SZEKESFEHERVAR  Kuglačice Hrvatske obranile su titulu svjetskih prvakinja iz Varaždina, četvrti put u šest posljednjih izdanja kontinentalnih prvenstava popele su se na vrh postolja. U dramatičnom finalnom dvoboju u Szekesfehervaru hrvatske reprezentativke nadmašile su Njemačku 6:2 uz briljantnu igru Nataše Ravnić i 19-godišnje Paule Polanšćak, koja se, kad joj već to nije uspjelo u U-23 konkurenciji, okitila zlatom sa seniorkama.

U prvom bloku Amela Nicol Imširović i Klara Sedlar osvojile su po bod, što nije uspjelo Mateji Jurišić. Članica Rijeke izgubila je posljednji, odlučujući set za tri, a ukupno za pet čunjeva. No, Hrvatska je stekla 38 čunjeva prednosti u ukupnom zbroju, što je nosilo dodatna dva boda.

U drugoj seriji Paula Polanšćak je u najvažnijem, četvrtom setu, srušila 150 čunjeva, čak 25 više od Sandre Sellner, koja je posustala pa se time poništio minimalan poraz Venese Bogdanović. U dvoboju »prvih violina« Nataša Ravnić je imala odgovor nakon sjajnog starta Aline Dollheimer sa 173 čunja u prvom setu i s ukupno 636 srušenih čunjeva privezala Hrvatsku za zlatnu bitvu.

Zid

– Njemice su borbene, bore se do kraja, ali shvaćaju da smo mi sada sličnog mentaliteta, barem ova reprezentacija. One krenu agresivno dok ne lupe u – zid. Sada su lupile u zid već na početku i vidjele da ne ide dalje – kaže Tonči Mikac, šef stručnog stožera reprezentacije. – Imam jedan pristup koji s njima njegujem. Moraš znati da neće krenuti sve kako treba, ali treba biti smireno agresivan, strpljiv, čekati da kvaliteta ispliva. Njemice su odigrale na euforiju, a mi smo igrali na stabilnost i mentalnu snagu.

Ništa nije slučajno pa tako ni četiri zlata na posljednjih šest kontinentalnih smotra s Mikcem na čelu reprezentacije. Mikac je taj pristup usadio najprije u Mlaci, a zatim i u reprezentaciji.

– Kroz Mlaku sam na neki način to testirao, a taj pristup smirene agresivnosti i strpljivosti krenuo je kroz utakmicu sa Slovenijom. U dvije utakmice prije toga smo miksali sastav. Bila je to posljednja utakmica u skupini, završila je 4:4, ali bilo je kontrolirano. Nakon toga se dalje uvjerljivo pobjeđivalo s tim pristupom. Sada je ključni element pripreme bio da se ne smije ući u utakmicu misleći: »Samo da nam je završiti finale, samo da prođe«. Nema defenzive, to ne postoji. Jer neće biti dobro. Trebala nam je agresiva za vrijeme hica, a sve izvan toga trebalo je biti mirno, da ta mirnoća ubija protivnika. Kao da si kao slabiji u nogometu daš gol, a onda se nesvjesno povučeš, čekajući kraj i moliš Boga da sve dobro prođe. Nema toga. Moraš pokazati gard, pogotovo Njemicama! Pa tako Dollheimer krene euforično sa 173, a onda se počne gasiti. Mi smo mljeli, stroj je konstatno radio…

Za reprezentativke slijedi zasluženi odmor.

– Rekao sam Pauli da je čak do 1. kolovoza »sloboda narodu«. Kupanje i more. Mora napuniti baterije. Još malo fakulteta i zatim potpuni odmor.

Respekt

Za dodjelu trofeja i zlatnih medalja trebalo je pričekati finale kuglača, u kojem je Srbija pobijedila Njemačku sa 6:2 (12,5:10,5, 3.774:3.655). Ali vrijedilo je čekati. Hrvatske kuglačice popele su se na krov svijeta.

– Bile smo već u prilici obraniti titulu svjetskih prvakinja i nije nam dosad uspjelo pa je ovo velika, velika stvar. Nismo pobijedile bilo koga. U posljednjih deset godina prvakinje smo bile ili Njemice ili mi. Nije to bilo slučajno zlato, dogodilo se, lakši ždrijeb… Sve su utakmice bile teške, Slovenke su igrale fantastično ove godine, susret s Čehinjama u polufinalu bio je finale prije finala. Čehinje su fantastična mlada ekipa, imaju glavu, tehniku i preciznost, ali imam osjećaj da ne uspijevaju dati sve što mogu iz nekog respekta kad mi stanemo na stazu – rekla je Nataša Ravnić, junakinja finala, kojoj je oko vrata zasjalo četvrto ekipno zlato s hrvatskom reprezentacijom.

Dodala je još nešto.

– I to naše zajedništvo… Mi smo stvarno složna ekipa. Prvi put nam se, primjerice, priključila Ana Vicković. Ona kaže: »Joj, kako mi je sada lakše. Bilo me strah, prvi put dolazim među sve vas. A sada se osjećam kao da sam tu oduvijek«. Kod nas nema lošeg pogleda, jedne ružne riječi. Vlada velika sloga. Svako malo podsjetim cure: Ajmo cure, sve za jednu, jedna za sve, kao što su govorili mušketiri. I prije nego idu na stazu, kažem im da uvijek ima netko tko nam uvijek čuva leđa. I da igraju opušteno. I taj pristup malo Tončija Mikca, malo mene sa strane kao najstarije i najikusnije. Koliko god je bilo nervoze i nesigurne igre na početku, iz utakmice u utakmicu ti crvići su se počeli primirivati. Na kraju su se sve ti komadići slagalice od tisuću komadića posložili, kada staviš zadnji, ostaje veliko zadovoljstvo.