SPLIT   »Ima li karata?«, to u Splitu nije bilo nimalo neuobičajeno pitanje. Neubičajeno je bilo što se ne raspituje za ulaznicu na neku veliku Hajdukovu međunarodnu utakmicu ili domaći derbi s Dinamom, nego za vaterpolsku utakmicu. I taj mali kamenčić iliustrira sjajni, do sada ne samo u nas, nego i rijetko gdje viđeni vaterpolski mozaik kojem smo svjedočili u Splitu od samog početka Europskog prvenstva, od onih prvih utakmica sve do završnog, finalnog čina i trijumfa Hrvatske. Kako je hrvatska reprezentacija prelazila jednu prepreku za drugom, tako je zadovoljstvo u našoj sportskoj javnosti samo raslo i izabranici izbornika Ivice Tucaka su se iz dana u dan sve više pretvarali u hrvatske sportske junake. Odjednom se umjesto vječitih ćakula o (ne)dosuđenim jedanaestercima, (ne)iskorištenim šansama i tko za kojim sve ne uobičajenim nogometnim temama počelo komentirati recimo obrane golmana Marka Bijača, golove Jerka Marinića Kragića, bombe iz ljevice Konstantina Harkova, uspješne akcije na dva metra Riječanina Josipa Vrlića, i tako redom poteze tko zna kojeg sve ne igrača u reprezentaciji kojoj je kapetan Ivan Krapić.

Igračima je, naravno, sve to neobično a što su tek osjećali kada su izlazili na predstavljanje pred za vaterpolo nezamislivih 9.000 navijača. I naravno, sve u atmosferi koja kao da je južnoamerička, u ozračju gdje su ljudi na tribinama famozni »osmi igrač« koji punog grla od početka do kraja živi i kao da igra s Tuckovim dečkima. Publika je pomagala ipjevanjem mnogih poznatih, popularnih pjesama doprinoseći ovoj fešti za pamćenje. Zanimanje je toliko da je ono prvotno spomijanje u stilu »napunili bi i stadion na Poljudu« djelovalo sve manje pretjerivanje. S nakrcanih tribina odjekivala je prava grmljavina, glasan i jasan znak podrške Lorenu Fatoviću i prijateljima.

Nije samo riječ o ovdašnjim splitskim navijačicama i navijačima, ljudima s obale, kao i onima što su došli iz Dubrovnika ili iz Šibenika, nego i društvima koja su došla iz unutrašnjosti. Tu su bili ljubitelji vaterpola s Kastva, također i istarski navijači, oni iz Labina, naravno i dalmatinskog zaleđa, iz Imotskog, u Spaladiumu je bila »Hrvatska u malom«. Svojim rezultatima, igrama ali i pravim samozatajnim pristupom Tucakovi su momci osvojili srca onih koji vole Hrvatsku. Dok su oni na tribinama navijali svom snagom, toliki su diljem zemlje pratili ovu avanturu naših »kapica«, nije nikakvo pretjerivanje ustvrditi da ovu generaciju hrvatskih vaterpolista, koja je tek u stvaranju, ali se probila u vrh, pratila i voli cijela Hrvatska.