USPJEŠNA NAKON SKIJAŠKE KARIJERE - Ana Jelušić / Foto : D. VIŠNJIĆ/PIXSELL
Mislim da je najbitnije izbjeći maksimalno identificiranje sa svojim sportom i rezultatima. Inače nakon karijere može doći do krize u kojoj se čovjek zapita puno toga. Imala sam sreću da sam brzo dobila priliku raditi za FIS. Time mi se otvorila mogućnost da se polako odvajam od skijanja, rekla je Jelušić
ZAGREB U prostorijama Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ovog je utorka, pod ravnanjem Ane Jelušić, održana radionica »Athlete365 Career+ OUTREACH«, posvećena uključivanju sportaša u svakodnevni radni život nakon završetka karijere.
– To nisu stvari koje se mogu naučiti. Cilj je osvijestiti sportaše i podsjetiti ih da karijera jednom mora prestati. I ja sam bila u toj situaciji, kada misliš da je tvoj sport jedina bitna stvar koja će vječno trajati. A stvarnost je često drugačija. Većina sportaša nakon karijere mora pronaći posao – objašnjava Ana, koja, između ostalog, ima ulogu vodećeg edukatora za programe Dual karijere Međunarodnog olimpijskog odbora.
Kako se najbezbolnije prolazi ta tranzicija?
– Mislim da je najbitnije izbjeći maksimalno identificiranje sa svojim sportom i rezultatima. Inače nakon karijere može doći do krize u kojoj se čovjek zapita puno toga. Imala sam sreću da sam brzo dobila priliku raditi za FIS. Time mi se otvorila mogućnost da se polako odvajam od skijanja. Godišnje sam provodila više od dvjesto dana na pripremama, a onda sam se našla u drugačijoj situaciji. Bez obzira što sportaši nemaju klasičan put, poput svojih vršnjaka, tu postoji puno stvari koje su naučili kroz karijeru. Sve to se lako može provesti u poslovnu karijeru, ali sportaši to često ne vide.
Druga perspektiva
Vrlo rano ste prekinuli svoju karijeru. Pomislite li ikada da ste ipak mogli skijati još koju sezonu?
– I da, i ne. U skijašku mirovinu sam otišla s 24 godine, a prije toga sam htjela skijati do Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Na kraju sam tamo otišla kao zaposlenik FIS-a. Gledajući iz perspektive zdravlja, to je bila dobra odluka. Da je sve išlo po planu, sigurno ne bih prestala skijati s 24 godine. Iz sadašnje perspektive, kada imam muža, kći i posao, imam dojam da se sve to događalo nekom drugom. Svjesna sam da je to nekada bio moj život, ali ne mogu si objasniti da sam to bila ja.
Jedina veza sa skijanjem je ostala Snježna kraljica. Što ovoga puta očekujete od hrvatskih skijaša na Sljemenu?
– Prošlo je puno vremena od moje zadnje utrke, ali Snježna kraljica me uvijek jednako razveseli. U siječnju ove godine sam imala termin za porod, i to je jedini put da nisam bila na Sljemenu za vrijeme Svjetskog kupa. Sada jedva čekam da sve počne jer imamo jako, jako dobru mušku reprezentaciju. Dečki su pokazali da njihovi rezultati nisu nikakva slučajnost. Na žalost, Leona Popović i Ida štimac su imale problema s ozljedama. Sada ih čeka povratak na stazu, a to nije lako. Vjerujem da kvalitetno rade i da će prije ili kasnije pokazati koliko vrijede.
Čime se sada bavite?
– Radim kao konzultant za jednu komunikacijsku agenciju i surađujem na projektima nekih sportskih organizacija. Prije toga sam u FIS-u bila koordinator za medije, a neko vrijeme sam provela i kao stažist u Međunarodnom olimpijskom odboru. Tamo sam sudjelovala na jednom velikom projektu, vezanom uz Olimpijske igre u Rio de Janeiru. To mi je dalo jednu novu širinu jer sam radila za nešto što nije vezano uz skijanje i zimske sportove. Nakon toga sam shvatila da nisam stvorena za uredski posao. Više volim tu nekakvu fleksibilnost.
Nina
Budući da ste u siječnju ove godine rodili kćerkicu Ninu, vjerovatno vam takav način rada i više odgovara?
– Iskreno, ne znam koliko sam to pametno napravila. Dok nemaš svoje dijete, nisi ni svjestan koliko je to zahtjevno. Trudna Ana je prije godinu dana samouvjereno vikala da se sve stigne napraviti, a ova današnja Ana bi joj preporučila da malo stane na loptu, ha, ha…
Kada se osvrnete prema 2012. godini i prekidu karijere, kakvu ocjenu biste si dali za tranziciju is vrhunskog sporta u svakodnevni život?
– Mislim da bi to bila solidna četvorka. Bila sam jako mlada i nisam imala velikih ideja i ambicija. Jedno je prestati s 24 godine, a drugo s 35. Nisam imala obitelj ni obaveze i mogla sam se tražiti. Tada sam rekla sama sebi da ću raditi bilo što barem godinu dana, i to se pokazalo kao jako dobra odluka. Bilo je tu i manje idealnih trenutaka, ali saznala sam u kojem smjeru želim ići.
