti rekreativnim sportom, a možda i trenerskim poslom.

Zarada sa strane

Kickboxing trenutno nije olimpijski sport i stoga tu nekakve ozbiljnije zarade – nema.

– Postoje nagrade, ali kako nismo olimpijski sport, onda od države dobivaju nagrade samo prva mjesta. To su lijepe cifre i svakome dobro dođe, a tu su i nagrade županije, gradova itd.

To je to, ne može se od toga zarađivati na način da ćeš se osloniti na to. To je lijepa zarada sa strane i samo rezultat rada i truda te gušta prema sportu. To je samo jedan plus, ali da se može zarađivati, ne može. Pogotovo u Hrvatskoj.

Zanimljivost u ovom sportu je što je u hrvatskim klubovima velik broj ženskih članica. Štoviše, brojka muških i ženskih članova je uglavnom gotovo pa izjednačena. Ima li i predrasuda?

– Pa čak i nema. Naravno, bude zezancije u stilu »moram te se paziti«. To je tipično. Ali predrasuda nema jer u ovom sportu ima jako puno žena. Ima dosta i onih koje dospiju do veterana.

Nikada se nisam susrela s negativnim komentarima, a i da jesam, ne bih ih osjetila jer je meni normalno da su žene u ovom sportu. Komentari muške populacije?

Ovisi kako koji dečko gleda. Nekima je to »svaka čast«, a nekima je »a ti si ipak žena«. Inače je super u ovome sportu što smo svi tu na jednom mjestu i daje nam se jednako pažnje.

Dečki sparing partneri

Petri su u klubu dečki sparing partneri…

– Nakon sparinga s dečkima ili plačem nekontrolirano ili sam jako ponosna na sebe, ha, ha. Nekada kada dobijem batine, kada je sparing jači i da ga nisam dobro odradila, jako se razočaram i padnem u glavi.

Pa me moraju doći podsjetiti da imaju dva metra i 110 kilograma. Onda se tu vratim na zemlju. Teško je, ali su mi na taj način pripreme bolje. Ima to i dobrih strana.

Malo me dečki štede, iako nije da me maze i paze. Ali da će raditi kao što rade međusobno, neće. Što je dobro jer u tom slučaju sada ne bih radila ovaj intervju, ha, ha.

Nakon srebra na svjetskoj smotri, fokus je sada na drugoj godini fizioterapije.

– Dobro sve usklađujem jer sam tako od malena naučila. Nije mi problem organizirati i rješavati sve obveze, jedino je malo teže kada su turniri i kada me nema više dana na fakultetu i doma. Još uvijek pokušavam doći u korak s kolegama na jednom kolegiju.

Taj dio nakon turnira je težak. Neki profesori su razumni, ali na prvoj godini mi je bilo teže nakon Europskog prvenstva. Koliko se vidim kao natjecateljica u ovome sportu?

Nadam se dok budem mogla stajati na nogama, ha, ha. Što se tiče struke, još uvijek sam na tankom ledu što se tiče izbora. Hoću li raditi kao fizioterapeut ili otvoriti nešto svoje za masažu. Moram se preispitati nakon fakulteta. To ću sve vidjeti u hodu – zaključuje Petra Perković.

Baka u strahu zbog sporta

Petrina majka Nikica davno se preselila iz Rijeke u Općinu Vrsi zbog ljubavi, a kći se vratila u majčin grad kada joj je bilo 15 godina.

– Najveća razlika između Vrsi i Rijeke je mentalitet ljudi. To sigurno vrijedi za bilo koji kraj Dalmacije i Rijeku. Od malena sam često dolazila na Kvarner i uvijek mi je to bio doživljaj.

Onda kada je došao taj upis u srednju školu, mama mi je prva predložila fizioterapiju i nisam na prvu ni znala da joj je ideja da se preselim ovdje. Odmah mi je sreća proradila i »zapela« sam osmi razred da se uspijem upisati.

Jedva sam čekala sjesti u auto i doći tu jer mi je Rijeka oduvijek bila nešto »wow«. Znala sam da ću se odmah uklopiti. Nije mi čak toliko bilo stresno, nego uzbuđenje – kaže Petra.

Danas, stoga, živi s bakom Marijom i djedom Željkom, koji su velika podrška.

– Baka bude često u strahu zbog kickboxinga. Kada dođem doma s modricama, ponekad imam i šljivu ispod oka, slabo joj dođe, ha. ha. Dida nije u strahu, on je jedan od članova familije koji me od malena podupirao i plaćao članarine.

Gurao me u sport. On je baš ponosan, kao i baka naravno, ali ona ima tu dozu straha. Inače je i dida Vršanin, ali je s mojom bakom preselio u Rijeku. Onda je moja mama ljeti dole odlazila na odmor pa je upoznala mojeg tatu Ivana.

Mlađa braća Tonči i Mate ne razumiju toliko ove moje medalje. Njima se podrazumijeva da se osvaja svašta.

Samoobrana

Kickboxing je sve popularniji među djevojkama, a u Mega centru ima i dosta rekreativki.

– To je super za cure. Mislim da bi svaka djevojka, nažalost, trebala znati osnove samoobrane. Iako kickboxing nije sport kojime se možemo samoobraniti, ali imamo veće šanse. Za samoobranu je nešto poput Krav Mage, ali kickbox može puno pridonijeti.