Višestruki državni prvak u funboard disciplini slalom krajem je prošle godine ušao u međunarodni tim poznatog proizvođača NeilPryde/JP, te početak godine provodi trenirajući daleko od kuće
Opatijac Enrico Marotti svoje je prve jedriličarske »korake« počeo raditi 2000. godine, s deset godina života. Kao i mnogi prije njega vrlo brzo je prešao na klasu laser 4.7, no dok je naganjao malu jedrilicu na tramontani ispred Opatije i Voloskog, Enrico je čeznutljivo gledao windsurfere kako lete po moru ogromnom brzinom i prolaze njega i kolege mu iz tima.
Prema njima, izgledalo je kao da mi stojimo, prisjet će se Enrico. Koju godinu kasnije tata je popustio pod pritiscima i Enrico je 2007. godine počeo balansirati na surferskoj dasci. Već godinu kasnije krenuo je na prve regate, a još godinu kasnije postao najmlađi seniorski prvak Hrvatske. Od tada pa do danas praktički je svake godine, pa i 2013. postao državni šampion u funboard disciplini slalom, a prošle je godine preselio i u najteži rang natjecanja u ovom sportu – PWA svjetski kup profesionalne windsurferske asocijacije. Godinu je u ukupnom poretku završio na 29. mjestu, no pored vrlo uspješne »svjetske« sezone, Enrico, inače član vološćanskog Društva sportova na moru, uhvatio je još jedan bonus – postao je prvi hrvatski windsurfer koji je potpisao profesionalni ugovor sa svjetski poznatim timom NeilPryde/JP. Slijedom toga ovih dana 22-godišnji Opatijac uživa i naporno trenira na Havajima gdje se uz neke od ponajboljih natjecatelja u ovom sportu priprema za predstojeći PWA svjetski kup.
PWA iskustvo
– Prošle godine PWA sezona za mene je počela u Costa Bravi obzirom da za regatu u Koreji nisam imao sredstava. Tamo sam došao nakon osvojenog državnog prvenstva s daskom na kojoj se već iščupao »fus«, te je popila vode, i nisam ni približno znao što očekivati, no bio sam siguran da ću dati sve od sebe. Ukupno sam završio na 23. mjestu. Pobijedio sam u 5 od 10 plovova, šta je za nekoga kome je to druga regata takve jačine bilo potpuno iznenađenje.
Zamolili smo Enrica da nam ukratko predstavi disciplinu »slalom« u kojoj se natječe:
– To je najatraktivnija i najekstremnija disciplina u windsurfu odnosno jedrenju na dasci. Na regatu se smije najviše prijaviti 64 jedriličara s posebnim odobrenjem. Ovo je sport u kojim se u plovovima postiže od 30 do 35 milja brzine, što je na moru jako puno. Natjecatelji voze jako blizu jedan drugome, a na bovama gdje se rade okreti nema pravila. Vozi se po sistemu ispadanja – osam ljudi je u plovu i prva četiri idu dalje. Kreće se s osam grupa po osam ljudi sve dok se ne dođe do šesnaest najboljih, a onda se voze malo i veliko finale. Sport je izuzetno »adrenalinski« i tko bolje podnosi ekstremne situacije, bolje se snađe, objasnio nam je Enrico slikovito to komentiravši s: »Odvidaš par vida u glavi i samo stisneš«.
Zeleno i kišno
– Dižemo se u 7.30 ujutro, doručkujemo i u 9 sati smo u teretani iduća dva sata. Nakon ručka, oko 13 sati idemo na more gdje ostajemo do 18. Testiramo raznu opremu i gledamo s čim bi i kako mogli biti brži. Ukoliko ne puše, idemo surfat na valove, jer je to izuzetno bitno za »osjećaj daske«. Neki put jednostavno idemo na veslanje, trčanje ili opet u teretanu. U svakom slučaju, trenira se najmanje dva puta dnevno, priča nam Marotti koji je oduševljen pruženim uvjetima. Već na samom početku, čim je sletio na Havaje, čekalo ga je iznenađenje – tim mu je ustupio kombi.
– Ovdje je, inače, sve zeleno i kiša pada najmanje jednom dnevno po desetak minuta, no vrlo brzo te pljuskove smijeni sunce. Morskih životinja ima u izobilju – od kitova, kornjača, meduza do morskih psa. Ipak mi nekako teško pada što nisam u Rijeci. Jako sam vezan za svoj kraj i svoje bližnje. Mislio sam da će biti puno lakše. Najviše mi pomaže komunikacija preko skypea, a ima na Preluci i web camera pa i na nju bacim oko, reći će s nostalgijom Enrico koji ipak na Havajima uglavnom uživa u neprekidnim mogućnostima za jedrenje. Trenutno, kaže, ima puno posla oko odabira veličine daske, a nakon toga na red će doći jedra. S ostatkom tima se lijepo slaže.
– Uzevši u obzir da su u mom sadašnjem timu svi bar jednom bili svjetski prvaci, prihvatili su me super.
Brže od 50 milja
– Volio bih otići na svjetsko prvenstvo u speedu u Namibiju, gdje bi napao brzinu od 50 milja. Sve je to zasad samo plan i velika želja koju će biti jako, jako teško ostvariti ukoliko ne pronađem sponzore koji bi u mojoj priči prepoznali svoj interes. Svoje sezone iz godine u godinu završavam u minusu. Mukotrpni treninzi na suhom, razna putovanja, silni sati provedeni na moru. Noći na aerodromima za jeftiniji let. Sve novce koje dobim na regatama opet ulažem u putovanja, treninge i tako stalno, malo će se požalit Enrico na naše pitanje koliko je nezgodno opredijeliti se profesionalno za jedan ovako atraktivan, no u Hrvatskoj, na žalost, slabo zamijećen sport. Znajući, međutim, da ga kukanje neće daleko odvesti, Enrico bez obzira na stalnu potragu za financijama grabi dalje i usput završava treću godinu na Građevinskom fakultetu. Trenutno je, međutim, većina njegove pažnje, kaže, usmjerena – natjecanjima.
