ZAGREB  Dugotrajan pljesak na kraju komemoracije za Nikolu Pilića u Zagrebu savršeno je dočarao svu njegovu sportsku i ljudsku veličinu. Zapravo, više od bilo čega u tom smislu potvrdio je dolazak igrača njemačke reprezentacije koji su pod Pilićevim stručnim vodstvom osvojili Davis Cup 1988., 1989. i 1993. godine.

Boris Becker, Carl-Uwe Steeb, Michael Stich, Eric Jelen, Patrik Kühnen i Marc-Kevin Goellner došli su do Zagreba kako bi se posljednji put naklonili čovjeku koji ih je odveo među teniske besmrtnike, a s njima je bio i Dietloff von Arnim, predsjednik Njemačkog teniskog saveza. Bili su tu i članovi hrvatske reprezentacije, koju je 2005. godine odveo do kraja u Davis Cupu, kao i Dušan Orlandić, izvršni direktor Teniskog saveza Srbije, te brojni prijatelji i štovatelji teniskog velikana iz Splita koji je dugi niz godina živio u Opatiji.

Dodatnu potvrdu o dimenzijama Pilićeve ostavštine dao je i dolazak Rade Šerbedžije koji je njemu u čast izrecitirao besmrtno djelo Tina Ujevića, Pobratimstvo lica u svemiru, iako nije bio predviđen na popisu govornika, koji su činili Mario Ančić, Ivan Ljubičić, Michael Stich, Pilićeva kći Danijela, te Zdravko Marić, predsjednik Hrvatskog teniskog saveza.

– S Nikolom su me upoznali davnih dana u Ateljeu 212. Bio sam mladi glumac, imao sam 19 godina, a Mija Adamović, njegova buduća supruga, bila je, uz Nedu Spasojević, najveća zvijezda beogradskog i jugoslovenskog kazališta. I tada nam je onaj šarmer Zoran Radmilović rekao: “Ovaj mlad i lijepi visoki Splićanin oteo nam je našu najbolju glumicu”. Mija je, zapravo, odletjela s njim u svijet. Sretan sam što sam bio jedan od njihovih prijatelja. Rijetko smo se sretali, ali uvijek s nekom posebnom radošću. Sada želim svjedočiti o jednom drugom Nikoli, onom izvan sporta. O čovjeku koji je toliko mnogo razumijevao svijet i ljude i život koji živimo. Bio je, kako da kažem, građanin svijeta. Često smo razgovarali o kazalištu, filmu i poeziji. Zato želim u njegovu čast izgovoriti pjesmu najvećeg hrvatskog pjesnika, Tina Ujevića, uz koju ide Nikolin život – rekao je Šerbedžija prije negoli je osjećajno izrecitirao Pobratimstvo lica u svemiru.

Svih sat vremena prisjećanja na Pilića bilo je nabijeno emocijama. Glasovi govornika su drhtali, a njihove riječi bile su isprekidane jecajima i suzama.

– Prisjećamo se naših priča i iskustava s Nikolom, koji nam je uvijek znao izmamiti osmijeh na lica. Bio je vrlo ambiciozan, a više od ičega je mrzio naše poraze. Mislim da je njemu u tim trenucima bilo više krivo nego igračima. Nikola Pilić je od nas napravio tenisače, ali i ljude kakvi smo postali. Esenciju onoga što smo naučili od njega čine povjerenje, vjera u uspjeh, rad i poštovanje. Mislim da su to principi na kojima je utemeljio svoj cijeli život – kazao je Stich na početku svog izlaganja, a potom se slomio pod naletom suza.

Kada se pribrao, prisjetio se naslova pobjednika Davis Cupa koje je Pilić donio Njemačkoj.

– On je vjerovao u nas, prije nego što smo vjerovali sami u sebe. Mislim da govorim u ime svih nas iz reprezentacije kada kažem da je u nama vidio potencijal i nadarenost za koje ni sami nismo znali da postoje. Njegova vizija za ostvarenje planova koje je imao u glavi bila je nezaustavljiva. Nikada nije radio razliku među igračima, uvijek je nastojao izvući najbolje iz nas. Mislim da njegova ostavština govori dovoljno za sebe. Tenis je individualan sport, a on je uspijevao uskladiti snažne osobnosti s kojima nije bilo lako izaći na kraj i stvoriti tim. Mislim da nas je to formiralo kao ljude. Stvari koje nam je govorio bile su puno više od forhenda i bekenda. Gurao nas je naprijed s velikom strašću i ljubavlju jer je od nas želio stvoriti bolje tenisače i bolje ljude. Posvetio nam je svoje vrijeme i život. To je nešto što mu ne možemo vratiti, već samo možemo prenijeti novim generacijama. Bez njega ne bih imao tako uspješnu karijeru i ne bih bio čovjek kakav sam danas – dodao je emotivni Stich, pozvavši sve prisutne tenisače da ulože zajednički napor kako bi Pilić bio uvršten u tenisku Kuću slavnih.

Argumenata za to ima više nego dovoljno. Na kraju krajeva, Pilić je jedini čovjek na svijetu koji je osvajajao Davis Cup s tri različite reprezentacije. S Njemačkom i Hrvatskom to je napravio kao izbornik, a sa Srbijom 2010. godine kao specijalni savjetnik.

– Njegovoj obitelji možemo samo zahvaliti što nam je dala da možemo provoditi vrijeme s njim. Kada nas je Šjor Niko vodio u reprezentaciji, zabavljali smo se, smijali i pobjeđivali. Bilo nam je jako lijepo. Atmosfera je uvijek bila vrhunska, bez obzira na njegova tvrda pravila od kojih nikada nije odstupao. Nije bilo malog nogometa, a to smo jako teško prihvatili. Nije nam dozvoljavao ništa od onoga za što je smatrao da nas može zaustaviti, da ne budemo najbolji što možemo biti. Šjor Niko je bio stup na koji smo se svi mogli osloniti, njemu je ekipa uvijek bila svetinja. Za vrijeme večera uvijek je bilo osam stolica, za reprezentaciju i stručni stožer. Nikoga drugoga nije puštao blizu. Kod njega je uvijek sve bilo jasno – istaknuo je Ljubičić, prisjetivši se trenutka kada mu je Pilić najavio da namjerava preseliti na Kvarner.

Naime, tada to nije shvatio ozbiljno.

– Govorio mi je da će jednoga dana otići u Opatiju. Mislio sam da se šali, ali nije bilo tako. Na kraju je došao u Opatiju i održao riječ, kao i svaki put. U glavi vidim njegov Mercedes kabriolet, za koji ni dan-danas nismo sigurni je li bio prvi ili drugi u Jugoslaviji. O tome još uvijek raspravljamo. Savršeno si mogu predočiti trenutke kada nam je govorio o svojim iskustvima. Za mene je to bilo kao Sveto pismo. Od njega smo naučili koliko je važno razmišljati izvan okvira. Nikada nije bio broj jedan na svjetskoj rang-listi, ali bio je broj jedan u puno važnijim stvarima. Šjor Niko, nedostajat ćeš nam -dodao je Ljubičić.

Ančić je pak istaknuo da mu je jedan od najponosnijih trenutaka u karijeri bio proboj među deset najbolje rangiranih tenisača na svijetu jer se tako pridružio svojim Splićanima, Piliću, Željku Franuloviću i Goranu Ivaniševiću.

– Opraštamo se od čovjeka koji je oblikovao tenisku povijest. Nas dvojicu vežu veliki rezultati koje smo zajedno stvarali, a više od svega nas veže isti početak. Šjor Niko je začetnik svega, standard izvrsnosti, čovjek koji nam je otvorio vrata svijeta. Kada sam odrastao, on je bio mitsko biće koje je pokorilo svijet iz moje ulice. Sjećam se kada je preuzeo reprezentaciju, kada smo krenuli iz četvrte jakosne skupine prema vrhu Davis Cupa. Imali smo konflikata, ali kasnije sam shvatio da smo obojica opsesivno voljeli pobjedu i tenis. Znao je kako treba sa svakime. Nekome topla riječ, nekome oštar pogled, nekome savjet… Spojio je balkanski šarm i njemačku disciplinu. Nakon što smo osvojili Davis Cup, povukao se, iako smo ga nagovarali da ostane. Tada je uzeo svoju Miju pod ruku i otišao mirno i gospodski. Najradije bih rekao da je sada sa svojim prijateljima, ali već čujem njegov glas koji nam govori da idemo raditi i ne gubimo vrijeme. Hvala na svemu, Šjor Niko – zaključio je Ančić.