Iako je na svoj prvi Ironman stigao kao debitant, uspio je u Irskoj završiti utrku od 3.8 kilometara plivanja, 180.2 kilometra bicikliranja i 42.2 kilometra trčanja. Kako kaže, odmah se odlučio baciti u vatru i dokazati si da on to može, iako je odluka došla pomalo i iz – ludila. Riječanin Bruno Superina gotovo je šest godina živio u irskom Dublinu, ondje je završio tečajeve za osobnog trenera i nutricionista, krenuo je i sa svojom Ironman avanturom, ali ovoga se ljeta odlučio vratiti u Hrvatsku.

Upravo se u Baški priprema za sljedeći izazov, porečki polu Ironman, odnosno 70.3 triatlon, što je jedno od prestižnijih svjetskih natjecanja u ovom sportu.

– Nikada ranije nisam išao na triatlon natjecanja, Ironman u Irskoj mi je bio debi. Kako je krenulo sve s pandemijom koronavirusa, imao sam više vremena trčati i voziti biciklu. To sam stalno radio tijekom pandemije, i onda sam rekao pa zašto to ne bih spojio. Prvo sam planirao odraditi polovicu Iromana, kao nećemo odmah cijeli jer je to ludo. Ali bile su rasprodane karte… Onda sam rekao »pa što sada, idemo cijeli, preživjet ću nekako«. To je došlo iz – ludila. Moji bližnji su se, srećom, već navikli na moje ludosti pa im nije bilo previše čudno – govori 31-godišnji Bruno Superina, Riječanin koji je ovo ljeto obitavao u Baški, ali od jeseni se ponovo planira vratiti u Rijeku.

Jedini Hrvat

Za irski se Ironman, na kojem je nastupilo oko tisuću ljudi, a on je bio jedini Hrvat, pripremao godinu i pol dana.

– Psihički je bilo teže pripremati se, nego fizički. Ironman se trebao održati 2021. godine, ali je bio otkazan zbog koronavirusa, pa sam imao duže pripreme, oko godinu i pol dana. Bilo je tu puno treninga, na početku sam par mjeseci radio na izgradnji aerobnog kapaciteta da uopće mogu podnijeti te treninge u kasnijoj fazi. Plivanje mi je bio najveći problem jer nikad nisam plivao tolike distance. Svi znamo plivati, ali ako ti netko kaže idi otplivati 500 metara, vjerojatno ni to nećeš moći. Tako sam shvatio da ne znam plivati, a cijeli život sam na moru, ha, ha. Došlo je do toga da danas mogu plivati sat i pol bez prestanka. Imao sam vremena za pripreme pa nije bilo žurbe.

Kako se to često događa kod natjecatelja na triatlon natjecanjima, a samim time i velikim Ironman utrkama, u jednom je trenutku Bruno pomislio »što mi je ovo trebalo«. Ipak, na odustajanje nije niti pomislio.

– Došao sam s mentalitetom da ću sigurno završiti, nije bilo dvojbe da neću, ali nisam znao koliko će ustvari biti teško. Bilo je mrvicu teže nego što sam mislio. Na nekom dvadesetom kilometru trčanja sam imao kratku fazu kada sam si rekao »pa Bruno, što je tebi ovo trebalo«. Ali u tom periodu sam već bio 13 sati u utrci, pa sam si rekao, ako si toliko izdržao, možeš i dalje. Znao sam da me prijatelji i obitelj prate preko interneta pa sam i o tome razmišljao. I ljudi su bili kraj staze, atmosfera je bila odlična.

Foto: Privatna arhiva

Trbuhom za kruhom

Bruno je od djetinjstva bio sportaš, ali tek je nakon dolaska u Irsku 2016. godine odlučio završiti tečaj za osobnog trenera, a nakon čega je došla i ideja za sudjelovanje na Ironman utrci. U Dublin je otišao, kao ustalom mnogi mladi Hrvati, »trbuhom za kruhom«, ali se ondje odlučio i dodatno školovati.

– U Dublinu sam se prvo zaposlio u skladištu jer tada nisam imao nikakve kvalifikacije, a od toga se moglo sasvim dobro zaraditi. Razlog zašto sam uopće otišao iz Hrvatske je, naravno, bio taj što je ovdje zarada bila premala. Ipak, nakon dvije godine sam shvatio da ne mogu to raditi cijeli život pa sam završio tečaj za osobnog trenera. Također, završio sam i napredni tečaj za nutricionista, nakon čega sam se zaposlio u teretani sa sedam tisuća članova. Mislim da to više nijedna teretana u kojoj budem radio neće nadmašiti.

Ipak, sve što sam naučio kroz teoriju mi nije bilo dovoljno bez prakse. Sve sam znao na papiru, ali kada počneš raditi s ljudima, to je ipak drugačije. Sa svakom osobom moraš raditi drugačije, ovisi i koliko oni imaju vremena za treninge, kako se hrane… Zapravo je hrana i najveći problem, najmanji je trenirati sat ili dva.

Klijenti mu najčešće dolaze kako bi izgubili kilograme, dok manji postotak želi učvrstiti mišiće. Prehrana i treninzi su, kako Bruno naglašava, podjednako važni.

– Pokušavam nagovoriti klijente da krenu pratiti kalorije kako bi uopće znali koliko je jedna porcija. Na početku sam i ja stavljao sve što sam jeo na vagu, onda se čak i prestrašiš kada vidiš koliko si jeo prije. Ali klijente učim kako ništa ne moraju izbaciti iz prehrane. Fast food? Naravno da i to pojedem ponekad.

Ljudi kada žele izgubiti kilograme forsiraju zdravu prehranu pa, na primjer, jedu tone avokada i onda se čude kako ne gube kilograme. A avokado je čista mast. To što ti jedeš zdravo ne znači da gubiš kilograme. To je jedan problem kod ljudi. Unos kalorija je bitan i dok to ljudi ne shvate teško da će išta napraviti. Tu su i vanjski čimbenici važni, stres…

Kako bi izdržao 16 sati Ironmana, ipak je morao posebno paziti na prehranu.

– Toliko kalorija se troši tijekom priprema i samog Ironmana da su sve kalorije dobrodošle. Čak sam i izgubio nekoliko kilograma jer toliko kalorija izgubim da koliko god pojedem, sve otiđe. Jedino je bitno stalno jesti ugljikohidrate jer su oni primarni izvor energije. Protein je bio na razini da se mogu regenerirati, bio je na minimumu jer nije bio potreban u tom trenutku.

Foto: Privatna arhiva

Djevojka Poljakinja

Šest godina života u Irskoj za ovog je Riječanina bilo sasvim dovoljno. Ovoga je ljeta Bruno odlučio kako će se iz Irske, zajedno s djevojkom Martom, vratiti u Hrvatsku i ovdje pokušati stvoriti budućnost.

– Meni je ondje bilo OK raditi, može se staviti sa strane ako ne trošiš na gluposti, ali veliki je problem što samo radiš i radiš, nemaš vremena za ništa. Jako je puno ljudi u Dublinu i sve je ubrzano, dok je na primjer teško uopće naći apartman za život. Nisam navikao na takav život, u Hrvatskoj je ipak lagodnije jer većina ljudi ima priliku uživati vikendima. Ja sam imao sreću što sam si u teretani kreirao radno vrijeme ovisno kako su klijenti mogli. Ali svejedno sam radnim danima bio od 6 do 20 u teretani, dok sam si vikende ostavio slobodnima. Troškovi? Puno veći nego ovdje. Garsonijera od 25 kvadrata je tisuću eura mjesečno, dvosobni stanovi od 1.500 pa na gore. A problem je što to niti nisu dobri stanovi, praktički su u raspadnom stanju. Početne plaće su oko 1.500 eura, što mi je na početku i bilo u redu jer sam tada živio u malom stanu s četvero ljudi pa je i stanarina bila niža.

Djevojka Marta inače je Poljakinja pa je njoj ova promjena puno veći izazov.

– Za nju je to puno veća promjena jer je ona 17 godina bila u Irskoj, otkad je imala tek 10 godina pa joj je tamo zapravo dom. Ali polako se navikava i uči hrvatski, sličan je jezik pa mislim da neće biti problem. Zašto smo se odlučili vratiti? Kada je krenula pandemija, malo smo sjeli i razmišljali kako i što dalje. Meni je teretana bila zatvorena u tom trenutku, i tek onda shvatiš koliko su troškovi života veliki. Konstantno moraš raditi u Irskoj da bi preživio, i to me natjeralo da se vratim. Sada već i imam koju godinu i iskustva i mislim da je moguće ovdje ostvariti se. Samo se treba potruditi. Želja mi je jednoga dana ovdje otvoriti teretanu. Trenutno radim online treninge, ali plan mi je i zaposliti se u teretani. Mislim da se može ovdje izgraditi život, samo treba biti pametan. Pomakle su se stvari i u Hrvatskoj, a politika je svugdje takva kakva je, dok je kvaliteta života, barem meni, puno bolja ovdje.

A prvo što mu je cilj napraviti, već 16. listopada, jest završiti polu Ironman u Poreču. Ondje će morati otplivati dva kilometra, biciklirati 90 i trčati 21 kilometar.

– Slično se pripremam kao i za Irsku, samo sam pojačao tempo s obzirom na to da je kraća dionica pa da mogu brže odraditi. Ironman u Irskoj sam završio samo da si dokažem da to mogu, a sada se idem malo »trkati«. Sigurno ću još ići na triatlon natjecanja, ali profesionalno se ne bih time bavio. Pravi Ironman je bio jednom i mislim da se više neće dogoditi – zaključit će Bruno Superina.

Foto: Privatna arhiva