RIJEKA »Dečki s Belvedera hitali su kamiki, mislili su da je gvera«, višedesetljetni je refren koji se u tom živopisnom dijelu Rijeke prenosio generacijama, jedno od lica koji su se s tog asfalta pretvorili u protagoniste svakako je i Vedran Malvić, dugogodišnji istaknuti vezni igrač Rijeke i Orijenta. Kao i mnogi njegovi vršnjaci iz tog dijela grada koje je Omladinsko igralište privlačilo kao med pčele u tim ranim davnim šezdesetima, on je »čekajući u red« za izlazak na nogometno igralište zakoračio s gimnastičkim vježbama. Lopta, tada dragocjen artikl, došla je na red tek kasnije. Uostalom, za nju se itekako trebalo izboriti.

– Stanovali smo na Belvederu, tamo nam je na Omladinskom igralištu bilo dostupno Gimnastičko društvo Partizan, naravno i šljaka tamošnjeg nogometnog terena – vraća se u nikada zaboravljene drage dječje dane Vedran Malvić, cijenjeno nogometno ime, šjor rođen 1948. godine. – U svoje smo se slobodno vrijeme tamo igrali te vježbali u Partizanu, zaželio sam se nogometa i počeo sam u pionirima Rijeke.

Kao i u karijeri mnogih kasnije istaknutih riječkih nogometaša, nezaobilazan je pokojni Karlo Kruljac, stari nogometni romantičar s Belvedera, nogometni entuzijast, koji je uočio talent mnogih igrača, tako recimo, uz ostale i onaj dragulja Damira Desnice.

– Karlo Kruljac nam je bio sve, tata i mama. S njim smo prolazili godine puberteta, prvih ljubavi, ono što bi on znao reći po fijumanski, »bužo su bužo«, rupa na rupu… Vezali smo se za njega, kao i za trenera Tihomira Mrvoša. Ovaj je bio naoko grub, ali je bio dobar čovjek. Imao je dušu. Mi smo se naviknuli na njegove metode, nama je to imponiralo. Bila je to nogometna škola NK Rijeka na Omladinskom igralištu i svake je godine iz te škole izlazilo najmanje dva igrača na Kantridu, za prvu momčad Rijeke, sada je druga stvar je li za prvih 16 ili 20 igrača. Rijeka je tada imala vrlo jaku momčad u Prvoj ligi. Oni ostali igrali bi u ovdašnjim klubovima kao što su primjerice Lokomotiva, Lučki radnik, Pomorac… Ti su dečki ostali u sportu, neki su od njih možda kasnije došli i u Rijeku, ali uglavnom ona je iz juniora ili iz Orijenta crpila igrače, a izvor joj je bilo Omladinsko igralište.

Desetljećima je juniorima Rijeke uz neizbježnu Kvarnersku rivijeru bio odlazak na turnire u inozemstvo, u susjednu Italiju i Švicarsku. Malvić naročito rado pamti jedan kada se kući vratio ni manje ni više nego s odlikovanjem tadašnjeg predsjednika Republike Italije Giuseppea Saragata. Istaknuo se s uzastopnim nepogrešivim izvođenjem jedanaesteraca, nanizao ih je pet zaredom, demonstrirajući vještinu i čelično jake živce.

Kakva serija

– Rijeka je tada svake godine s juniorima išla na četiri, pet turnira u inozemstvo, što u Italiju, što u Njemačku ili Švicarsku. Bili smo tada tih ranih šezdesetih na turniru u Bolzanu, od osam ekipa sve su bile talijanske, mi smo bili jedini iz tadašnje Jugoslavije. Tu su bili recimo Juventus, Torino, Bologna, Udinese. Nakon što smo u polufinalu s Torinom izjednačili na 2:2, trebalo se za finale izvoditi jedanaesterce. Trener nam je bio slavni Angelo Zicovich i kada smo bili na centru, nitko se nije htio prihvatiti šutiranja. Ja sam bio nešto slobodniji, onako malo »divlji« i puknuo sam prvi penal. Kada sam zabio gol, a nakon toga Talijan nije pogodio, nitko od naših nije htio pucati. Digao sam ruku u stilu »Angelo, ja ću«, pomislivši da ako i promašim, bit će tek 1:1. Došli smo tako do petog penala, zabio sam svih pet i mi smo pobijedili te 1968. godine. U finalu smo slavili, osvojili smo turnir. Pri konačnoj dodjeli tadašnji predsjednik Republike Italije Giuseppe Saragat nagradio me zlatnom medaljom za najboljeg igrača turnira. Naravno, bio sam ponosan što je među stotinu igrača jedan iz Jugoslavije, iz Hrvatske, dobio tu nagradu. To mi je najdraže, nešto što te gane.

Vedran se u tim dječjim danima na vlastitoj koži uvjeravao u istinitost tvrdnje da je »strm uspon ka vrhu«, pritom su danas neke stvari, današnjim klincima sasvim normalna stvar kao što su kopačke ili recimo izlazak na igralište radi treninga Tada su to bile sve samo ne lako dostižne stvari. U takvom su se okruženju svi snalazili kako su znali i umjeli, tako su i ondašnji oružari bili »profesori Baltazari«, osiguravajući tolikoj djeci opremu za trening i utakmice. Ovaj nogometni »Amarcord« u današnjem okruženju za ondašnje riječke mulce pravi je luksuz, koliko god to danas čudno zvučalo.

Novi list o uspjehu juniora Rijeke u Bolzanu

– Mi smo tada dobivali stare kopačke, odbačene od seniora. Bile su pune rupa, špice su bile šuplje. Te su kopačke bacali na kup, nisu bile u parovima, već bismo ih mi birali kako smo se već mogli snaći. Igrali smo u takvim kopačkama i čak pobjeđivali ondašnje jake inozemne ekipe, koje su imale sve uvjete. Kod njih su recimo počinjale i masaže i druge stvari koje su za nas bile nepoznanice. Oružari su se uistinu majstorski snalazili. Nije bilo krampona na zavidavanje, nego su oružari, koji su bili postolari, od kože slagali i rašpali te špice. Ako je bila kiša, krampon je morao biti duži, ako je bilo suho vrijeme, onda kraći. Zamislite posao tih oružara koji su morali pripremiti dvadesetak pari kopački za utakmicu. Recimo, naš je oružar Fanuko htio napredovati, napravio je kopačke za nas, imam ih i danas. U šali je na njih stavio dvije trake u stilu »to su Adidas kopačke s Kantride« jer su se tada kao hit probile Adidasove kopačke. U Trstu je kupio krampone koje smo onda zavidavali, tako je počelo s kopačkama od kože s kramponima na Kantridi, koje su se čekićem pripremale za određene utakmice.

Osojnakov poziv

Rijeka je ranih šezdesetih godina s nezaboravnim Medleom i mnogim drugim igračima bila elitni klub iz vrha jugoslavenske lige na kormilu sa Stojanom Osojnakom, jednim od najslavnijih, ako ne i najslavnijim imenom u povijesti riječkog nogometa. Vedran Malvić imao je čast i zadovoljstvo proći kroz usko grlo koje je razdvajalo juniore od seniora i postati prvotimac »bijelih s Kantride«.

Škarice Malvića pored Kreše Škrtića i Aljoše Haramije

– Imao sam čast i zadovoljstvo da me Stojan Osojnak pozove trenirati na Kantridu ako imam vremena s obzirom na školske obaveze. Makar samo i trčkarao uz aut liniju na travi, jer smo trenirali na šljaci, već mi je to bilo zadovoljstvo. A onda, kada ti još da dvadesetak minuta da igraš sa seniorima… Pa to su bili igrači, ajme meni! Igrati s njima na cijelom igralištu, to je bilo najveće priznanje. A još kada te pozove jedan Osojnak. Recimo, bio je već tada u svojim četrdesetim godinama kao trener, a kada bi on svojom dugačkom nogom loptu opalio volejem, mi smo mu se divili. Težili smo i mi da jednog dana tako dobro pogodimo loptu. Hvala Bogu, kasnije sam postao »igračić« Rijeke, imao sam pet godina profesionalni ugovor, koji mi je pomogao u daljnjem razvoju.

U DRESU ORIJENTA U KRANJČEVIĆEVOJ – Žiković, Brnelić, Škrtić, Celić, Klevicar, Čalović (gornji red), Čohar, Veljačić, Volf, Kovačić i Malvić

I do danas je riječki mit nesretna smrt na travnjaku Kantride Pere Radakovića, kojem se igra memorijalni turnir. Pero, nezaboravna »četvorka« Rijeke i reprezentacije Jugoslavije, u kojoj su igrale zvijezde »velike četvorke« kao što su Dražan Jerković, Milan Galić, Dragoslav Šekularac, isto kao i europski napadački as Joško Skoblar, bio je jugoslavenski nacionalni heroj radi pobjedničkog gola Nijemcima u četvrtfinalu SP-a 1962. godine. Četiri godine potom ovo slavno ime s riječkog Bulevarda je na treningu osjetilo slabost i preminulo je, Vedran Malvić je bio svjedok tog tragičnog događaja.

– Bio sam tada pozvan trenirati sa seniorima, bio je tu i Pero Radaković. Biti pored njega je već čast, a još i igrati, da vam on doda loptu… Kraj njega su na treningu bili stariji igrači, Naumović, Mugoša i drugi, a Pero se najednom srušio, sve u jednoj maloj igri, dok smo igrali ševu. Nažalost, na putu do bolnice je izdahnuo. Bio sam vezni igrač, a Radaković je bio pojam za tadašnju Jugoslaviju, igrao je za reprezentaciju. Bili su tu još Lukarić, Naumović, sve redom moji idoli. Taj je tužni trenutak itakako utjecao na svih nas.

Rijeka je kao ponornica imala uspona i padova, naročito se pamti uspon iz 1971. godine kada je u četvrtfinalu Kupa Jugoslavije pred nakrcanom Kantridom 3:2 matirala Hajduk, godinu potom državnog prvaka. Dragan Holcer, golman Radomir Vukčević, Ivan Buljan, Marino Lemešić, Jurica Jerković bili su među »bilima«, kojima je Malvić dao jedan od tri riječka gola i koje je pobjedonosnim golom matirao slavni kapetan Duško Devčić.

BIJELI S KANTRIDE – Štemberga, Jantoljak, Brnjac, Vranković, Čalović, Milevoj (stoje), Poldrugovac, Malvić, Perčić, Žepina i Bursać (čuče)

– Ono je bio događaj za grad Rijeku, činjenica da jedan drugoligaš pobijedi kandidata za prvo mjesto, koji je iduće godine i bio prvak, te sezone je bio drugi, treći. Na Kantridi je bilo oko 15 tisuća ljudi, kada sada pomislim, ne mogu uopće vjerovatio da ih je stalo toliko. Igrao sam i na svu sreću dao gol kojim smo poveli, nakon 2:0 oni su izjednačili, a Devčić je pogodio za pobjedu. Veselje je bilo ogromno za nas i grad Rijeku. Nakon toga smo autobusom išli igrati neku drugoligašku utakmicu putujući kroz Split, stali smo u Omišu na parkiralištu. Išli smo prošetati i vidjeli smo da se okuplja grupa navijača. Očekivali smo tapšanje, a oni su se skupili da nas tuku jer smo izbacili Hajduk. Počeli smo bježati iako je snažan Mario Brnjac mogao zaustaviti desetoricu i složiti na zemlju. Nismo ni mi bili slabi, ali što ćeš protiv mase, ušli smo u autobus, a vođa puta ih je udarao nogama da ne uđu u autobus i krenuli smo.

Trenerska stranica

Malvić je, kao i brojni riječki igrači, bio loptački »most na Rječini«, nakon Rijeke preselio se u Orijent, zaigrao je na Krimeji.

– Bio sam sklon ozljedama. Operirao sam rame, prepone i tako redom. Odigrao bih četiri, pet utakmica te bi mi iskočilo rame pa sam morao pauzirati dva mjeseca. Shvatio sam da ne mogu postati onoliko vrhunski igrač koliko je to obećavalo. Recimo, uz Sroka, Mohorovića, Žuteliju, trener Crvene zvezde Milan Milujanić tražio je i mene. Rijeka nas nije htjela pustiti. Kasnije sam počeo razmišljati o napuštanju ozbiljnijeg, profesionalnog nogometa, a Orijent je tada bio dobar drugoligaš. Onda sam bio mlad i nisam znao prihvatiti ono što mi je Rijeka nudila, bio je tu stan i još nešto drugo. Prešao sam u Orijent, a njihov predsjednik Vujnović mi je obećao osigurati posao.

Tu sam pak imao i potres mozga, ozljedu koljena i nakon godinu dana sam prestao igrati nogomet.

Na Krimeji je, srećom po ovdašnji nogomet, otvorio novu stranicu. Riječ je o radu s mladima, od kojih se neka imena i danas sa štovanjem izgovaraju u nogometnom miljeu. Dosta je spomenuti Danka Matrljana čiji se gol Realu i danas prepričava.

– Dobio sam ponudu raditi s mladima i to mi ostaje najljepše razdoblje kada je riječ o treniranju. To možda nije dugo razdoblje, riječ je o jedno četiri godine, ali je bilo igrača. Iz tih generacija je izniknuo jedan Danko Matrljan, uz njega i Efrem Močinić, Aldo Stipanov, Barišić. Isto tako i znatno mlađi Zoran Bogolin, dečki koji su se afirmirali i kao ljudi. Klub je doista ulagao u mlade, odlazili smo na pripreme na Lošinj, na Rab, na Petehovac. Škola nogometa u Orijentu je bila izvanredna.

Nogometni korijeni Vedrana Malvića su duboki, ostavljaju lijepe plodove i do danas, tako je i s osnivanjem nogometnog kluba u Lovranu osamdesetih godina.

– Radio sam u osnovnim školama kao nastavnik tjelesnog odgoja, u Mateottiju, na Škurinjama, u Klani. Čak sam predavao tjelesni odgoj u Sloveniji, u Izoli, tamo sam istovremeno bio i trener republičkog ligaša Izole. Došao sam u Lovran, u tamošnjoj osnovnoj školi sam radio šesnaest godina. Bilo je jedno desetak ljubitelja nogometa u Lovranu, jedne su me godine zamolili da se uključim u osnivanje Nogometnog kluba Lovran. U početku je to bilo nezamislivo, igralište skoro nikakvo, svlačionice nikakve, angažirao sam učenike za bojanje ograda, svlačionica. Građevno poduzeće Graditelj je tu sve malo sponzoriralo, dalo nam je bojlere i neke druge stvari. Dečki su se angažirali, rad je počeo baš iz ljubavi. Nakon pet, šest godina sam se povukao radi obiteljskih obaveza i ostao sam u školi. Korijen je kluba ostao i dan danas. To je najveće zadovoljstvo, bile su sumnje, malo tko je vjerovao da će Lovran opstati.

Prohujala su desetljeća lijepih uspomena koje izbijaju na površinu s tolikim dragim ljudima iz onih sportskih dana.

– Kada se čovjek bliži predvečerju života, zreloj dobi, kako sam 25 godina radio po školama, najviše u Lovranu, najveće mi je zadovoljstvo na ulici naići na ljude koji vas žele pozdraviti. Predstave se jer mnoge ne možete prepoznati, bili su onda davno klinci od 14-15 godina. To je nešto najljepše, nema bogatog ugovora koji to može platiti. Inače, iskustvo u nogometu pomoglo mi je u poduzeću u kojem sam kasnije radio s obzirom na to da su ljudi s kojima sam radio i za koje sam bio odgovoran, upijali moje životno, sportsko iskustvo. To im je pomoglo u njihovu razvoju.