Foto: Marin Aničić
U ovo sam ušla nakon što mi je dijagnosticirano maligno oboljenje. Željela sam negativne misli pretvoriti u nešto pozitivno. Mislim da sam uspjela: trčim, treniram, natječem se, te sam pobjednik i bez odličja, kaže Bakarčić
Vera Bakarčić, članica Sportskog kinološkog kluba Malinois klub Kvarner ove godine sa svojim psom Flekijem pobijedila je na Prvenstvu Hrvatske 2018. u agilitiju i to u vrlo zahtjevnoj kategoriji – A2 Large. Velik je to uspjeh za ovu organizaciju koja se ovim sportom počela intenzivno baviti prije tri godine. Kako Vera Bakarčić iza sebe ima niz uspješno odrađenih utrka, prilika je to da je predstavimo javnosti, baš kao i sam rad kluba.
Agiliti je sport u kojem sudjeluju čovjek i pas: čovjekov zadatak je da usmjerava psa kroz stazu koja se sastoji od prepreka postavljenih određenim redoslijedom. Cilj je da pod čovjekovim vodstvom lajavac savlada sve prepreke pravilnim redoslijedom u što kraćem vremenu, a samo najbrži i najprecizniji su na tronu. Od prepreka treba savladati hopove, tunel, slalom zonskih prepreka, klackalice. Natjecanja imaju tri kategorije – small, medium i large, a sve je to podijeljeno u tri razreda jakosti – A1, A2, A3. Oprema mora biti u skladu s agiliti pravilnikom jer je cilj da teren bude siguran, kako za životinju, tako i za vodiča.
Pas u utrci trči bez stimulacije igračke ili hrane, a vodič ga ne smije dirati, kao ni sprave. Na natjecanjima mogu sudjelovati i oni bez rodovnika, ali moraju biti stariji od 18 mjeseci. Jedino na svjetskim natjecanjima četveronožac mora imati rodovnik.
Sportski kinološki klub Malinois ima 30-tak članova, a od njih sedam se bavi natjecanjem. Dva puta godišnje organizira početni tečaj agilitija, a jedan je upravo u tijeku, te agiliti susrete – već je tradicionalni oblik poprimio onaj u Mrkoplju gdje je ove godine bilo ukupno čak 105 sudionika iz Italije, Slovenije, Hrvatske te Poljske. Želimo i u Rijeci takvo što razvijati – jer to samo može biti dodatna turistička ponuda ovoga grada i Kvarnera, rekla nam je Vera Bakarčić.
Nimalo jeftino
Ovaj sport se kod nas tek razvija, nešto je bolja situacija u Zagrebu, dok su vani svi ludi za time – na svakom koraku grade se agiliti tereni, ljudi, i stari i mladi, redovito idu na natjecanja, radi toga putuju. Treba spomenuti da ovaj »hobi« nije nimalo jeftin – sudjelovanje u natjecanju ne stoji ispod 1.000 kuna i to ako je unutar Hrvatske, ali tu je i edukacija. Jedan malo bolji seminar košta najmanje 400 eura.
– Ja sam u sve ovo ušla sasvim slučajno, otprilike prije tri, četiri godine, nakon što mi je dijagnosticirano maligno oboljenje. U tom času bilo mi je najvažnije pronaći put kako da negativne misli pretvorim u nešto pozitivno. Mislim da sam u tome uspjela: trčim, treniram, natječem se, te sam pobjednik i bez odličja. Meni je svako odrađeno natjecanje zapravo uspjeh i nemam nekih veliki ambicija. To ipak ostavljam za one mlađe članove našega Kluba. Ali, mogu biti dobar primjer, da se sve može pa i u ovoj mojoj, trećoj dobi – otkriva nam Vera Bakarčić dovodeći nas na jednu privatnu ledinu koja se nalazi u Lubarskome, a koja je zapravo jedini agiliti teren u okolici Rijeke. Tu nam je njezina zvijezda Fleki pokazao sve svoje poligonske vještine.
Lijepa rekreacija
I dok iz spremišta vadi potrebne sprave, Vera se prisjeća kako ni to nije bilo lako dobiti. Nitko nije želio ovakvo što u svojem susjedstvu. Livada je prije bila zapravo šuma, ali su je članovi Kluba s vremenom raskrčili i uredili.
– Svijet agilitija je poseban: ljude zbližuju psi, zajednički ciljevi, učimo jedni od drugih, družimo se. Lijepa je to rekreacija. Na natjecanjima smo svi rivali, ali izvan toga svi smo prijatelji bez obzira na klupsku pripadnost, spol, stupanj znanja, starost i ostalo. Danas je za agiliti najvažnije brzina trčanja, a budući da sam već u godinama, to si ni ne mogu dozvoliti. Ja više radim na točnosti, a manje na brzini. Moja osvojena odličja su dokaz moje upornosti, a ona najviše vesele moje unučice koje smatraju da sam baš »cool nona« – govori nam Vera Bakračić.
Njezina zvijezda je zapravo Fleki, mješanac star osam i pol godina. U treningu je dva puta tjedno, a oni obično ne traju duže od 10-tak minuta. Objašnjava nam da je to zato što dolazi vrlo brzo do umnog zamora kod životinje. Pas može stalno trčati bez nekog reda, ali kada mora pratiti naredbe i to kroz pokret vlasnika ili glas – to ga vrlo brzo umara.
Škola poslušnosti
Nadalje, kod uvježbavanja važno je trening prekinuti uvijek onda kada je pas najbolje odradio svoj zadatak na poligonu – to u njegovoj memoriji ostaje kao dobar osjećaj, kao nešto što je vrlo uspješno odrađeno. I to je baza za dalje. Poanta priče je da sve to ljubimac mora raditi s veseljem, ako je suprotno – neće biti ni rezultata.
– Mi smo dobar tim. To je jako važno. Kada je imao šest mjeseci, krenuli smo u osnovnu školu poslušnosti koju je uspješno položio i još sada svakodnevno ponavljamo nešto od naučenog. Zapravo bi svima koji bi možda sve ovo probali, moja preporuka bila da najprije krenu sa školom poslušnosti – veli nam naša sugovornica.
Vera dodaje kako odgoj psa traje njegov cijeli život, a vlasnicima pruža zadovoljstvo kada se mogu kvalitetno družiti sa svojim ljubimcem.
– On nije neki brzi »nabrijani« pas, on je maza, kućni ljubimac, ali je poslušan, izvršava moje naredbe. U agilitiju je vodič presudna karika, ako vodi psa ispravno, on ne griješi: sve greške su u čovjeku – zaključila je naša sugovornica, dodajući da su uspjesi Flekija još veći, posebice ako uzmemo u obzir da u tom svijetu sporta vladaju psi iz pasmine border collie, koji su se pokazali izuzetno dobri kod savladavanja prepreka i jako vole »terenske zadatke«.
