Karla Baličevac u 2025. je ostavila svoju prvu ljubav, odbojku, da bi krenula u jednu novu sportsku avanturu zvanu – powerlifting.

Riječanka je u 22. godini života odlučila loptu zamijeniti utegom, a godinu dana nakon svojeg prvog natjecanja, odnosno prije mjesec dana, okitila se titulom državne juniorske prvakinje u powerliftingu kategorije do 69 kilograma.

Laici će možda na prvu misliti kako je riječ o klasičnom dizanju utega, ali powerlifting je ponešto drugačiji sport od olimpijskog dizanja utega, odnosno weightliftinga.

Popularnost mu je, stoga, i manja pa je Karla među rijetkima u Hrvatskoj, a kamoli u Rijeci, koja se natjecateljski bavi ovim sportom.

Uz nju riječke boje brani i Ana Marinković, 21 godinu starija od Karle, a koja je nedavno dodala novo državno zlato u kategoriji Masters.

IZ TERETANE…

Sasvim očekivano, powerlifting priča u Karlinom je slučaju krenula iz teretane…

– U teretanu sam krenula sa 16 godina jer sam tijekom igranja odbojke ozlijedila rame. Tu je krenula ta neka ljubav prema teretani i utezima. Ubrzo sam odlučila da bih to htjela i raditi pa sam završila tečaj za fitness trenera.

Krenula sam trenirati žene, ali sam prošle godine odlučila napraviti i korak više te upisati i Kineziološki fakultet, smjer kineziterapija.

Radi se o pomaganju ljudima da se kroz pokret rehabilitiraju, a odlučila sam to upisati jer sam kroz odbojkaške ozljede tražila osobu koja će mi pomoći – započinje 23-godišnja Karla Baličevac, nekadašnja odbojkašica Drenove i Rijeke, u kojoj je zaključila svoju odbojkašku karijeru prošle godine, a danas članica Powerlifting kluba Nabildani Mozak.

I aktualna hrvatska juniorska prvakinja, koja u teretani na Škurinju radi kao osobna trenerica.

– Otkrila sam powerlifting tako što su mi kolege iz teretane, koji se također natječu, rekli da sam jaka i da probam.

Otišla sam na prvo natjecanje i odmah na njemu bila prva. Potom je uslijedilo prvo državno juniorsko prvenstvo, gdje sam osvojila srebrnu medalju, a onda i Europsko prvenstvo. Odlazak iz HAOK-a Rijeka? Ne možeš se jednako posvetiti dvama sportovima. Uvijek je jedan patio, ili odbojka ili powerlifting.

Kako sam se uzdizala u powerliftingu, odbojka je više patila i nakon više od 15 godina sam teška srca odlučila ostaviti se lopte. Bio mi je to prvi i jedini sport do powerliftinga – kaže Karla.

Nakon drugog mjesta na juniorskom prvenstvu Hrvatske 2024. godine, riječka je powerlifterica u Španjolskoj nastupila na svojem prvom Europskom prvenstvu, ujedno i prvom natjecanju u seniorskoj konkurenciji. Ondje je završila kao 22., da bi pola godine kasnije na europskoj juniorskoj smotri bila 13.

View this post on Instagram

 

A post shared by KB (@karlabalicevac)

TRI DISCIPLINE, TRI POKUŠAJA

Kada je ovaj sport u pitanju, natjecanje izgleda tako da natjecatelj diže utege u tri discipline te ima u svakoj tri pokušaja. Discipline su čučanj, potisak s klupe (bench press) i mrtvo dizanje (deadlift). Potom se zbraja kilaža od tri najbolja dizanja i dobije total. Tko ima veći total, on je pobijedio.

– Često nas miješaju s olimpijskim dizanjem utega jer i jesu slični sportovi, dižeš veliku kilažu, ali kod nas su tri discipline te je u weightliftingu potisak iznad glave.

Natjecatelji u tom sportu ne rade maksimalnu kilažu iz deadlifta, nego težinu podižu iznad glave.

Kolika je bila najveća težina koju sam podigla? Na Europskom prvenstvu sam digla na čučnju 150, benchu 80, a mrtvom dizanju 180 kilograma. Nisam očekivala ništa manje jer sam se pripremala preko sedam mjeseci za to natjecanje.

Naravno da sam bila sretna jer u powerliftingu ti najmanja sitnica može utjecati na nastup. U odbojci treniraš svaki dan, ali i svaki vikend imaš utakmice. A sada sam sama i natjecanja su svakih tri do šest, a nekada i devet mjeseci.

Po svakom dizanju imaš jednu minutu i što napraviš, napraviš. Pritisak je zato jako velik. Trema je užasna… Rekla bih da je ovo najgori stres na dan natjecanja u kojemu sam se ikada našla.

U odbojci te netko uvijek malo pokrije, a ovdje si sam.

Karlin primarni posao je onaj u teretani gdje je osobna trenerica. Ima li potencijala za powerlifting i među klijenticama?

– Konstantno viđam potencijale. Nikoga ne silim od klijentica, a dvije ili tri su same iskazale interes jer počinju biti svjesne svoje snage. Genetika ili prijašnji sport jako pomažu.

Odbojka je meni osobno puno pomogla. Kroz nju sam se dosta izgradila, a i stekla sam puno snage jer sam jedno vrijeme igrala pucačku poziciju. Ljudi žele iskusiti ovaj sport, ali misle da su preslabi. A najmanje što moraš dignuti u svakoj disciplini je 25 kilograma.

Govorim klijenticama i ostalim djevojkama koje mi se javljaju da nitko na svojem prvom natjecanju nije bio savršen. Tamo dođeš i vidiš želiš li se time nastaviti baviti.

Ne moraš dignuti preko 100 kilograma. Iskustvo? Naravno, moraš imati iskustvo s čučnjem, benchom i deadliftom da bi se počeo baviti ovim sportom, a to sve počinje u teretani.

TERAPIJA

Kao i u svakom sportu, prehrana je velik dio posla. Iako, Karla naglašava da to nije tako kako se ljudima na prvu čini. Odnosno, možeš i moraš jesti – sve.

– Definitivno utječe prehrana na naš nastup, iako smo mi powerlifteri poznati da možemo jesti što god i koliko god. Što više jedeš, to više snage imaš. Ja bih rekla da mi je prvenstveno bitan dobar odmor i prevencija ozljeda.

Konstantno u ovome sportu stavljaš svoje tijelo u crveno i ono što najviše promoviram na društvenim mrežama je – odmor.

Također, bitan je konstantan trening i dobar trener. Malo ljudi samostalno trenira, a rekla bih da ti u ovome sportu definitivno treba trener koji će te voditi. Ne možeš ostati objektivan. Uvijek misliš da možeš više, ali možda taj trening ne bih trebala.

Moj trener je Josip Torić iz Biograda, a on je ujedno i izbornik hrvatske powerlifterske reprezentacije.

Kao trener mi odlično paše i ne mogu zamisliti niti jedno natjecanje bez njega. Što se prehrane tiče, eventualno pred natjecanja izbacujemo hranu i vodu ako moramo raditi »cut«. Ja sam u kategoriji do 69 kilograma i često radim pripreme na 70 ili 71 kilogram pa radim »cut«.

Najčešće je to izbacivanje vlakana i vode. Na svojem prvom međunarodnom natjecanju sam dva dana prije natjecanja imala kilogram i pol više. Bila sam ondje sama, nisam bila s tadašnjim trenerom i tu je uskočio Josip.

Zajedno s njime sam uspjela skinuti kilograme i imala sam na kraju točno 69 kilograma. Prestala sam 15 sati prije natjecanja piti i jesti, išla sam u saunu i kasno navečer prije vage sam još hodala. Cijelo vrijeme je bio uz mene i davao mi podršku. Ipak je to na neki način ekstremno, a vaganje je dva sata prije natjecanja.

Karla je gotovo svaki dan u teretani. Svoje treninge odrađuje uglavnom četiri puta tjedno, a onda su tu još i treninzi s klijentima. Prije posla fitness trenerice radila je kao medicinska sestra.

– Ovisi od osobe do osobe, neki powerlifteri treniraju i manje ili više. U principu mi je svaki trening isti i nakon što odradim svoje discipline radim i ostale sprave po teretani kao i svaki drugi rekreativac.

Zapravo, powerlifterski trening je sve što radi jedan rekreativac u teretani, samo malo ekstremnije. Svi treniramo isto, samo ja dižem više kilograma nego ostali.

Onda još jedno sedam, osam sati dnevno svaki dan radim s klijenticama.

Inače sam završila srednju školu za medicinsku sestru, ali sam tada govorila da nikako ne želim raditi taj posao jer su mi ga nekako kroz srednju školu prezentirali na drugi način.

No, zaposlila sam se u pedijatrijskoj ambulanti i tamo sam radila skoro tri godine. Zahvaljujući kolegicama sam jako zavoljela posao medicinske sestre i uživala sam tamo. Bila je to dobra predispozicija za posao fitness trenera jer sam naučila komunicirati s ljudima, susretati se s njihovim problemima, naučila sam se empatiji…

Posao trenera nije samo pisanje plana prehrane i treninga, nego puno više od toga. Slušaš sve njihove probleme, kada se tko s kime posvađao i slično. Nekada to više zna sličiti na terapiju nego treninge. To je ipak i fizička i psihička terapija.

MEDALJA ZA RIJEKU

Jedino pojedinci u SAD-u mogu nešto i zaraditi od ovoga sporta.

– Amerikanci su najbolji u ovome sportu, najviše medalja osvoje. Ondje ima powerliftera koji i žive od tog sporta. Kod nas je to naravno nemoguće. Nije nedostižno doći do najboljih, ali imam još za raditi.

U srpnju imam Svjetsko sveučilišno natjecanje u Dubaiju i imam velike ambicije. Želim donijeti medalju u Rijeku.

Općenito mi je cilj za budućnosti donijeti u Hrvatsku medalju s europske ili svjetske smotre. I ne odustati. U ovome sportu je najbitnije ne pregoriti u glavi i odustati jer što si duže u tome, rezultati su samo bolji. I naravno, biti zdrav.

Powerlifting je jedan od sportova u kojemu se ljudi najmanje ozljeđuju. Najčešće su ozljede bicepsa tetive zbog bencha i čučnja, pa donja leđa zbog deadlifta… Mišićna vlakna najčešće znaju pucati.

A što se tiče mojeg posla, jako volim trenirati žene, ali želja mi je nakon završetka fakulteta što više se educirati da bih mogla pomagati ljudima s njihovim sportskim ozljedama – zaključuje Karla Baličevac.