Chiara Reljac/Foto dizacki-savez.hr
Tata mi je najveća podrška, bez njega ne bih uspjela ništa ovo ostvariti - rekla je Chiara
povezane vijesti
RIJEKA Bogat je mozaik međunarodnih uspjeha sportaša i sportašica Rijeke i njezine okolice. Dok desetljećima blistaju, ugrađuju se stalno nove kockice, došla je tako na red Chiara Reljac, dizačica utega Rječine 75. Na ponos i zadovoljstvo ne samo Dražica, nego i cijele Grobnišćine bljesnula je Europskom prvenstvu za mlađe kategorije u Moldaviji, u tamošnjem je glavnom gradu Kišnjevu osvojila brončanu medalju uzrasta U-15 u kategoriji dizačica do 59 kilograma. Zapravo, osvojila je tri bronce, u trzaju, izbačaju i biatlonu.
– Na ovom Europskom prvenstvu mi je bilo super – kaže Chiara Reljac, djevojčica rođena 2008. godine, inače od malo riječi, nenavikla na neku medijsku pozornost, ali zato za nju govore njezini rezultati kojima na najbolji način govori tamo gdje je najvažnije, na borilištu. – U biti nisam ni očekivala da ću uopće stići do medalje, s obzirom na to da je konkurencija bila vrlo jaka. Ali, na kraju sam ovim plasmanom iznenadila i samu sebe, mislim i sve druge oko sebe. Naravno da mi je ovaj rezultat još jedan poticaj za dalje, svaki uspjeh je dodatni motiv.
Tone tereta
Naravno da je za mjesto na postolju na kojem su se dijelila odličja nad glavu trebalo podići adekvatne težine, Chiara je u tome uspjela podigavši 73 kilograma u trzaju, 88 kilogama u izbačaju, imala je na kontu 161 kilogram u biatlonu. Suhoparne brojke ne govore sve, tako i ne ilustriraju činjenicu o trnovitom putu do podija, o napornim treninzima za kontinentalno natjecanje, tonama podignutog tereta, sve kako bi u pravo vrijeme i na pravom mjestu stigla i prava nagrada, europska medalja.
– U biti sam podigla onoliko koliko sam i očekivala, tih 73 kilograma u trzaju i 88 u izbačaju. Inače, same pripreme su mi prošle super. Trenirala sam kako je trebalo po dva sata u onim danima kako je bilo planirano. Kada je riječ o naporima, meni osobno nikada nije naporno trenirati.
Po povratku se nije baš mogla naspavati, kasno je noću stigla na Grobnik s dalekog puta, a tu su lijepo dočekane ona i klupska kolegica Gabrijela Frlan, koja je na EP-u bila deseta. Onako po grobnički, u Podhumu se medalja feštala do kasnih sati.
Gabriela Frlan, Vilim Žagar i Chiara Reljac
– Lijepo su me dočekali. Nisam očekivala nikakav doček, a onda su iznenadili i mene i Gabrijelu. Bilo je to stvarno super.
Šlag na sezonu
Nastup u Moldaviji je samo šlag na njezinu ionako uspješnu sezonu u kojoj je uz ostalo upamćen i nastup na državnom prvenstvu, kada se okitila titulom državne prvakinje kategorije do 64 kilograma, pri čemu je postavila čak 18 državnih rekorda za mlađe uzraste te je proglašena za najbolju dizačicu prvenstva.
– Prije nekih mjesec dana na hrvatskom seniorskom državnom prvenstvu sam bila najuspješnija seniorka pa sam onda zbog toga bila pozvana na međunarodni turnir Alpe Adria u Mađarskoj i tamo sam od svih žena bila četvrta. Gledajući na tu svoju sezonu, mislim da je ove godine super, ja sam zadovoljna sa svim, zadovoljni su i treneri te tata.
Chiara je klinka, a već ovako mlada ima za sobom dugogodišnje druženje s ovim svijetom dizanja utega u koji je ušla zahvaljujući ocu Ervinu, nekadašnjem dizaču utega. Od velike joj je pomoći podrškom i savjetom, u toj priči ističe i trenera Vilima Žagara.
– U dizanju utega sam, eto, skoro šest godina, a počelo je tako što sam jednog dana došla na trening s tatom Ervinom koji je nekada dizao utege. Kada sam došla, ubrzo sam si rekla da mi se to jako dopada i da bih se tu oprobala. Potom sam i probala dizati, a onda sam to odmah i zavoljela. Tata mi je najveća podrška, bez njega ne bih uspjela ništa ostvariti. Trener mi je super, i on mi je isto velika podrška i potpora. On i tata su sa mnom svaki dan na treningu i da nema njih, mislim da ne bih postigla ništa od ovoga što sada postižem.
Površne su predodžbe kako je nježnom spolu teško ovo nadmetanje s podizanjima itekakvih težina, ona kao i druge dizačice utega ruše stereotipe o slabašnim ženama koje se baš i ne uklapaju u slike stvorene o ovom sportu.
– Nije mi teško podizanje raznih težina. Uostalom, ima puno žena koje dižu utege i koje su pritom uspješne u ovom sportu – kaže Chiara Reljac, djevojčica koja je netom završila osnovnu školu i na jesen će krenuti u Salezijansku gimnaziju.
Žagar: Ovo je »treća sreća«, klub je stao na zdrave nogeZadovoljni trener Vilim Žagar »ima nos«, od prvih Chiarinih treninga naslutio je da se »u školjki krije sportski biser«. Trebalo ga je brusiti, za njima su toliki naporni treninzi u kojima je bila vidljiva njezina velika predanost sportu, kao i trenerovo zalaganje da joj pomogne u sportskom razvoju. – Tata Ervin, kojega sam također trenirao devedesetih, doveo je Chiaru u teretanu – prisjetio se Žagar, spominjući i iskrenja u obitelji Reljac zbog Chiarina bavljenja ovim sportom. – Ervin mi je i desna ruka u klubu. Čuo sam neke priče, anegdotu da kada je htio Chiaru dovesti na trening, da supruga nije bila za to, rekavši: »Ne možeš ovako krhko dijete upisati u dizanje utega, rastat ću se od tebe«. Inače, kada vam dijete dođe na trening, odmah vidite i njegovu motoriku i sposobnost, vitkost, elastičnost. Kod male Chiare sam odmah prepoznao da će od nje nešto biti ako bude ustrajna. To se u ovih pet godina i pokazalo. Ona nikad nije izostala s treninga. U tih pet godina smo s njom obavili preko tisuću treninga te mogu reći da je ona toliko predana tome, što znaju i njezini roditelji, tata Ervin i mama Kristina. Ona jedva čeka trening, ona je sve podredila tome. To joj se na kraju i vratilo, vide se njezini rezultati. Da me ona pozove u bilo koje doba noći, u dva ili tri sata ujutro, tu sam, za takvu djecu ja kao trener sve puštam i dolazim ih trenirati bilo kada. Brončana u Europi je jedno od imena ovog dražičkog sportskog kolektiva u kojem vježbaju dizačice i dizači utega. – Imamo sada petnaestak aktivnih članova, od toga je osam cura i sedam dječaka. Za klubom je bogata povijest još od nastanka 1975. godine, pri čemu je aktivnost i par puta stala, ali je Rječina kao ponornica svaki put izlazila na površinu. Veliki entuzijast Žagar je u toj priči nezaobilazno ime. – Klub je 1975. osnovao nastavnik tjelesnog odgoja Adolf Juretić koji je i menje počeo trenirati kada sam došao u Rječinu 75 godina kasnije. To je nemoguće koliko je tu bilo puno talenata. Klub se ugasio 1984. kada sam jedini ostao u njemu. Ponestalo je sredstava, odustao sam i ja, otišao sam u vojsku, pauzirao sam dvije godine te sam potom nastupao za Rijeku. Na nagovor Branka Rađe, našeg mještanina i jako dobrog čovjeka, tadašnjeg direktora Mirovinskog zavoda, 1996. opet smo krenuli. Nagovarao me da se aktivnost opet pokrene obećavajući da će napraviti sve za stvaranje nužnih uvjeta. Tako smo ponovo krenuli, to je bio taj drugi put, a trajali smo do 2001. kada me je, nažalost, spriječila bolest. Aktivnost je bila zamrla, ali 2014. kada je načelnik bio Ervin Radetić, ponovo sam pokrenuo klub. Općina nam je kupila utege. Riječ je o nekih 120 tisuća kuna, nadam se da ti novci nisu bačeni u vjetar, to po rezultatima sada vidimo. Ovo je »treća sreća«, klub je sada stao na zdrave noge, djelujemo već devetu godinu. Imamo odličnu predsjednicu Leu Rac. Jako se brine o klubu. U ekipi je još puno dobrih dizačica i dizača, primjerice Mirjam Dragičević je naša treća cura koja ide na Europsko prvenstvo, ono do 23 godine u kolovozu u Bukureštu. Jako je predana i mislim da će i od nje nešto biti, a da ne spominjem druge cure i dečke. Trener sam amater i ne živim od ovoga, od toga nemam ništa, ali imam jedno veliko zadovoljstvo. |
