– U Stockholmu prošle godine imao sam strašno ružnu situaciju. Direktor turnira je Thomas Johanson, moj veliki prijatelj koji me zbog reputacije tog turnira molio da uvjerim Rogera da dođe. Dao sam Rogeru do znanja da bi Thomas volio da dođe i Roger je pristao. Ispalo je da smo Roger i ja igrali polufinale. Znao sam da ću, ako pobijedim Rogera, turniru i Johansonu napraviti štetu. Potpuno je jasno, naime, da Rogera svi žele u finalu. S druge strane, prirodno je da i ja želim pobijediti. Teško sam se nosio s psihičkim pritiskom u tom meču. Roger me pobijedio i osvojio turnir. Jednom zgodom mi je priznao da mu je bilo teško kad smo igrali Masters 2006. On se već kvalificirao za polufinale, za koje sam ga ja trebao pobijediti. Već smo bili veliki prijatelji, no priznao mi je da mu je bilo teško igrati protiv mene u meču koji njemu ne znači ništa, a meni puno. Pobijedio me, u duhu fair playa, bez obzira na težinu tog susreta, kaže Ljubičić.
Analizirajući probleme nelikvidnosti Ljubičić nije rekao ništa novo, ali je napravio zanimljiv presedan jer je vjerojatno jedini među aktivnim sportašima koji ima svoj jasan i rezolutan stav o gospodarskim prilikama u Hrvatskoj. Ovakav razgovor s Ljubičićem, na trenutke vehementnim kad je riječ o temama koje nemaju previše ili uopće nemaju veze s tenisom i, konkretno, njegovim rezultatima, nismo mu najavili. Vjerojatno je pretpostavio da ćemo pričati o tenisu. Iako smo na licu mjesta promijenili plan, tražeći da priču o tenisu proširimo i na politiku, gospodarstvo i biznis, odmah je na to pristao te odgovarao iz prve, analitički, s već unaprijed formiranim stavovima koji su rezultat životnog iskustva, ali i promišljanja situacije u kojoj se Hrvatska nalazi. Ljubičić očito nije od onih sportaša koji će reći: »ja sam sportaš pa se ne bi izjašnjavao o temama koje nisu vezane za sport«.
Ljudi se previše odriču
Unatoč uspjesima koji su ga pozicionirali u vrh svjetskog tenisa, unatoč osvajanju Davis cupa, povijesnog uspjeha hrvatskog tenisa s njegovim golemim doprinosom u skupnoj pobjedi, unatoč životu u Monte Carlu i na svim prestižnim svjetskim lokacijama, unatoč bogatstvu, ili bar, ako ne želi pričati u toj kategoriji, velikoj zaradi, unatoč velikom prijateljstvu s Rogerom Federerom, vjerojatno najboljim tenisačem svijeta svih vremena, unatoč svemu tome što ga definira kao mladog i uspješnog, kod Ljubičića nema razmetljivosti, bahatosti ili dociranja o bilo čemu. Pa ni o tenisu, sportu koji je malog dječaka iz rodne Banja Luke, preko Rijeke i Italije, lansirao u kategoriju najboljih. Ljubičić je svojim životom i ponašanjem, bez pretencioznosti u bilo čemu, antipod onoj hrvatskoj stvarnosti koja je ovu državu i njene građane dovela na rub propasti, bankrota i moralne posrnulosti.
– Neka jedna stvar bude jasna: u Hrvatskoj provodim malo vremena. Ono što znam, temeljim na onome što pročitam i na informacijama uskog kruga ljudi u kojem se krećem. Ne znam je li to dovoljno da procijenim jesu li Hrvati zadovoljni svojim životom. No čini mi se da se ljudi puno odriču. Bojim se da se više nemaju čega ni odricati. Negdje sam to pročitao, a u toj ideji prepoznao sam i svoja razmišljanja, da se iz krize ne izlazi štednjom. Iz krize se izlazi radom i povećanjem produktivnosti. Promicanjem štednje, nešto ćemo uštedjeti i bit ćemo, stezanjem remena u nešto manjoj krizi. Možemo se, kroz štednju, i puno toga odricati. I to je ok, ali tako nećemo izaći iz krize. Na taj način samo nećemo biti zaduženi za »x« iznos, nego za »x« umanjen za »y«, što nije dovoljno. Iz krize se izlazi sa stimuliranjem ljudi da rade više i bolje, da se radi kvalitetnije. U Hrvatskoj to ne vidim. Ljudi će se odreći nečega i godinu i dvije i tri, no samo ako vide plan. Odricat će se, koliko god im bude teško, samo ako vide smisao. Tek onda će odricanje razumjeti i prihvatiti. Da zaključim: ljudi se neće toliko odricati jer je teška situacija, nego zato što će shvatiti da odricanje ima smisla. I da, naravno, bogatiji u krizi moraju podnijeti veći teret odricanja pa i kroz porez na imovinu. To se podrazumijeva, kaže Ljubičić.
Samo splet okolnosti
U svemu što priča, iznoseći jasne stavove, Ljubičić se ne želi izjašnjavati jeftino politički, dakle kroz usku prizmu stranaka. Njegovi stavovi su plauzibilni, reflektiraju način razmišljanja mladog i u svjetskim okvirima uspješnog čovjeka koji se bavi jednim od najkompetitivnijih sportova na svijetu. Naučen na konkurenciju i dokazivanje od najmlađih, dječačkih dana, pa do razdoblja kada je i prema rankingu bio jedan od najboljih svjetskih tenisača, Ljubičić shvaća da Hrvatska mora realno sagledati svoju poziciju oko ulaska u Europsku uniju.
Ivan Ljubičić trenutno je u investiciji s prijateljem Brankom Papešom iz agencije Dogma s kojim gradi stambeni kompleks na Trsatu.
Pojašnjava da je na neki način to pilot projekt za njegova eventualna sljedeća ulaganja u Hrvatskoj. Obzirom na prijateljstvo s Federerom, ne bi trebalo biti isključeno da ovdje zajedno ulažu. No Ljubičić kaže da nije sklon miješati prijateljstvo s biznisom.
– Ipak, tko zna. Zašto ne i s Federerom, samo je pitanje u što i kada. U ovom trenutku nijednom svom prijatelju ne bih predložio ulaganje u Hrvatsku jer za to ne postoji adekvatna klima. Ne bih mogao podnijeti da netko iz svijeta tenisa na moj nagovor ovdje uloži novac, a da mu ja zbog naše nestabilne situacije ne mogu ništa garantirati.
– Uopće ne dvojim. Mi tu nemamo izbora. U EU treba ući. Problem je samo pod kojim uvjetima ulazimo. Osobno imam mali hendikep jer si nisam dao dovoljno vremena da u potpunosti analiziram materiju koja se odnosi na tu temu. Uglavnom, mislim da moramo shvatiti da ćemo biti 500-ti dio Europe. Bit ćemo kap u moru i moramo se izboriti za ono što mi smatramo bitnim za nas. Prema mojoj procjeni to su more, otoci, šume, prirodna dobra, energetika… Hrvatska, u ovom trenutku, i to treba jasno reći, uopće ne koristi svoje komparativne prednosti: niti adekvatno koristi Slavoniju za poljoprivredu, niti u potpunosti koristi obalu za turizam… Novac koji se slijeva u proračun rezultat je inercije, a ne previše promišljenih politika. Istodobno živimo u zabludama. Tako se ove godine hvalimo kako je turizam bolji nego prošle. To je točno, ali treba dublje ući u razloge tih okolnosti; treba ustanoviti što je država napravila za popravljanje turističkih rezultata. Ništa nije napravljeno! Radi se o spletu okolnosti u našu korist: ratovima i kaosima na sjeveru Afrike i krizi u Grčkoj pa su turisti u nešto većem broju došli u Hrvatsku. Nema uspjeha u turizmu bez ulaganja. U naš turizam uopće se ne ulaže ili se ne ulaže dovoljno i ciljano. Ovo govorim iz osobnog, teniskog iskustva – počeo sam igrati dobro nakon što sam uložio u svog trenera i kondicijskog trenera. U svakom biznisu vrijedi isti postulat – koliko uložiš, toliko ćeš i dobiti. Bez obzira je li riječ o turizmu ili tenisu. Hrvatska, prije svega, prvo treba odlučiti na koju se ciljanu grupu turista želimo koncentrirati: luksuzni, srednje klase ili masovni turizam. Tek onda može se razgovarati o smjeru razvoja turizma. Kroz našu percepciju trenutno nam kao gosti nisu dobri ni Česi ni Bosanci, ali zato hvalimo i želimo bogate Ruse. No kad Rusi dođu u Opatiju ne mogu kupiti majicu Dolce&Gabbana. Pa o čemu mi onda pričamo, nedosljedni smo. Treba priznati da Hrvatska nema strategiju turizma. Tome svjedočimo i kao obitelj koja je vlasnik malog hotela u Opatiji i direktno je uključena u hrvatski turizam. Mi si ne možemo dozvoliti da se fokusiramo samo na jednu ciljanu grupu turista. Držimo nešto više cijene od ostalih, a to radimo iz dva razloga: mali smo i pružamo bolji servis od ostalih. Spremni smo na sve kako bi gostu udovoljili, no ne možemo mu dati luksuznu kockarnicu ili neki drugi oblik zabave koji on traži, a Opatija ga naprosto nema u svojoj ponudi. Obzirom na svijet tenisa u kojem se krećem, živim i radim, imam puno prijatelja koji znaju da smo vlasnici hotela u Opatiji. Ja ih pozivam u Opatiju, ovdje je stvarno prekrasno, ali samo na dva dana. Nakon toga, kada prošeću lungo mare i isprobaju gastronomske vrijednosti Opatije, ovdje više nemaju što raditi, kaže Ljubičić.
Kineske tenisice
Sasvim razumljivo, zbog načina života koji vodi proteklih 15 godina Ljubičić će i nakon karijere teško živjeti na jednom mjestu. Život će mu, kako sada razmišlja, umnogome ovisiti o onome što će raditi.
– Danas ako želite biti uspješni, posebno u poslovima kojima bih se nakon karijere mogao baviti, ne možete živjeti na jednom mjestu. Jedno od potencijalnih lokacija za naš život poslije aktivnog tenisa mogao bi biti Dubai. Mnoge okolnosti idu u prilog takvom izboru: sigurnost, nema kriminala i droge, konzumacija alkohola je ograničena, a kvaliteta školstva na visokoj razini. No živjeti tamo samo radi života u Dubaiju je besmisleno pa bih volio kad bi me posao tamo odveo. Kao i u Monte Carlo, u kojem zbog tenisa živim 15 godina. Kao grad s golemom energijom i puno jako mladih ljudi zanimljiv mi je i Šangaj, no to je nekako predaleko. Iako, Kina je po mnogočemu fascinantna. Kada je kineska sportska kompanija Li Ning 2007. postala moj sponzor, oni uopće nisu bili u tenisu. Tražili smo način suradnje i objasnio sam im da je tenisica u tenisu najvažnija. Rekao sam im da se time neću zezati, a da ću igrati u njihovoj tenisici samo ako je oni naprave dobro. Dao sam im tri najbolje tenisice, Nike, Diadoru i Asics, i rekao da naprave, bez kopiranja, najbolju moguću kombinaciju. Oni su od svake uzeli najbolje i nakon mjesec dana su napravili model, a nakon šest mjeseci pravu tenisicu u kojoj i sada igram. Jedan Sergio Tacchini, koji je u tenisu već desetljećima, ne može, kao ni Lacoste koji je u tenisice uložio puno novaca, napraviti pravu tenisicu. Kinezi su i to u stanju napraviti, kaže Ljubičić čija karijera je svoj zenit dosegnula u drugom dijelu prošlog desetljeća. Vrijeme je, i sam će priznati, da počne razmišljati što i kako poslije.
– Vidim se vani, na funkciji koja će me motivirati da nešto napravim, no ne znam hoće li to biti usko vezano uz tenis ili neki drugi sport. U tenisu postoji niz funkcija na kojima se bivši tenisač može naći: od najbanalnijih poput trenera, što me ne zanima, teniskih klubova u koje mogu biti uključen ili turnira na čijoj organizaciji mogu raditi… Taj svijet tenisa je ogroman i otvoren i za mene će se sigurno otvoriti puno ponuda. Kada ću završiti karijeru, ne znam ni sam. Problem je u tijelu: zglobovi, ramena, koljena, sve to je potrošeno i teško se održavam. Osim toga, ovih dana po drugi puta postajem otac. Moje daljnje aktivno bavljenje tenisom sada već znači da osim s trenerom i kondicijskim trenerom i ubuduće moram putovati s grupom od deset ljudi oko sebe, ali tu više nije jedno malo, nego dva mala djeteta. Ili je rješenje sve ih pustiti kući, a to nije idealna situacija. Ne želim biti previše odvojen od obitelji. Trenutno sam na stand by. Pripreme za sljedeću sezonu odgodio sam jer nisam načisto sam sa sobom što napraviti i ima li smisla i dalje, kaže Ljubičić.
Kaotični uvjeti
Sa sobom gotovo na sva putovanja Ivan Ljubičić vodi veći broj suradnika. Kako ga ne zanima tenis u kojem neće biti uspješan, tako se u njegovoj ekipi nalaze ljudi koji su nedjeljivi dio njegovog uspjeha.
Srpski tenisači su nakon osvajanja Davis cupa dobili diplomatske putovnice koje im olakšavaju putovanja po svijetu. Hrvatski igrači, predvođeni Ljubičićem, za osvajanje Davis cupa nisu dobili ništa. Ljubičić kaže da ništa nije ni očekivao, ali kada vidi da se u susjednoj državi tako nešto dogodi, onda je ipak razočaran.
– Diplomatska putovnica za tenisača je velika stvar, to ne znači da u Norveškoj ili Kini možeš raditi što hoćeš, ali ti olakšava samo dobivanje viza. Država je tenisačima na ovaj način pokazala zahvalu i poštovanje za ono što su napravili.
– Dosad smo putovali supruga i ja s djetetom i jednom gospođom koja nam pomaže sa sinom jer su uvjeti na turnirima često kaotični. Osim trenera i kondicijskog trenera, s nama često putuje i maserka. S tim da s trenerom putuje njegova supruga i njegovo dijete. Mene ne zanima tenis u kojem ću biti 50. igrač svijeta. Svake godine očekujem neki iskorak, rezultat koji će me zadovoljiti. Prošle godine sam to uspio s Indian Wellsom, a ove godine nažalost nije bilo takvog uspjeha. No ne igram samo radi igranja. Dakle, kako bih uspio, već deset godina putujem sa svojom brojnom ekipom. Naravno, sve sam financiram. Godišnje za sve nas, samo za avionske karte, potrošim i do 250 tisuća dolara. Mogao bi uštedjeti tako da kondicijskog trenera uopće ne vodim na putovanja, da trenera vodim na svako treće, a obitelj na svako peto. Rezultati bi bili malo slabiji, a zarada prilično viša zbog manjih troškova, no to me ne zanima. Naprosto, ako želiš kao tenisač u ovim vremenima biti kompetitivan, ako se želiš boriti s najboljima, ako se s njima želiš natjeravati po terenu, onda svoje tijelo kao alat moraš dovesti na najvišu razinu. Pritom moraš biti mentalno jak i spreman. Upravo to je razlog dominacije Rogera Federera, Novaka Đokovića, Rafaela Nadala i Andy Murraya. Tako dominantan poput ove četvorke nitko u povijesti tenisa nikada nije bio. Oni se prema sportu odnose različitije od svih ostalih. Prije svega se radi o maksimalnom odricanju, organizaciji i samodisciplini. Običnom čovjeku to može biti nerazumno i glupo, no kad idem po svoje dijete u vrtić zbog bakterija se ne zadržavam previše kako ne bi riskirao bolest zbog koje ću mjesec dana izgubiti ritam. Tenis prije 20 godina jedna je priča, tenis danas je druga priča. Konkurencija je veća, strahovita, svi smo veći profesionalci. Stres je danas puno prisutniji i to nas troši. Među prvih 50 igrača svijeta samo smo dvojica iznad 30 godina, Čeh Stepanek i ja. Zbog fizičke zahtjevnosti karijera tenisača puno je kraća nego nekada, a velike, ključne turnire osvajaju igrači ne mlađi od 20 i ne stariji od 30 godina, kaže Ljubičić.
Brojna karavana
Prošle godine napravio je otklon od tog uvriježenog stava o starosnoj dobi osvajača velikih turnira. Kao 31-godišnjak, osvojio je Indian Wells, jedan od dva Mastersa u godini u kojem se jedan dan igra, a drugi dan pauzira. Osvojio ga je upravo zbog dana odmora između svakog meča. Drugi Mastersi igraju se tako da se u sedam dana odigra šest mečeva. Svi oni koji nisu među prva četiri tenisača za osvajanje takvih turnira moraju dobiti trojicu od njih. Pravila su nemilosrdna, no unatoč tome Ljubičić je prošle godine osvojio jedan Masters. Dominaciju i snagu Federera, Nadala, Murraya i Đokovića, Ljubičić ilustrira podatkom po kojem su ove godine njih četvorica osvojila sve Masterse, a od 22 turnira na kojem je barem jedan od njih nastupio, osvojili su 21. Ljubičić je veliki prijatelj s Rogerom Federerom, često zajedno treniraju, a nedavno su u Cirihu proslavili i Federerov 30. rođendan.
– Roger je genijalan, jako opušten tip. Van terena rijetko pričamo o tenisu. On ima širok spektar interesa, sve ga zanima. Nije čovjek koji doručkuje, ruča i večera tenis. Orijentiran je prema obitelji, ima dvije blizanke koje imaju dvije godine i sve to čini ga velikim. Iako su mu djeca malena, apsolutno nigdje ne putuje bez svoje obitelji, koliko god bi mu u nekom trenutku vjerojatno bilo lakše da je sam. Ako ja po turnirima putujem sa svojom karavanom od desetak osoba, njegova je dvostruko brojnija. Ne možete ni zamisliti kako izgleda njegov život. Kroz 24 sata svaki je trenutak isplaniran. Možda se to ne bi reklo, ali Roger ima potpunu kontrolu nad svojim životom. On odlučuje o svemu, a ima suradnike koji onda odrađuju njegove zamisli. Svakih mjesec, dva ima sastanke s menadžerima koji se brinu za financije i marketing te ostale poslove. Roger Federer je naprosto ogromna firma, kaže Ljubičić.
Nema mjesta emocijama
– Nije da od tenisa dobro ne zarađujem, no ako se, naprimjer, navodi da sam ja u ovoj godini zaradio milijun dolara, istodobno se ne navodi da mi igrači nikada ne vidimo taj novac u cijelosti. Od tog milijuna, 200 do 300 tisuća dolara odlazi na porez. Bez obzira gdje živimo mi igrači na svaki iznos nagrade, ovisno o tome gdje smo je zaradili, obavezno plaćamo porez. U SAD-u platim čak 30 posto poreza na nagradu, u Engleskoj 22 posto. Znači, to više nije milijun dolara, već je to oko 750 tisuća dolara kojima treba oduzeti između 200 i 250 tisuća dolara za troškove avionskih karata. Tome treba nadodati troškove hotela, hrane i naknada za moje trenere. Dakle, ako ATP napiše da je Ljubičiću ove godine iz nagradnog fonda plaćeno milijun dolara, nakon što platim sve obveze bit ću sretan ako mi ostane između 15 i 20 posto. Dok si u prvih deset igrača, što sam i ja bio, onda imaš jake ugovore sa sponzorima. Sponzori, dakako, u svaki ugovor stavljaju brojne klauzule kojima se određuje koliko će ti isplatiti što pak ovisi o tvom rankingu. Čim padneš ispod nekog mjesta, uvjeti u sponzorskim ugovorima se mijenjaju. Sve je podređeno rezultatima. U ovom poslu emocijama nema mjesta. Imao sam sponzorski ugovor s kineskom sportskom tvrtkom Li Ning, čiji je suvlasnik Li Ning upalio baklju na otvorenju Olimpijskih igara u Pekingu, a inače je najbolji je kineski gimnastičar i sportaš svih vremena. U Kini, poslije Nikea, sportska marka Li Ning ima najveću prodaju, čak i bolju od Adidasa. Oni postupno osvajaju i svjetsko tržište. Kad sam 2007. godine s Li Ningom potpisao sponzorski ugovor, on je bio za mene odličan, 2008. je bio jako dobar, poslije se sveo na opremu. Vrlo jednostavno: dok sam bio visokorangiran na listi, imao sam odlične uvjete. Kada se moj status na rang listi promijenio, promijenio se i njihov poslovni odnos prema meni. Bože moj, to je realnost. U svakom poslu, kao i u tenisu, rezultati su mjerilo, kaže Ljubičić. Naravno da se, posebno u sportu koji je poput tenisa potpuno individualan, postavlja pitanje kako se taština tenisača poput Ljubičića suočava s činjenicom da je sada 30. na svijetu pa više nije toliko zanimljiv sponzorima koliko je bio kada je zauzimao treće mjesto.
Salata umjesto pizze
– Sigurno da mi nije drago vidjeti da je 8. ili 10. igrač svijeta danas Mardy Fish, igrač od kojeg smatram da sam bolji, a koji je jučer igrao na Mastersu, a ja nisam tamo. Kod mene takva situacija ipak ne stvara frustraciju koliko me motivira, kaže Ljubičić. Nije tajna da je glava, sportskim rječnikom rečeno, njegov glavni forte, uz talent i rad koji su ga svrstali u najbolje tenisače proteklog desetljeća. Stoga puno vremena i energije troši na studiranje i analiziranje protivnika, na pritisak koji radi na njih.
– Večer prije nekog meča jedem u istom restoranu kao i moj protivnik. Neću pojesti pizzu koja mi se jako jede, nego zdravu salatu čime mu poručujem da sam maksimalno spreman i podređen meču protiv njega. Jutro uoči meča pred njim ću popiti zdravi sok od naranče, koji mi se u tom trenutku možda uopće i ne pije, ali mu opet poručujem da sam toliko spreman da pazim i na detalj oko soka. Ili je jako toplo vrijeme što moj suparnik uoči meča primjećuje, a ja mu kažem da su meni ovo idealni uvjeti za igru. Pritom on još zna da sam jučer dobio Đokovića. Dakle, uspio sam ga destabilizirati, kaže.
Iako bi to bilo očekivano, angažman u teniskom savezu ili Hrvatskom olimpijskom odboru, kada završi karijeru, zanima ga – nula posto.
– Ni turizam, moram priznati, trenutno nije u fokusu mojeg interesa, kaže Ljubičić. Obzirom da je obitelj u hotelskom biznisu i ja sam tu uključen, ali sam ipak od toga prilično distanciran. Praktički sam na svakim izborima bio kontaktiran s obiju strana, no svaku sam ponudu žustro odbijao. Imam svoje stavove ali ih, posebno kao aktivni sportaš, ne želim staviti u funkciju stranačkih interesa. Nikome od političara nisam dozvolio da mi se toliko približi da bi me mogao iskoristiti, kaže Ljubičić.
