Ratko Rudić

Najtrofejniji vaterpolski trener u Puli je predstavio knjigu i film o svom životu

Ivica Cerovac

Ratko Rudić/D. KOVAČEVIĆ

Ratko Rudić/D. KOVAČEVIĆ

Sa svima s kojima sam surađivao diljem svijeta ostao sam u jako dobrim odnosima i oni su moje najveće bogatstvo, veće od svih medalja koje sam osvojio - rekao je Rudić



PULA   Ratko Rudić, čovjek koji je s klupe vodio vaterpolske reprezentacije Jugoslavije, Italije, SAD-a, Hrvatske i Brazila te pritom osvojio sve što se moglo osvojiti, i to ponovio nekoliko puta, boravio je u Puli. Povod su bili knjiga i film o njegovom životu koji su predstavljeni i prikazani u sklopu festivala knjiga i autora Sa(n)jam knjige, a prilika da se sjedne nasuprot čovjeku čija je igračka, a pogotova trenerska karijera koja se protegnula na 40 godina i dosegla visine koje će teško ikad biti nadmašene, jednostavno se nije smjela propustiti.


– Bio sam strašno ambiciozan i kad sam započeo trenersku karijeru taj mi je posao bio toliko interesantan i motivirajući da sam zaboravio sve što sam naučio kao igrač, okrenuo se nečem sasvim novom i počeo stvarati svoju filozofiju rada. Pritom sam u nekim stvarima možda i pretjerivao jer sam stalno htio da vidim da li je taj put dobar ili ne – rekao je Ratko Rudić, koji je reprezentaciju Jugoslavije preuzeo 1984. i na prvom velikom natjecanju, Olimpijskim igrama u Los Angelesu, osvojio zlato.


Metode rada


– To natjecanje je obilježio bojkot, no dočekala nas je reprezentacija domaćina koja se, nakon »preskakanja« OI u Moskvi, za njega pripremala osam godina i u tom trenutku bila najbolja. Bio je to posljednji olimpijski turnir na kojem se nije igralo klasično finale već je bila grupa i naša međusobna utakmica bila je posljednja, a nama je bio dovoljan neriješeni rezultat kojeg smo i ostvarili te uzeli zlato.




Dežurne skeptike Rudić je razuvjerio dvije godine kasnije na SP-u u Madridu.


– Bili smo bez Milivoja Bebića, koji je u tom trenutku bio najbolji igrač na svijetu, uspjeli smo i bez njega izboriti finale protiv Italije u kojem je u posljednjoj sekundi četvrtog produžetka Igor Milanović zabio za pobjedu. Po mnogima to je najveća utakmica u povijesti vaterpola. Uzeli smo potom i zlato na OI u Seulu 1988., nakon čega sam se odlučio povući – istaknuo je Rudić, koji nije dugo mirovao. – Prihvatio sam talijansku vrstu 1990. Početak je bio buran, uz dosta otpora igrača prema mojim metodama rada i pravilima ponašanja. No, nakon ozbiljnog razgovora uspostavili smo suradnju kakvu sam želio i krenuli su rezultati.


S Italijom je osvojio četiri zlata na četiri najveća svjetska natjecanja.Mentalnu snagu je kao njen najveći adut uvijek isticao Rudić, koji je nakon Italije 2000. preuzeo reprezentaciju SAD-a.


– Amerikancima olimpijsko zlato vrijedi kao Nobelova nagrada. Uspjeli smo do OI 2004. izgraditi solidnu reprezentaciju i u Ateni bili četvrti po snazi, ali imali smo nesreću da tri najbolje reprezentacije, koje su podijelile medalje, budu s nama u grupi i nismo prošli dalje – prisjeća se Rudić. – Kvalitetu su Amerikanci potvrdili četiri godine kasnije u Pekingu, gdje su osvojili srebro, ali bez mene premda sam imao ugovor do 2008. No, raskinuo sam ga na svoju štetu poslije Atene i prihvatio poziv Perice Bukića da preuzmem hrvatsku reprezentaciju.


Tri života


– Mučili smo se dvije godine, a onda se sve promijenilo nabolje pred SP 2007. godine. Vratio sam neke starije igrače, stvorila se odlična atmosfera koju je zaokružio rezultat. U Melbourneu smo odigrali odličan turnir i osvojili zlato, a to je, po meni, najvažniji rezultat u povijesti hrvatskog vaterpola – decidiran je Rudić. – Skok s drugog na prvo mjesto je izuzetno težak, jer se ljudi plaše uspjeha i nije lako probiti tu psihološku barijeru, ali kada jednom osvojiš prvo mjesto, onda više nema straha. Potvrdili smo to osvajanjem zlata 2020. na EP u Zagrebu i dvije godine kasnije na OI u Londonu.


Priznao je Rudić da nakon Londona nije više imao motivacije te je zaključio priču s Hrvatskom, ali ne i svoju reprezentativnu trenersku karijeru.


– Stigao je poziv iz Brazila, na OI 2016. u Rio de Janeiru smo ostali bez medalje, ali smo jedini pobijedili Srbiju, kasnije pobjednike, a ja sam proglašen za trenera godine ekipnih sportova u Brazilu – naglasio je Rudić, kojem je Brazil bila posljednja reprezentacija koju je vodio, a nakon toga trenirao i Pro Recco te za vrijeme pandemije korone zaključio karijeru.


Kad se danas osvrne na nju, ne dvoji što je u njoj najvrijednije.


– Proživio sam nešto za što trebaju tri života, a najvrijednije u karijeri su ljudi koje sam upoznao. Puno sam radio, igrači su se ljutili na mene i često sam ulazio u konflikte, ali unatoč svemu, sa svima s kojima sam surađivao diljem svijeta ostao sam u jako dobrim odnosima i ti ljudi su moje najveće bogatstvo, veće od svih medalja koje sam osvojio – zaključio je Rudić.


Prvu medalju osvojio u gimnastici

Ratko Rudić se rodio u Beogradu, u obitelji vojnog zrakoplovca podrijetlom iz Splita, a sportom se počeo baviti u Zadru, gdje mu je otac dobio prekomandu.


– Igrao sam sve, i nogomet i košarku, a usto sam po cijele dane bio na bazenu gdje bih stajao iza gola i dodavao loptu dečkima. No, krenuo sam na gimnastiku s kojom sam nastavio u Splitu te osvojio ekipno PH u višeboju, što je moja prva medalja. Onda sam se prebacio na vaterpolo u Jadranu te već s 14 godina krenuo igrati za prvu momčad – prisjetio se Rudić.