Proslavljeni skijaš uživa u obiteljskoj idili

IVICA KOSTELIĆ Djeca su veselje koje se ne može usporediti s drugim stvarima

Zlatko Horvat

SKIJANJE KAO NAČIN ŽIVOTA - Ivica Kostelić u ulozi test vozača tijekom prošloga izdanja Snow Queen Trophy / Foto S. STRUKIĆ/PIXSELL

SKIJANJE KAO NAČIN ŽIVOTA - Ivica Kostelić u ulozi test vozača tijekom prošloga izdanja Snow Queen Trophy / Foto S. STRUKIĆ/PIXSELL

Kroz djecu imamo mogućnost stvaranja boljeg svijeta, kroz njih imamo utjecaj na budućnost. Ivan i Leon puni su želja. Drago mi je što je to vezano s aktivnostima s prirodom. To je jedan od razloga što smo Elin i ja odlučili živjeti na selu - kaže Ivica



RIJEKA  Ivica Kostelić je dobro odradio svoj savjetnički dio posla, Filip Zubčić je još jednom bio među prvih deset u veleslalomu Svjetskog kupa. Na Gran Risi u Alta Badiji, skijalištu koje obuhvaća nekoliko mjesta, gdje je Zubčić skrenuo pažnju na sebe sedmim mjestom prije pet godina. Vrijeme leti za sve, Ivica Kostelić je 23. studenog proslavio – 40. rođendan.


– Ništa se nije puno promijenilo sa 40, osim što se više ne natječem pa kad me boli koljeno, ne moram brinuti. Velika je razlika kada moraš gurati sto posto i ići preko boli ili se švercati. Uživam u skijanju koliko mogu – kaže Ivica Kostelić.


U Alta Badiji je uživao u svemu, na okupu je bila cijela obitelj.




– Bilo je zaista prekrasno. Skijao sam zajedno s djecom, to mi je oduvijek bila želja jer je iznad Gran Rise jedan plato sa deset žičara koji je odličan za lagano skijanje.


Budući da su im roditelji skijaši, tko je bolji s pet godina? Ivica ili Ivan?


– Ne znam, ne sjećam se, ha, ha… Teško je uspoređivati, ali Ivan je odličan atleta, dok je Leon robustan. Vidjet ćemo što će biti s njihovim skijanjem, učlanit ćemo ih u klub, usmjeriti ih u sport, a hoće li oni biti vrhunski sportaši ovisit će o njihovim predispozicijama.


Uskoro će moći osnovati i Skijaški klub Kostelić budući da su na putu blizanke. Rođenje se očekuje u ožujku.


– Uvijek sam želio imati puno djece, ali i za nas su blizanke isto bile iznenađenje. Neće biti lako, ali djeca su toliko veselje, neusporedivo s drugim stvarima. Pelene? Morao sam se snaći, to su stvari koje su neizbježne. No, kasnije dolazi veće zadovoljstvo, kad počneš komunicirati s djetetom, kad vidiš kako reagiraju. Teško je to staviti u riječi, nema ničeg sličnog. Ponosan otac? Jako sam sretan što ih imam, što provodimo vrijeme skupa i što im mogu pokazati što sam prije radio. Mi kroz djecu imamo mogućnost stvaranja boljeg svijeta, kroz njih imamo utjecaj na budućnost. Ivan i Leon puni su želja. Drago mi je što je to vezano s aktivnostima s prirodom. To je jedan od razloga što smo Elin i ja odlučili živjeti na selu. Živimo u Soboćanima kod Kloštar Ivanića, gdje imamo šumu, u koju često otiđem sa sinovima. Kod Ivana je prisutna i umjetnička žica, voli crtati. Lijepo je omogućiti malom čovjeku da se razvija.


No, nove članice obitelji Ivicu neće zaustaviti u njegovim pustolovinama i planovima. Cilj je 2022. preploviti Atlantik u samcu, u utrci Ruta Ruma.



Zahlađenje je najbolja vijest za Snježnu kraljicu, sljemenske slalomske utrke Svjetskog kupa, što se održavaju 4. i 5. siječnja.– Staza je generalno spremna, pokrivena, pitanje je samo u kojem je stanju izdržala ovu južinu, na koju nitko nije imao utjecaj. No, sa zahlađenjem kreće novo zasnježenje – kaže Ivica.


Atlantik


– S jedrenjem sam zaokupljen kada nije skijaška sezona. Moja je agenda prepuna. Treniram i to me drži. S tom razlikom što sada trčim kada želim. A natrčao sam se… Tu i tamo otiđem na triatlon. Meni je najvažnije da se krećem. Mi ljudi smo stvoreni za kretanje, ne za kauč i televizor. Ja sam takav kakav sam, ali pokušavam to uskladiti s obitelji. Imam stvarno odličnu suprugu, Elin drži više od tri kuta kuće. Pokušavam i sebi postaviti neke ciljeve, uživati u nekim stvarima za koje prije nisam imao vremena. Ne želim zvučati prepotentno, ali ništa nije neozbiljno ili usput u tome što radim. Volim izazove, da riječ rizik ima puno značenje. Ipak, sada sam manje sklon riziku, s djecom više ništa nije isto.


Njegova ekspedicija na Grenlandu s Mihom Podgornikom završila je u Centru za podvodnu i hiperbaričnu medicinu riječkog KBC-a. Ozebline je liječio u barokomori.


– Miha je ostao bez jagodice prsta. Bilo je to upozorenje za nas u ekspediciji koja nije prošla dobro. Svaki čovjek pronalazi svoje izazove. Netko rješava križaljke, netko radi nešto drugo. To je sve dio života. Samo ostvarenje cilja obogati te kao čovjeka. Ti izazovi mogu biti preteški ili na granici izdržljivosti. Nekada ih i prijeđeš… Ali treba biti razuman. Na Grenlandu smo možda postavili previsok cilj s obzirom na vremenske uvjete. Platili smo cijenu i nešto naučili.


Izazov je stati i na vrh Streifa, spusta u Kitzbühelu i nakon nekoliko sekundi juriti brže od sti kilometara na sat.


– Osobno, to je nešto najteže što sam napravio. Ne samo Streif, cijeli taj skijaški projekt, jer spust je bio samo dio mozaika. Sve je bilo na vro visokoj razini, jer ako želiš biti među najboljima, stalno moraš biti na limitu. Ta razina posvećenosti koju sam imao nešto je posebno i cijeli taj izazov bio je vrhunski. Trebalo je proći jedan put da bi bio dovoljno dobar, moraš biti mentalno i fizički jak da bi pobjeđivao na Hahnenkamm utrkama u Kitzbühelu. Nužna je jaka volja da bi se osvojilo natjecanje kao što je Svjetski kup.



– Ante je odlično! Bio je u obližnjem Oberegenu, trenirao se slalom. On je i dalje na terenu, na skijalištu, energija mu nije nimalo popustila. Janica? Postala je majka i to je dosta toga promijenilo. Iz osobnih razloga je otišla s mjesta državne tajnice Središnjeg državnog ureda za sport i u tome je podržavam.



Savjetnik


Taj isti Svjetski kup više nije isti budući da je ovo prva sezone poslije odlaska Marcela Hirschera u mirovinu. Austrijanac je osvojio Svjetski kup osam puta zaredom, nakon što je to 2011. uspjelo Ivici.


– Nitko nije mogao ni pretpostaviti da će netko osam puta osvojiti Svetski kup, pogotovo ne netko iz tehničkih disciplina. Više nema dominantne ličnosti u Svjetskom kupu. Ima podosta kandidata za ukupnu pobjedu u Svjetskom kupu, Alexis Pinturault, Dominik Paris, Matthis Mayer, Henrik Kristoffersen… Može se reći da je to otvorena utrka. Hirscherov odlazak nije me nimalo iznenadio. Imao je pravo prestati i nastaviti, mogao je napraviti što god želi budući da je napravio sve što je mogao u skijanju. Rekao je – doviđenja. Imao je sreće što nije bio teže ozlijeđen.


U hrvatskoj reprezentaciji Ivica ima ulogu savjetnika. Od pomoći je Zubčići, Rodešu, Kolegama…


– Moja uloga je sasvim savjetnička. Nemam utjecaja, mogu dečkima, njihovim trenera i Vedranu Pavleku sugerirati neke stvari, ali njihova je odluka hoće li to prihvatiti. Kaže se »ja sam svoje odkukurikao, a hoće li svanuti«… Ali takva je savjetnička uloga. Međutim, zadovoljstvo je sudjelovati na samom terenu, podijeliti sjećanja i vidjeti da natjecatelji imaju koristi od toga.


Zubčić, Rodeš, braća Kolega, Vidović… Oni nisu morali proći ono što su prošli Janica i Ivica u mladosti.


– Oni su naviknuti da je sve posloženo i možda se nisu morali boriti za neke stvari i vidjeti koliko je zapravo teško doći do toga. To nekada igra i protiv njih. No, imaju ekipe koje dobro funkcioniraju i dobro rade već godinama, što se pokazuje kroz rezultate. Nasljednik? U svakom od njih vidim nešto od sebe, svi imaju svoje prednosti i nedostatke. Svi posjeduju nešto od vhunske kvalitete da bi se borili za svjetski vrh u slalomu.


Ivica ima četiri olimpijska srebra. Da je barem jedno – zlato.


– Sreo sam se nedavno u Val d’Isereu s Giulianom Razzolijem, zagrlili smo se. Ni ne razmišljam o tome. Ne osjećam da mi išta nedostaje! Gledajući iz ove perspektive, ne bih jedino otišao na operaciju 2012. godine, jer koljeno je nakon toga definitivo krenulo nizbrdo. No, lako je biti general nakon bitke. Bila je predolimpijska godina, iamo sam tempiranu bombu u koljenju i nitko nije mogao garantirati da to koljeno neće »puknuti«. Pokazalo se da je taj komadić meniska, koji je uklonjen, činio razliku između stabilnog i nestabilnog koljena. Ono na što sam najviše ponosan je ukupna pobjeda u Svjetskom kupu. To je u sportskom smislu najveći doseg i ne mogu htjeti kruha preko pogače.



Mikaela Shiffrin ima 62 pobjede u Svjetskom kupu s 24 godine i na diobi je drugog mjesta vječne liste s Annemarie Moser-Pröll. Amerikanka Lindsey Vonn došla je do 82 pobjede, ali nije uspjela dostići apsulutni rekord Ingemara Stenmarka od 86 pobjeda.– Mislim da muško i žensko skijanje ne bismo trebali stavljati u isti fascikl. To su brojke i slova, a Stenmark je – Stenmark.


Gitara


Skijanje, jedrenje i – gitara. Njegov koncert poslije osvajanja Svjetskog kupa neće brzo u zaborav. Njegovim stopama krenuli su i sinovi…


– Sada imamo i skijaški bend. Jan Hudec svira bubnjeve, talijanski serviser Matteo Malusa bas gitaru. Priključi nam se ponekad i Andre Myhrer. Imamo i gažu! Svirali smo za vrijeme Svjetskog prvenstva u Areu, dvije večeri u punom klubu, bila je ludnica. Bio je to pravi koncert, svi su ostali paf. Svirali smo u Söldenu, a imamo dogovoren nastup u Madonni di Campiglio, u Kitzbühelu na gala večeri. Guštamo mi svirajući, a guštaju i oni oko nas. Lijepo je doći negdje i uhvatiti tu odličnu vibru od publike, to je drugačije nego u sportu.


Sezone prolaze, ali jedna stvar se nije promijenila. Gipsov rat s vjetrenjačama kada je u pitanju FIS.


– Stvari se mijenjaju samo na gore. Skijanje je u strašnoj stagnaciji, ne miče se s mjesta. Nitko ništa ne radi, a FIS je udruga saveza kojoj voda ide na mlin. Austrijanci i Švicarci iamju jak lobi i to je zatvoreni krug unutar nekoliko nacija. Oni imaju neku svoju ekonomsku računicu, ali svijet odavno više nije centralna Europa, već puno više od toga. Odluke FIS-a ponekad izgledaju kao sabotaža sporta. Govorio sam već o tome, ali to je gubljenje vremena. Svi ti noviteti su pucanj u prazno. Skijanje tapka u mjestu, što se najbolje vidi u slalomu. Dvadeset godina, koliko sam u Svjetskom kupu, nije uvedeno ništa novo. Tata je pokušao sa drugačijom postavkom staza, ali to je ukinuto jer postoji strah od novoga. Dobar je primjer Val d’Isere. Željeli su voziti vožnju slaloma od 30 sekundi. Došao sam do Markusa Waldnera, direktora utrka, inače vrlo pristojnog čovjeka, i rekao mu da to nije dobro za skijanje. Dobili bi utrku, ali bi puno više izgubili jer utrke slaloma od 30 sekundi nikoga ne zanimaju. To je kao da nogometnu utakmicu od 90 skratite na pet minuta zbog kiše. Ta razina se postavkama staza i skraćivanjem utrka stalno smanjuje. Toga u drugim sportovima nema. Mi stalno idemo natrag. Tamo je bilo barem 30 trenera i osim mene nitko drugi nije ništa rekao.