Zagrljaj Janice i Ivice Kostelić tog 14. veljače 2006. godine u Sestriereu ostat će možda najdirljiviji trenutak hrvatskog sporta na Zimskim olimpijskim igrama. Ivica Kostelić je osvojio prvo od četiri olimpijska srebra, nakon brojnih operacija i novih početaka ostvario je san u kombinaciji. Janica Kostelić je došla u cilj izmučena bolešću. Njihov zagrljaj bio je dirljiv, iskren i dug. Slika koja je obišla svijet, a njihove misli sve te muke, operacije, rehabilitacije i treninge s ocem Gipsom, od kamenjara Mljeta do snježnih padina Alpi…

Janica će četiri dana kasnije osvojiti, također u kombinaciji, četvrto i posljednje olimpijsko zlato, dodati srebro u super G-ju, dok će joj medalja u slalomu pobjeći za 15 stotinki. Tko se tada mogao nadati da će to Janici biti posljednji start na Zimskim olimpijskim igrama…

Kostelići su osvajali olimpijska odličja od 2002. godine, ukupno su ih skupili deset. Janica četiri zlatne i dvije srebrne, Ivica četiri brončane, posljednju u super kombinaciji u Sočiju. Bez Kostelića u startnoj kućici prekinuta je i niska hrvatskih odličja na ZOI, iako ih je jedan Hrvat nastavio. Mrkopaljac Jakov Fak, koji je u Vancouveru 2010. osvojio biatlonsku broncu za Hrvatsku, u Pjončangu je na 20 kilometara osvojio srebro za Sloveniju… A rad Hrvatskog biatlonskog saveza u proteklom razdoblju najbolje oslikava stranica HOO-a posvećena Hrvatskom biatonskom savezu, gdje je posljednja vijest iz 2013. godine i govori o prijemu Dina Butkovića poslije osvajanja srebra na juniorskom SP-u. Vijest koja je tome prehodila je ona o prijemu Jakova Faka poslije svjetske bronce 2009. godine u – Pjongčangu.

Drugi motivi

Puno se toga promijenilo od te emotivne večeri u Sestriereu. Sportske motive zamijenili su neki drugi. Više nije »brže, više, jače«, nego što više sportaša, prikopčati se na vrelo HOO-a. Posljednja mjesta ili pozicije na dnu poretka, odustajanja zbog grčeva ili jednostavno odustajanja od nastupa, to je ona tužnija strana medalje nastupa hrvatskih sportaša u Pjončangu i degradiranje sportaša – olimpijca.

Ima mladih. Da, ima. I treba im dati priliku za četiri godine u Pekingu. Međutim, neki baš i nisu tako mladi. Nekima je sedamnaest? OK, ali Mikaela Shiffrin je osvojila olimpijsko slalomsko zlato sa 18 u Sočiju…

Dvanaest godina poslije Torina Hrvatska je zaključila nastup u Pjončangu bez osvojene medalje. Nitko joj se nije ni nadao, samo nekim čudom moglo se doći do postolja. Najveću šansu, s obzirom na rezultate, trebao je biti veleslalom Filipa Zubčića, ali 24. mjesto Zagrepčanina na tragu je ovosezonskih rezultata u Svjetskom kupu, gdje je osmo mjesto iz Beaver Creeka više iznimka nego pravilo.

Dvanaesto mjesto Filipa Zubčića u alpskoj kombinaciji najbolji je hrvatski rezultat u Pjončangu. FIS bodovi otprilike ukazuju na vrijednost nekog rezultata. Zubčićev rezultat sa 3.08 sekundi zaostatka za Hirscherom vrijedi 28.00 FIS bodova. Ako mislite da je to njegov najbolji FIS rezultat u toj disciplini, jako se varate. Ima on – triput bolje »točke« (8.25). Za državni naslov prije mjesec dana u konkurenciji 11 skijaša, osam hrvatskih i tri stranca. Ili nešto ne vrijedi s Pjončangom ili nešto ne vrijedi s državnim prvenstvom. Naravno, Zubčić je tu najmanje kriv.

Tragičarke su ispale Lana Zbašnik i Leona Popović. Obje su teško ozlijedile koljena. Za Lanu još je tragičnije da joj nije dozvoljen odlazak na svečano otvaranje. Zbogom pameti!

Trener hrvatske nordijske reprezentacije Zoran Skender izjavio je da su rezultati naših reprezentativaca »bili raznovrsni« nakon što su 27-godišnja Malec i 18-godišnja Skender u sprintu uspjele nadmašiti tek predstavnice Bugarske, Južne Koreje i Irana. Edi Dadić bio je 69. u kvalifikacijama od 80 skijaša…

Demagogija

– Siguran sam da će u sljedećih nekoliko godina ova generacija doći jako, jako visoko. Ovo je za njih bila škola, da steknu iskustvo na Olimpijskim igrama – reći će Vedran Pavlek, direktor hrvatskih alpskih reprezentacija, koji je u Pjončang vodio čak deset skijaša i skijašica, iako ih toliko nije na popisu skijaša koji se financiraju kroz sezonu. Neki od njih mogu voziti samo jednu disciplinu, dok Ester Ledecka osvaja zlata u dva dva zimska sporta.

– Bez ozljede Antonija bismo bili između 23. i 25. mjesta – pojasnio je izbornik bob reprezentacije Ivan Šola, iako su i rezultati s treninga sugerirali da hrvatski bob četverac može pobijediti samo Rumunje, što baš nije najbolja reklama.

Možda je dobra pouka priča Mice McNeill i Mice Moore. Čak ni u velikoj Britaniji nisu imali dovoljno novca za financiranje ženskog boba pa su dvije Mice pokušale spasiti sezonu kroz fondaciju i – uspjele su. U nekoliko tjedana skupljeno je 30 tisuća funti, nužnih za nastupe u Svjetskom kupu i na Igrama. Britanke su na kraju završile kao osme, što je najbolji plasman jednog ženskog britanskog dvojca u povijesti. I vjerojatno se neće morati brinuti o financiranju do Pekinga.

Demagogija i pravdanja u stilu »što bi bilo kad bi bilo« ne donose ništa dobroga. Sportaši ulažu golem trud, ali Olimpijske igre treba zaslužiti, ne samo činjenicom da postoji – kvota. Dvadeset sportaša je prevelika brojka za hrvatski zimski sport s obzirom na neke plasmane. Učiti se može i na manjim utrkama, a ako se netko želio zabaviti, mogao je odabrati bliže i jeftinije odredište. Ovakvim tretmanom od strane ljudi koji vode zimske sportove baca se sjena na sve ono lijepo, emocije i čar pobjede, koju donose Olimpijske igre. Zimske ili ljetne. I pili vlastita grana.