Trofejna tenisačica

Petra Marčinko: Nova hrvatska zvijezda otkrila nam je tko joj je najveći uzor, koje su joj želje i kada će na red doći – dečki

Katarina Blažević

Petra Marčinko / Foto Marko Gracin

Petra Marčinko / Foto Marko Gracin

Razgovarali smo s mladom nadom hrvatskog tenisa, prvom juniorkom svijeta i pobjednicom juniorskog Australian Opena



Prije dva tjedna na Rod Laver Areni u Melbourneu podigla je trofej pobjednice juniorskog Australian Opena, potom se vratila u rodni Zagreb i ubrzo produžila za Rijeku gdje posljednjih tjedan dana trenira uz vodstvo kondicijskog trenera Azusa Simcicha.


Petra Marčinko 16-godišnja je tenisačica, prva juniorka svijeta i odnedavno pobjednica jednog Grand Slam turnira.


Nakon Mirjane Lučić, Jelene Kostanić i Ane Konjuh, Petra je četvrta hrvatska tenisačica kojoj je uspjelo osvojiti Australian Open u juniorskoj konkurenciji, a mjesec i pol dana ranije briljirala je osvajanjem dvostrukog naslova na Orange Bowlu, najprestižnijem teniskom natjecanju za juniore.




Ono ju je i dovelo na prvu poziciju najboljih juniorki svijeta, koju je samo potvrdila naslovom u Australiji.


Ovih dana mlada Zagrepčanka svoju formu brusi na terenima Teniskog kluba Kvarner u Marčeljevoj Dragi. Poveznica s Rijekom?


Jedan od Petrinih bivših kondicijskih trenera, Dalibor Širola, preporučio je iskusnog trenera Simcicha za trenutnu suradnju s obzirom da tenisačica u ovom trenutku nema trenera za kondiciju.


Petra dolaskom na Kvarner nije požalila, prvotno planiranih tjedan dana već se produžilo na dva tjedna koja će provesti trenirajući u Rijeci.


Petra Marcinko 2022 Australian Open


– Teren je odličan, uvjeti u Rijeci su dosta dobri. Nije mi prvi put da sam ovdje, bila sam na par turnira ranije u Rijeci pa mi je poznato. Sve je blizu, zbog čega je i lakše organizirati treninge nego što je to u Zagrebu – objašnjava 16-godišnja Petra Marčinko nakon jednog od treninga na teniskom terenu u Marčeljevoj Dragi.


Slobodna nedjelja


Dva su tjedna prošla otkad je hrvatska juniorka osvojila svoju prvu Grand Slam titulu, ali treninzi su ponovo u punoj snazi. Jutarnji kondicijski trening s Azusom Simcichem u teretani na Škurinjama, potom sat i pol tenisa, odmor i ponovo večernji trening.


– Dan mi uglavnom izgleda tako da odigram tri sata tenisa dnevno, dok sam kondicijske treninge inače imala tri do četiri puta tjedno. Ali kada nisu u pitanju pripreme, onda to rijetko stignem zbog škole, turnira i ostaloga.


Na turnirima, s druge strane, poput sada Grand Slama u Australiji, je uvijek dosta manje treninga da se ne umaramo prije mečeva, a zapravo ni nemamo toliko terena da baš treniramo po tri sata dnevno.


To je više onda snalaženje. Evo danas sam, na primjer, u pogonu od devet ujutro. Prvo je bio kondicijski trening sa Simcichem, potom tenis do 13.30, nakon toga ručak i popodnevni odmor. I onda opet jedan trening od 18.45 do poslije 20 sati.


Bude li mi naporno? Ma treninzi su meni super, samo dok ne moram ići u školu, ha, ha. U tom slučaju mi nimalo nije problem. A i naravno, imam jedan dan pauze, nedjelja je uvijek slobodan dan.



Iako od osvajanja juniorskog Australian Opena nije puno prošlo, Petri su se pomalo već slegle emocije s finala u kojem je za sat i 16 minuta igre svladala Belgijku Sofiju Costoulas.


– Sve se to nekako brzo dogodilo. Mogla bih reći da je počelo osvajanjem Orange Bowla u prosincu, a samo mjesec i pol kasnije došla je i titula na Australian Openu. Imala sam osvojen Grade A turnir i prije Orange Bowla, ali nije bio toliko jak, ovo je bio prvi baš veliki uspjeh koji sam postigla.


Puno je ljudi onda doznalo za mene, dosta mi je naraslo i samopouzdanje, a to mi je odlično došlo za Australian Open. Bolje sam se osjećala na terenu, imala sam stav i razmišljanje da mogu dobiti ostale djevojke.


A i samim time što sam došla do prve pozicije na listi najboljih juniorki svijeta. To je doduše možda čak i bio mali pritisak, biti prva nositeljica, ali nije mi na kraju smetalo. To što sam prva, ipak ne znači da moram pobijediti.


Sada kada se sve sleglo, osjećam se ponosno na sebe. Ponosno jer se sav rad koji sam dala u tenis vratio tim rezultatom. Trofej je sa mnom doma, ali samo replika.


Onaj »pravi«, s kojim sam se tamo i fotografirala, ostane njima u Australiji.


Jedan uzor


Osim trofeja, iz Melbournea će ostati i uspomena upoznavanja s pobjednikom ovogodišnjeg Australian Opena, ali i rekorderom po broju osvojenih Grand Slamova. Ipak, Petra svoj sportski uzor nije pronašla u teniskom svijetu.



– Vidjela sam i upoznala Rafaela Nadala, ali ništa posebno nije rekao, bilo je samo »bok, bok«, ha, ha. Upoznala sam u Australiji i Ivana Dodiga, često smo ga viđali kako je igrao miješane parove, kao i Anu Konjuh te Janu Fett.


Prvi sam put razgovarala s njima, a posebno mi je drago bilo što mi je Ana preko poruke i čestitala na osvojenom Australian Openu. Nisam niti imala njezin broj, a čestitao je i Dodig. Odličan je osjećaj kada znaš da te i iskusniji tenisači prate.


Je li mi netko od njih uzor? Pa zapravo u tenisu niti nemam uzore. Iskreno, ni ne gledam previše u slobodno vrijeme tenis, a ni neke druge sportove. Ipak mi je to sve previše, stalno sam na terenu pa da ga sada još i u slobodno vrijeme gledam…


Ali, naravno, uvijek popratim rezultate, vijesti i ostalo. Kao uzor bih jedino mogla istaknuti Dražena Petrovića. Puno sam dokumentaraca pogledala o Draženu, tata mi je kupio i knjigu o njemu za rođendan.


Ono zbog čega Dražena smatram uzorom je njegov fokus na sport i koliki je radnik bio. To je ono što mi se najviše svidjelo kod njega i na što i ja ciljam u svojoj karijeri. A od tenisačica bih voljela zaigrati s Naomi Osakom. Jedna mi je od dražih zbog stila igre.



Ovogodišnji se Australian Open nije isticao samo onim sportskim dijelom. Dramu s najboljim tenisačem svijeta pratili su sudionici turnira, pa tako i hrvatska tenisačica, ali na kraju nije sve toliko niti bilo strogo u Melbourneu.


– U Australiji je sve poprilično lako ako si cijepljen. Čim imaš tu potvrdu, mjere su puno blaže. Mi smo se samo jednom morali testirati cijelo to vrijeme u Australiji. Sve je bilo otvoreno i mogli smo ići gdje god smo htjeli.


Pratila sam, naravno, što se događalo s Novakom Đokovićem. Mislim da nije dobro ispalo što ga na kraju nisu pustili u zemlju, ako je na početku imao pravo na izuzeće. Nema smisla raditi takav »show«, pogotovo s prvim tenisačem svijeta.


Puno odricanja


Petra definitivno nema tipičan život jedne tinejdžerice s obzirom da tenis kao sport zahtijeva jako puno odricanja. Školu pohađa uglavnom online te je trenutno učenica drugog razreda Privatne sportske gimnazije »Franjo Bučar«.


Prijateljice viđa rjeđe zbog brojnih putovanja, a društvene mreže su joj nepoznanica.



– Jako je puno odricanja u ovom sportu, u osnovnoj školi sam se morala odreći maturalca i slično. Ali na kraju krajeva, ja jako volim tenis i meni sva ta žrtva vrijedi kada mi se vrate uspjesi. Na kraju mi onda nije toliko niti žao odreći se nekih stvari.


Ali kad sam u Zagrebu, uvijek imam vremena za prijateljice i kave, nije da sam cijelo vrijeme samo u tenisu. Društvene mreže? Ništa od toga nemam, ni Facebook ni Instagram. Nikada nisam imala, tata ne dozvoljava, ha, ha.


To je isto jedno od odricanja i moram priznati da mi je na početku smetalo to što mi tata nije dao da otvorim profil na društvenim mrežama. Ali sada vidim kako bi mi to sve odvraćalo fokus s tenisa, mislim da se nije potrebno zamarati nekim nepotrebnim stvarima na Facebooku ili Instagramu.


Sada mi je čak i fora kada me pitaju za društvene mreže pa kažem da nemam nijedan od tih profila. Fora je jer sam jedna od rijetkih koja nije u tome. Razmišljali smo eventualno o nekom službenom profilu zbog sponzora i slično, ali trenutno to još nije potrebno.


Dečki? Tata ih lagano odmiče od mene, ha, ha. Ma ne, ima još vremena za dečke, najbolje da tako diplomatski odgovorim, ha, ha. Ali to je jedna od stvari koja je isto dosta komplicirana u tenisu. S obzirom na stalna putovanja, dosta je teško održavati vezu.


Volim putovanja


A stalna putovanja mladoj su Petri trenutno pozitivna strana tenisa. Zbog turnira je već do svoje 16. godine prošla velik broj zemalja, a stalni suputnik joj je otac Vjekoslav.



– Sada nam je trebalo 14 sati samo do Dohe, i onda još šest do Zagreba. Ali i na te dugove letove sam navikla otkad zadnje dvije godine puno više putujem. Ma zapravo u putovanjima i uživam. Kad god sam u Zagrebu više od dva tjedna, mi bude dosadno.


Kada sam previše s mamom i sestrom, postane kaos ha, ha. Nisam na taj stil naviknula, sada mi je već normalno da stalno negdje idem. Evo, i ovaj dolazak u Rijeku mi je neko novo putovanje.


Ovdje mi je odlično jer smo na moru, odmah bolje spavam i sve mi je lakše napraviti. Bolje mi je ovdje trenirati nego u Zagrebu. Tko me prati na putovanjima? Tata je uvijek sa mnom, on brine o svim segmentima moje karijere.


Sa sponzorima i nekim financijskim stvarima me uopće ne želi zamarati i to je sve na njemu, on sve rješava. Mama i dvije godine mlađa sestra su u Zagrebu, mama radi pa ne može baš ići s nama na turnire.


Ali ona zato sve prati, bolje od mene prati neke statistike i slično. S tatom sam stalno i mogu reći da sam sada više naučila biti u njegovom društvu. Ali i s mamom se super slažem, njoj mogu sve reći, neke stvari koje tati ne bih rekla.



Upravo je otac i zaslužan što je sa šest godina uzela reket i tenisku lopticu u ruke.


– Tenis je bio prvi sport koji sam uopće probala i nikada ga nisam mijenjala. Odmah sam se zaljubila i nisam htjela ništa drugo niti probati. Prvo je to bila igra koju nisam preozbiljno shvaćala, ali cijelo vrijeme sam imala želju i ljubav prema tenisu, uvijek sam htjela biti tenisačica kada odrastem.


Ali tek tamo nakon 12. godine je to ozbiljnije krenulo s rezultatima. Tata je igrao tenis rekreativno nakon košarke pa je imao dosta iskustva u sportu. Kako sam krenula na turnire, tako je on išao sa mnom.


Tata me vodio i zapravo dan danas me vodi kroz cijeli taj put. Uvijek mi je objašnjavao koliko trebam biti fokusirana na tenis ako želim postati tenisačica. Ima puno primjera sportaša koji nisu uspjeli baš zato što im je to nedostajalo.


Ove moje godine su zapravo i najkritičnije, većina tu odustane, ali meni fokus nikada nije pao.


Isti doručak


Mnogi mlađi sportaši odustaju, ali problemi dolaze i kod onih koji nisu više u tinejdžerskoj dobi. Aktualan je tu slučaj s Naomi Osakom, koja je morala uzeti dulju pauzu zbog mentalnog zdravlja.



– Svatko ima neke svoje probleme i naravno da nije to sve lako. I ja se osjećam loše kada izgubim meč, ali stvarno nikada mi dosad u glavu nije došlo da odustanem. Jer kada pogledam što sam sve napravila dosad da bih došla do ovdje, ma nema šanse…


I kako bi moj život uopće izgledao bez tenisa? Ne mogu to niti zamisliti.


I kod Petre su prisutni razni rituali za vrijeme turnira, u Melbourneu je na jelovniku bio uvijek isti doručak. Za razliku od prvog tenisača svijeta, meso kod Zagrepčanke sigurno neće biti zabranjeno.


– Uvijek jedem isti doručak prije mečeva. Dvije šnite šunke, jaje, kruh i maslac, a na kraju voće ili nešto slatko koje mora biti isto od prvog do zadnjeg meča na turniru. Ali moraju biti baš dvije šnite šunke ha, ha.


Ima zapravo baš dosta tih rituala, ali sada mi je i prekomplicirano objašnjavati. Inače kada je prehrana u pitanju, moram priznati da nemam neki poseban režim ili nekog stručnjaka koji pazi na to. Pazim da jedem zdravo, mama uvijek dobro kuha, ali palačinke uvijek mogu pojesti.


Pogotovo vikendom. Tijekom tjedna možda više pazim, ali moram priznati da i ne previše. Jedan od najdražih obroka mi je i biftek, onako polupečen. Definitivno ne bih mogla biti kao Đoković, meso mi je predobro da bih ga izbacila, ha, ha.


Petra sljedećeg mjeseca kreće s novim nastupima na turnirima, a ciljevi u bližoj i daljoj budućnosti otprilike su posloženi.



– Najveća želja? Grand Slam u seniorskom tenisu. Bilo koji, neću biti izbirljiva. Sada se pripremam za seniorske turnire, ove godine ću ih igrati s obzirom da sam prošlu godinu završila kao prva juniorka.


Probat ću što bolje odigrati na tim turnirima do kraja 2022. godine, želim sve to iskoristiti najbolje što mogu. Vidim tu priliku kao jedno novo iskustvo, da vidim gdje sam među tim igračicama. A dalje onda kako bude bilo… – zaključuje Petra Marčinko.


Poseban datum rođenja


Zanimljivo je kako je mlada hrvatska tenisačica rođena na dan poseban za hrvatski tenis.


Petra Marčinko došla je na svijet 4. prosinca 2005. godine, odnosno istoga dana kada je hrvatska teniska reprezentacija, tada predvođena Ivanom Ljubičićem i Marijom Ančićem, u Bratislavi osvojila prvi Davis Cup.


– Taj datum rođenja je eto možda i bio neki znak. Tata je trebao ići na taj finale, već je imao i karte, ali nije na kraju mogao jer sam se ja rodila – kaže Petra.


Dužnost i odgovornost roditelja


Vjekoslav Marčinko Petrin je otac, ali i osoba koja je, uz samu tenisačicu, najzaslužnija za njezine dosadašnje uspjehe. Nekada je igrao košarku, potom se rekreativno bavio tenisom, a danas je zadužen za sve ono što se odvija izvan terena kada je karijera mlade tenisačice u pitanju.


– Sigurno je tu bilo odricanja, ali jedinu negativnu stranu koju bih istaknuo jest što ne možemo biti toliko s drugom stranom obitelji, suprugom i mlađom kćeri. Zato kada god sam u Zagrebu, pokušavam biti što više s njima.


A inače, kako sam i ja bio sportaš, meni je ovo zapravo gušt. Roditeljima koji nisu u sportu zna biti nezgodno i bude im to veliki pritisak. Ali meni nije. Dapače, sve mi je veći gušt. Gledam i Čilića pa se iznerviram i radujem, a onda je još ljepše kada gledam svoje dijete.


Kod Petre, kao i kod ostalih sportaša, je vrlo važna psiha. Ne možeš tu opstati ako nisi dovoljno čvrst i ako nemaš tu želju za pobjedom. A mi kao roditelji onda imamo veliku dužnost i odgovornost da se ne stvara pritisak – govori Vjekoslav Marčinko.


Simcich: Petra već sada ima karakteristike profesionalnih sportaša


Kondicijski trener i nekadašnji atletičar Azus Simcich kao trener je već radio s poznatim teniskim imenima poput Karoline Pliškove i Tomaša Berdycha.



– Spojio nas je moj dobar prijatelj i kolega Dalibor Širola, Petra je po njegovoj preporuci došla u Rijeku. S njom radim svojim klasičnim sistemom gdje putem par testova pregledam u kojem je stanju tijelo i koji su nedostaci te onda to počnemo ispravljati.


S Petrom sam sada u prvoj fazi u kojoj otklanjamo te neke nedostatke da bi u principu mogli početi kvalitetno trenirati. Ona nema pretjerano iskustva u kondiciji, sve je u fazi učenja, ali njezin napredak ide daleko većom brzinom nego kod prosječnih sportaša.


Proces je to koji će sigurno trajati, ali razmišljamo na isti način pa je puno jednostavnije. Kada znate u kojem smjeru idete i kada imate pravu osobu sa strane, onda nije teško raditi.


Ono što sam u ovih nekoliko dana primijetio, jest da ona ima sve karakteristike koje imaju profesionalni sportaši što se tiče samog rada. Idemo korak po korak naprijed – objašnjava Azus Simcich, koji će s Petrom raditi i cijeli idući tjedan.