Lovrinov: Imam viziju, ali moram znati što mogu ponuditi djevojkama

Optimist sam iz samo jednog razloga. To je situacija koja se ponavlja iz godine u godinu i svake godine se to riješi. Iz toga izvlačim neku nadu, možda se samo držim za slamčicu – kaže Igor Lovrinov 

RIJEKA  Burne reakcije na sudačke odluke njegov su zaštitni znak, burne reakcije na svaku »glupost« koju njegove izabranice naprave također. Ponekad je dovoljan i pogled, svima na parketu je sve jasno. Bez obzira tko igrao u ekipi uvijek teži savršenstvu, uvijek traži maksimum. Ne priznaje podcjenjivanje suparnika, lako ćemo pristup, nerad, ne priznaje ništa osim maksimalnog angažmana. I uživa u svakom lijepo odigranom potezu, svakom važnom osvojenom poenu. Objektivan i u pobjedama i u porazima, bez obzira koliko mu teško pali. On je – Igor Lovrinov. Temperamentni trener sedmerostrukih uzastopnih prvakinja Hrvatske, izbornik seniorske reprezentacije, jedan od tvoraca riječkog odbojkaškog čuda i jedan od ljudi kojima pripadaju goleme zasluge što se Rijeka posljednjih desetak godina definitivno isprofilirala kao grad ženske odbojke. Osam godina neprekidno Lovrinov je na klupi Riječanki, uz Kup osvojen u svom drugom mandatu (2001. godine), nanizao je 14. trofeja. I sigurno mu nije lako odlučiti koji mu je trofej draži, budući da su trenerima oni poput djece. No, dupla kruna u sezoni punoj financijske neizvjesnosti definitivno zaslužuje biti na posebnom mjestu. 

Nervoza   

   – Uoči svake velike utakmice me puca nervoza. Ne spavam noćima. Ove godine je to krenulo od polufinala protiv »Splita«. I sve to me drži dok ne krene utakmica, a onda sve nestane. Utakmica je nešto sasvim drugo. Vrati te u život. 

  Samokontrola 

     Situacija u klubu sigurno je djelomično kriva za – slučaj Magdić? 

   – Naravno da je utjecalo i sve to u Splitu samo je bila kulminacija. Nema tu neke posebne priče, Matea je pukla, više nije mogla i to ja respektiram. Ono što me veseli je da smo se zagrlili poslije utakmice, neku ljudsku stranu nismo uništili. To je uvijek ista priča. Nije to dobro, nije u redu i ja znam da nije u redu, ali u tom trenutku sam imao malo problema sa samokontrolom.

   – Definitivno nikad nije bilo tako teško što se tiče financijske situacije – kazat će Igor Lovrinov, 48 sati nakon što su njegove odbojkašice odigrale posljednje poene protiv velikogoričke »Azene«.

– Do trenutka dok nismo potpisali sponzorski ugovor s Croatia osiguranjem situacija nam je bila – dno dna.   

Neminovni pad

Pad je, podsjetit će Lovrinov, započeo nakon osvajanja Kupa.  

  – To je bilo za očekivati, jer je finale Kupa prvi vrhunac sezone i pražnjenje je neminovno. No, sada se to poklopilo s katastrofalnom situacijom u klubu i zaista sam mislio da ovo više nema nikakvog smisla. I onda nam se dogodilo Croatia osiguranje, s tim sponzorskim ugovorom smo kupili malo vremena i izgurali sezonu – nastavit će stručnjak koji je svjestan da je ovoga trenutka na početku priče koja se počela slagati prije desetak godina. Izvjesno je da Katarina Pilepić odlazi na studij u SAD, Paola Došen je naslutila kraj karijere, Ivani Kalebić na polusezoni je propao odlazak u Tursku, tehničarka Bernarda Brčić je definitivno igrački sazrijela do te mjere da može pokušati karijeru nastaviti u nekom mnogo imućnijem klubu, Tamara Sušić, Iva Zdrilić… Svake su godine odlasci bili neminovnost, nakon ove godine prijeti egzodus. Naravno, s obzirom na situaciju nije to ništa neobično, ali sigurno nije nešto što bi trener Lovrinovljeva kalibra mogao lako prihvatiti. 

  Problem karaktera

– Tek je prošlo 48 sati od kada smo osvojili naslov i sve to jednostavno guram u drugi plan iako znam da će to doći na dnevni red. Naravno da sam svjestan svega toga i naravno da je sve to silno deprimirajuće. Mi sada praktički krećemo od nule. Ne znamo na koga možemo računati, a na koga ne možemo. Naravno, razgovarat ćemo sa svim djevojkama, nadam se da ćemo način da neku od ovih djevojaka zadržimo. Ruku na srce, to će biti jako, jako teško. Minimum trenerskog digniteta ne dopušta mi da nekom dozvolim da trenira dva puta tjedno i igra. Puno sam tih svojih trenerskih princima pregazio, nadam se da ovaj neću jer ne želim da postanemo rekreacija. Definitivno ne znam kako ćemo sve to riješiti – nastavio je Lovrinov, iskreno nakon toga priznavši nešto što bi na njegovom mjestu malo koji stručnjak napravio. Naročito ne s 15 trofeja u vlasništvu.

– Moj je problem i utoliko što sam ja imam taj glupi karakter kakav imam. Nisam baš najzgodniji tip i to priznajem. Moj karakter je problem, sve bi bilo lakše da nisam takav. Šta da radim? Ne mogu ispravljati krive Drine – ponovit će Lovrinov, koji se sigurno neće predati. »Rijeka« je ipak – »Rijeka«. Devet naslova prvaka, sedam uzastopnih, »Rijeka« je postala odbojkaški brand. 

   – Naravno da postoji mogućnost da se krene od nule. No, prvo i osnovno je da moramo tim djevojkama ponuditi minimum minimuma. A kako da mi u ovakvoj situaciji nekome ponudimo i taj minimum? Na domjenku nakon »Azene« razgovarao sam s gradonačelnikom Obersnelom i rekao mu u kojem bismo se mi pravcu morali okrenuti. Možda da budemo distribucijski centar za mlade djevojke, koje će u Rijeku doći, ostati godinu-dvije dana, i tu napredovati. Sve to podrazumijeva da nisu u pitanju nikakve ogromne stipendije, već pristojan džeparac kojega bismo mi mogli ispuniti. I da treniraju kao psi. Zna se da se kod mene puno radi, neću reći da se radi kvalitetno o tome neka sude drugi i rezultati, ali sve cure koje su otišle iz Rijeke otišle su u odlične klubove. Međutim, prvi i osnovni preduvjet je da imam dvoranu. Ne mogu ujutro trenirati na Zametu, popodne na Trsatu, a kada dođe sajam na Kozali. Volio bih da mi netko pokaže studiju i objasni koliko smo mi to u jednoj sezoni potrošili struje, grijanja i vode jer smo trenirali dva puta dnevno. Mi smo trenutačno u situaciji da ne možemo istrpiti nastup u europskim kupovima, čak i u Interligi. Nema smisla da ulazimo u to. Pa mi smo u Hamburg išli igrati autobusom. Kome? Zašto? Prevoznik koji nas je vozio okreće glavu od nas jer smo mu ostali dužni. Pa gdje to ima? Ajmo se pregrupirati, od iduće godine probati na jedan drugi način – govori Lovrinov, posebno naglašavajući da sve ovo govori ne tražeći pritom sažaljenje. No, Lovrinov ipak nije pesimist.   

Nema predaje

– Optimist sam iz samo jednog razloga. To je situacija koja se ponavlja iz godine u godinu i svake godine se to riješi. Iz toga izvlačim neku nadu, možda se samo držim za slamčicu. Međutim, pozivam se na nekakav slijed događaja koji se događa svake godine i svake godine u osmom mjesecu se nešto dogodi. Nije to na tragu najboljih godina, ali dovoljno dobro da igramo pristojnu i lijepu odbojku. To mi je jedina nada. Imam ideje, viziju koga bismo trebali dovesti, što bismo trebali napraviti. Ono što za naše lokalne klubove nije dobra vijest je da ćemo opet u našem prstenu ići u »shooping«. Pokušat ćemo angažirati nekoliko perspektivnih cura iz regije, imam neke ideje, ali moram znati hoću li imati sigurnost nekome reći da će raditi kao pas godinu dana, ali će nakon toga biti bolja nego kada je došla u Rijeku. No, nama nema druge. To je naš put, to će tako ići dalje.