U svijetu u kojem sve teži tome da je »šokantno« i »senzacionalno«, istinskih pravih, dobrodošlih šokova svakim je danom manje, ako ih je uopće i ostalo išta. Zato su takvi šokovi i veliki i važni, tim veći i važniji kada ih svijetu servira naša čeljad. Uspjelo je to nedavno Franki Vidović, našoj igračici skvoša, jer kad ona koja je 200. na rang listi pobijedi onu koja je 130 mjesta ispred nje, pa još na Svjetskim igrama, onda se to s pravom zove »šok u svijetu skvoša«.

Na igrama koje su pandan Olimpijskim, samo što se tu sportaši natječu u neolimpijskim sportovima, Franka je ušla među deset najboljih. A baš kao da joj to nije bilo dovoljno, poslije Svjetskih igara koje su održane u Kini, otišla je put Francuske na Europsko prvenstvo u skvošu, ušla u četvrtfinale, da bi na koncu u epskoj bitki za peto mjesto pobijedila. A tek joj je 21 godina, taman toliko da je šokiran svijet ne impresionira previše. Znala je ona, i zna ona, koliko vrijedi. Vrijedi toliko da se komotno već imala zašto uspeti onim stepenicama u Philadelphiji, onako kako je to Rocky činio. Ali, pričekat će to još malo, veli nam Franka.

ROCKYJEVE STEPENICE

U nas četiri popodne, u Philadelphiji, gdje Franka studira i igra, 10 ujutro.

– Žao mi je što ste mi »pobjegli« u SAD odmah nakon Europskog prvenstva, jer rado bih ukrstio s vama rekete. Makar, kad vidim kako lupate lopticom o zidove, dvojim koliko je pameti u toj mojoj želji – velimo u startu Franki.

Smije se ona, kaže, bit će jednom prigode i za taj sraz. Nego, SAD, Philadelphija i one filmske stepenice.

– Bila sam na stepenicama, ali nisam još trčala – kazuje Franka.

– Možda će se slavodobitno trčati kad se plasirate na Olimpijske igre 2028. – cimamo je.

– Onda će biti posebna objava – prihvaća Franka.

Doći ćemo mi i na temu Olimpijskih igara što će se 2028. dogoditi u Los Angelesu, bio bi to još jedan lijep uspjeh u Frankinoj karijeri, no ni ovo što sad ima nije za baciti. Deseta na Svjetskim igrama, peta u Europi. Eksplozija koja se dogodila na naglo, ili ipak plod dugog i predanog rada?

– Sve to sada izgleda naglo, ali ja sam te rezultate imala za cilj, pogotovo na Europskom. Na EP-u mi je baš cilj bio doći do četvrtfinala, to mi je bio cilj zadnjih šest mjeseci. Tih šest mjeseci doslovno su bili krv, znoj i suze, pogotovo ovo ljeto kada su pripreme bile maksimalne. Inače ljetujem na Pagu po mjesec dana, a sad sam mogla biti na Pagu samo tjedan dana i plakala sam kad sam s mora išla. Ali, žrtva se isplatila. Tako da ništa nije bilo odjednom – kaže Franka.

No, još uvijek je sve ovo daleko od onog što je sebi zacrtala.

– Naravno da nisam još apsolutno zadovoljna, želim više, a ovo je samo dobar pokazatelj da mogu i bolje – rezolutno će Franka.

I u pravu je, počelo je zapravo poprilično davno njeno bavljenje ovim sportom. Ali, ajde da riješimo prvo ono – krv, znoj i suze.

– Znoj mi jasan jer naporan je to sport, za suze baš i ne vidim nekog razloga s obzirom na rezultate, a da je krvi zbilja bilo, bilo je, i to u tom odlučujućem meču za peto mjesto na EP-u s domaćom predstavnicom – velimo.

– Da, bilo je. Dogodi se to kad imate takav meč. Ja tu igračicu znam od kada smo imale 11, 12 godina i svaki put kad igramo to bude jako napet meč, nikada ne ode u jednu stranu. Uz to je ona bila favorit, igrala pred svojom publikom. Doslovno je bilo krvi, ali sve je to dio sporta, ne nešto što će te obeshrabriti ili zaustaviti. Meč je bio ipak i užitak, ponovila bih ga opet, bio je fer i čist, jako kompetitivan. Obje smo imale trenutaka »gore – dolje« i na kraju su dvije, tri loptice odlučile. To i je ta brutalna strana našeg sporta, to da možete biti jednake cijeli meč i na kraju odlučuju neka dva posljednja poena – u dahu će Franka.

KAO BRZI ŠAH

Skvoš. Sport je to o kojem, barem je nižepotpisanom jasno, znamo malo. Ako ga se u dvije riječi mora opisati, Franka voli reći da je to brzi šah, ili recimo da je nalik rukometu u kojem je, veli, mali milijun mogućih varijanti za odigrati ih.

– Tako je i u skvošu, niz bazičnih taktika koje se razlikuju od igrača do igrača, od stila do stila. Toliko stvari utječe na igru da je skvoš sport u kojem se stalno moraš prilagođavati, nikada nije sve apsolutno isto. Specifičan je jer je jako, jako mentalno zahtjevan. Volim ga zvati brzim šahom jer je jako brz, a u pola sekunde morate donositi odluke. Na papiru skvoš izgleda jako jednostavno, samo udari jako loptu tamo gdje nije protivnik. Ali, nije to baš tako. Postoje tu metode kako sve posložiti otprilike kao da slažete lego kockice. I ako sve posložite kako treba, dobit ćete poen. Samo što se na ovoj razini poeni ne dobivaju na jedan, dva udaraca, već vam treba 15, 20 udaraca – objašnjava Franka.

Za ilustraciju koja je to bitka bila, vrijedi citirati Frankinu mamu Karolinu Lisak Vidović koja nam je šapnula kako se njoj činilo da taj zadnji poen meča u Francuskoj za peto mjesto traje jedno 15 minuta.

– Ha, ha, ha! Meni je, iskreno, trajao jedno tri sata. Bio je to jedan od najdužih poena u meču, a puls mi je bio valjda 250. Noge utrnu, teško je, objema je teško – priča Franka.

I taj meč, i taj zadnji poen, pokazuje koliko se krivo na skvoš gleda ili se gledalo. U filmovima je to, primjerice, igra bogata svijeta, pomalo dokona, hipsterska neka priča. A ono pravi pravcati sport koji je na dobrom putu da se posve izbori za vidljivost. Uostalom, zadnje su mu ovo »neolimpijske« svjetske igre. Od 2028. eto ga na Olimpijskim igrama.

– To da nije previše poznat i rasprostranjen je problem tog sporta otpočetka. S druge strane, užasno je fizički težak, toliko da je unatrag par godina proglašen za jedan od najtežih sportova na svijetu. U svim sportovima imate komponente poput izdržljivosti, snage, kardiovaskularne mogućnosti, ali je jedna od te tri kategorije ona najizraženija. U skvošu trebaš posjedovati sve tri, trebaš izdržljivost, ali istovremeno trebaš bit i eksplozivan i dinamičan, snažan i fit – ističe Franka.

– Ali, bome i glavu treba imati, veliku mentalnu snagu, a moj je dojam da je vaša iznimno jaka oduvijek. Mislim da ste jednom rekli da je razlika između muškog i ženskog skvoša baš u tome da žene više misle dok igraju, dok se muškarci više oslanjanju na snagu – velimo.

– Ima, dakako, i muških pametnih igrača. Na najvišoj razini moraš apsolutno biti spreman. Mislim da su ti momci koji su u top 10 vjerojatno jedni od najfit ljudi na svijetu. Svi su fizički jednako dobri tako da sve ovisi o taktici. Kod žena je sve emotivnije, emotivnije smo na terenu i puno je više nadmudrivanja, taktiziranja možda i zbog većih razlika u fizičkoj spremi – smatra Franka.

GOROPADNA HRVATICA

Dalo bi se reći kako su neolimpijski sportovi nikad više »in«. Dosta svijeta pritom i ne vidi mrvu dalje, ne vidi da neolimpijski sportovi možda i lakše otvaraju vrata velikih rezultata, turnira, uspjeha. Franku su tako američki skauti snimili, pa joj prišli još u drugom srednje i već tad joj ponudili stipendiju za studij.

– U pravu ste, u manjim sportovima se lakše istaknuti jednostavno zbog činjenice da ih ne igra, bar ne još, veliki broj ljudi. Često znam reći, kad bi od tisuću klinaca koji se svake godine upišu na nogomet njih deset krenulo na skvoš, imali bismo vrhunsku ekipu. Meni se lakše bilo istaknuti jer sam bila prisiljena igrati europske turnire zato što u Hrvatskoj nisam imala žensku konkurenciju. Trenirala sam s dečkima i to mi je na kraju puno pomoglo. A taj drugi srednje je bio u vrijeme korone. Razmišljala sam tad što ću uopće sa skvošom, hoće li se normalan život ikad vratiti natrag, tako da je interes došao u najboljem i u najgorem mogućem trenutku – veli Franka.

I dakako da se savršeno sjeća kako su je skauti kontaktirali.

– Dobila sam preko Facebooka poruku trenera sa Sveučilište u Pennsylvaniji. Prvo, nisam pojma imala što je Sveučilište u Pennsylvaniji, a drugo mislila sam da mora bit’ neki spam. Pokažem ja to mami i tati, a tata veli da provjerim bar čovjeka na internetu. A on jedan od najboljih trenera skvoša na svijetu – spominje se Franka.

U SAD Franka odlazi nakon srednje škole. Još uvijek dovoljno rano da odlazak bude teška odluka, za njene roditelje možda i teža nego za nju. I snašla se u SAD-u sjajno.

– Bit će da je najteže bilo početi pobjeđivati Egipćanke iz vlastite koledž ekipe – šalimo se.

– Iskreno, nikada nisam imala neku ogromnu želju otići u SAD, nije da sam to zacrtala, ali kada se prilika ukazala činilo mi se glupo propustiti je. A i mogla sam se uvijek vratiti ako mi se ne sviđa. Ali evo, meni se svidjelo – smije se Franka.

Bilo je, priznaje, prvu godinu malo onog kulturološkog šoka, bilo je i pomalo čudno igrati za neki tim među toliko drugih skvošerica.

– Drugu godinu mi se sve nekako poklopilo. Počela sam i dobivati Egipćanke koje su bile na vrhu našeg tima i kojima prvu godinu nisam mogla apsolutno ništa – veli Franka.

Ne govori ona to, ali smo mi zato doznali da je postala Franka i kapetanica tima.

– Joj! To je novo, dogodilo se baš ove godine i jako mi je drago da mi je tim dao povjerenje. Kapetanica se bira timskim glasanjem i pogotovo mi je drago što su izabrali da ih neamerikanka vodi. Baš danas imamo prvi sastanak tako da moram pripremati govor – smije se Franka.

– Zna li se već kako će početi govor – pitamo je.

– Sa: »Slušajte me, ja sam goropadna Hrvatica!«. Šalim se, naravno – veli Franka.

– Možda ne bi bilo ni loše – šalimo se i mi.

– Znaju oni koliko volim Hrvatsku, koliko im govorim da dođu u Hrvatsku pa da vide zašto je volim – na to će Franka.

ŽIVOTNA LEKCIJA

Sve je upravo tako da je miljama daleko od suza kojih se nismo dotakli spominjući ih u društvu skvošerske krvi i znoja.

– Sjetio sam se kad su bile suze! Ako se ne varam, prvi turnir u životu, poraz do poraza taman da budete ljuti i na sebe i na cijeli svijet. A suze frcaju – kazujemo Franki.

– Uf, to je bila prekretnica!

– A bilo vam je samo osam godina!? – pitamo.

– S osam sam počela trenirati skvoš. Ma, kad idem objašnjavat svoj mindset s osam godina, ja sama sebe ne kužim. Igrala sam ja k’o mlađa više sportova. Krenula sam s nogometom, ali tad i nije bilo ženskog nogometa za tako mali uzrast, pa je sve palo u vodu. Igrala sam i rukomet i tenis i bila puno bolja u tome nego u skvošu. Skvoš mi baš nije išao i mene je to k’o dijete koje je bilo talentirano za svaki sport jako živciralo. Sjećam se, trener me poslao na turnir u Austriju mjesec dana nakon što sam počela trenirati. Kategorija je bila do 13 godina. Mislila sam da ću ih sve tamo »napucat«, a ono došle cure za tri glave veće od mene. Valjda sam ukupno dobila pet poena na cijelom turniru, ako. I poludjela sam. Nisam navikla tako gubiti. Ali, to mi je bila važna životna lekcija. Još više sam se zainatila – sjeća se Franka.

No, tu čudima nije kraj.

– Prvu pobjedu na turniru nisam imala do svoje 11. godine. Dakle, tri godine sam samo gubila, gubila, gubila. Par puta sam htjela i izaći s turnira, pa mi mama nije dala da odustanem. Znala bi reći: »Ako se bojiš, moraš pobijediti strah, nisi ti neka ‘odustajka’!« Tad sam je »mrzila«, ali bila je to velika životna lekcija – ističe Franka.

Prva je pobjeda donijela ogromno veselje, a onda su krenule i nove pobjede, pa i na nekim turnirima. S 12 godina osvojila je svoj prvi turnir u Sloveniji.

– Svidjelo mi se to, svidjele su mi se pobjede, volim se natjecati. Volim ulagati trud i vidjeti kasnije učinke tog truda. Sviđa mi se taj miks discipline, rada, konzistentnosti. Tako je sve krenulo, kada su počeli dolaziti rezultati – ističe Franka.

Sve je to na mjestu da je imala Franka barem 15 kad je ovako zrelo razmišljala, ali osam, devet, 12!?

– Godine su to kad se, slikovito rečeno, uči nos obrisat’, a mala Franka je sa svojih sedam godina odlučila jedan nogometni turnir grada Zagreba. Zabili ste odlučujući penal kao kapetanica muškog nogometnog tima vrtića »Vedri dani« – podsjećamo je.

– Joj, da! To je i dalje moj najdraži sportski pothvat – veli, uz smijeh dakako, Franka.

OLIMPIJSKE IGRE U LA-u

Očito je mogla ona krenuti bilo kojim sportskim putem, taman da se pravo čini misao njene mame kako nije Franka izabrala sport, već je ovaj sport izabrao nju. Pa se sada za cilj postavio odlazak na Olimpijske igre u LA-u. Stigne se ona, ovim tempom i rezultatima, do te 2028. izboriti za ulazak među njih 16 koliko će ih zaigrati skvoš u filmskom studiju u kome su se i »Ralje« i »Povratak u budućnost« snimali. Ključ bi mogle biti Europske igre 2027. koje će ujedno biti i kvalifikacije za OI. Do tad će najjača koledž liga na svijetu biti u fokusu, jer se na profesionalne turnire i ne stigne. Koledž, reprezentacija, gdjekoji profesionalni turnir i briga da se ostane zdrava i fit.

– Uz to sve, falit će vam Pag i mamina goveđa juha bez koje je najteže – velimo joj.

– Joj, juha! Rekla sam sebi da ću iduće ljeto uzeti dva tjedna na moru, da me nitko ništa ne pita, i da ne znam ni gdje je tko, ni što je skvoš. Šalim se ja malo, jer ako je ljeto poput ovog uvjet za OI, odmah sve potpisujem – veli Franka.

A nije samo da SAD čeka OI u LA-u. U SAD-u je skoro Svjetsko prvenstvo u nogometu. Nogomet, onomad tiha patnje djevojčice čija je školska pernica bila u bojama Barcelone, a Messi idol, ideal i uzor.

– Messi vam je sad nikad bliže, evo ga igra za Miami. Jeste li ga pošli gledat’? Je li vrijeme da ga navučete na skvoš – pitamo.

– Nisam još gledala nogometnu ligu ovdje, bila sam na NBA utakmicama, ali plan mi je iduće ljeto kada će biti SP, poći na koju utakmicu. Nadam se da će Hrvatsku staviti u Philadelphiju, New York, ili negdje blizu da ih mogu poći pogledati. Danas malo više cijenim osobe poput Modrića nego Messija, iskreno. Malo mi se perspektiva promijenila – kazuje Franka.

Perspektiva je druga, veli, jer je spoznala da su trud i konzistentnost vredniji od prirodnog talenta.

– Messi je najbolji ikada, to je činjenica, ali s druge strane Luka Modrić ima skoro 40 godina i dalje igra najbolje svjetske lige. Ne samo da igra, već je jedan od najvažnijih i najboljih igrača na terenu toliko godina zaredom – ističe Franka.

Franka, kraljica šoka i skvoša s jedne strane, a Luka Modrić i Vatreni i SP u nogometu u SAD-u. Tu se priča piše sama od sebe i to ona neviđena marketinškog potencijala. Velimo Franki kako bi se sponzori nakon ovog morali za nju otimati.

– Riječi vam se pozlatile – smije se Franka.

KLUB ALL AMERICAN

No, u svakoj šali itekako ima istine. Svi ti individualni sportovi u nas, svi ti uspjesi naših sportaša, ovise o muci roditeljskoj i financijama. Sustav tu može financijski odraditi tek nešto sitno.

– Ja dobivam podršku od Hrvatskog skvoš saveza i Olimpijskog odbora i to ne mogu zaboraviti. To je pomoć koja čini razliku, tim više što turnire na koje idem privatno moram platiti sama, i smještaj, i putovanje, i prijevoz. Prošle godine sam radila kao trenerica na faksu i dobivala neke novce, a na turnirima kad pobijedite i ne dobije se neka ogromna svota, odnosno taman je takva da se više potroši nego što se dobije. Nikada nisam baš u plusu, što je također brutalna strana ovog sporta, barem na počecima. Zapravo, već sto, dvjesto eura bi pomoglo, činilo bi mi ogromnu razliku, onih sto kojim bih platila prijevoz vlakom na neki turnir u Americi – posve realno će Franka.

Ma, doći će tu pravi sponzor, glupo bi bilo da ne dođe kad Franka rastura. Koliko rastura, svjedoči i podatak da je odnedavno članica biranog društva, odnosno kluba All American.

– Ja za to nisam ni znala, a Amerikancima je to jako bitno. To je klub u kojem su, hajmo to tako reći, najbolji u državi. Za svaki sport imate Klub All American. Prošle godine nisam upala u tih najboljih 16 skvošerica u našoj koledž ligi, sada jesam. Lijepa je to stvar za staviti je u životopis – kazuje Franka.

Elem, u autoru ovog teksta našla je Franka novog navijača. Samo….

– Mene je jedino strah da zbog skvoš uspjeha, onaj penal što ste ga zabili za »Vedre dane« ne padne u zaborav – velimo.

– Ha, ha, ha! S tim penalom je ipak sve počelo – veselo će Franka.

Počelo, da bi se evo nastavilo tako da je skvoš svijet ostao u šoku kada je Franka pobijedila igračicu 130 mjesta bolje rangiranu od sebe.

– Igrale smo nas dvije od moje osme godine. Ona je bila jedna od tih 12-godišnjih curica koja me »napucala« na mom prvom turniru i »napucavala« me sve do sad. Kad je izašao ždrijeb, nitko nije mislio da ja to mogu dobiti. Ali, ja sam drugima govorila da mislim da je mogu dobiti. Vjerovali smo moj trener i ja – jednostavno će Franka.

Da nemamo već Kraljice šoka, a rukometašice su te, mogla bi Franka komotno bit’ šoka kraljica.

– Na faksu me zovu Croatin beast. Iz ljubavi – smije se Franka

– To je to – slažemo se.

Pa smo u čas dogovorili i onaj ogled međusobni i doček s loncem dobre goveđe juhe, prvi put kad iz SAD-a svrati doma.

EGIPĆANI ROĐENI ZA SKVOŠ

Ne može laiku ne biti intrigantna ta nadmoć egipatskih igrača i igračica. U čemu je tajna!?

– E, to je vječno pitanje – na to će Franka.

Reći će Franka da se radi o dugoj tradiciji, kazati da terena ima po Egiptu posvuda, a i genetske predispozicije su u Egipćana skoro pa bogom dane za skvoš.

– Jako su kompetitivni, konkurencija je brutalna. Prošlo ljeto sam bila u Egiptu deset dana i trenirala s njima, i vidjela iz prve ruke koliko su gladni i željni pobjede, bez obzira na to koliko im je godina – priča Franka.

Doda li se ovom dugačak niz svjetskih prvaka koji su motivirali mase da igraju skvoš, eto nas blizu odgovora. I da, Egipćanka je prva na rang ljestvici.

SPORT U GENIMA

Frankin otac bavio se košarkom, i vatreno podržava Franku u njezinom sportskom napredovanju, često je prati na turnirima, možemo reći da joj je poput pomoćnog trenera. A za sve ljubitelje emisije HTV-a »Što je klasik?« jamačno će biti iznenađenje podatak da se urednica i voditeljica te emisije, Frankina mama, Karolina Lisak Vidović, bavila atletikom.

– Ima tu sportskih gena, samo što ste ih, čini se, sve pokupili vi. Sestra je, koliko čujem, bila u glazbi – velimo.

– Ha, ha, ha! Moram reći da sam od oboje pokupila jednako, jer se uvijek zezaju na koga sam talentirana. Mislim da sam dobila najbolje od oboje. A što se tiče sestre, i ona bi da se bavi nekim sportom bila super, no ona je otišla u nekom drugom smjeru, akademskom i glazbenom. Jako joj se divim jer je završila medicinu, trenira jogu i pjeva u zboru – na to će Franka.