Zemlja jeftinog benzina i skupog piva. Imamo izračun i savjete kako najjeftinije otići na SP u SAD-u iduće godine

Foto Edi Prodan

Mnoge odbija pomisao na vožnju američkim prometnicama, no istina je sasvim drukčija - nigdje nije sigurnije, ugodnije i jeftinije putovati

povezane vijesti

San može postati java, Hrvatska je i službeno jedna od 48 reprezentacija koje će iduće godine dio lipnja, u našem slučaju nadamo se i srpnja, provesti na sjevernoameričkom kontinentu. Plasmanom na jedno od najizazovnijih i brojem utakmica najbrojnijih (u SAD-u, Meksiku i Kanadi odigrat će se više od stotinu dvoboja) svjetskih nogometnih prvenstava bacila je i jednu od najizazovnijih rukavica izazova svojim navijačima.

Koji će također imati priliku ostvariti jedan od svojih snova, i to ne samo u nogometnom smislu. Odlazak u SAD za sve koji to učine značit će i jedno od putovanja života. Jer u Ameriku se ne putuje na jedan dan, kao što se to znalo činiti s mnogim hrvatskim ogledima na europskim i svjetskim prvenstvima odigranim na Starom kontinentu. Većina će, naime, željeti spojiti najmanje po dvije utakmice i na taj način vidjeti i doživjeti barem jedan dio te istinski velike, raznolike i nadasve – privlačne države.

Iako na prvi pogled nije ni najmanje lako, ili bolje rečeno povoljno, ostvariti taj san, u naravi priča može biti itekako ostvariva, usudili bismo se reći čak i – prihvatljive cijene.

Foto Edi Prodan

ODLIČNA POVEZANOST

Ponajprije, Europa je sa SAD-om jako dobro povezana. Posebno je velik broj letova prema New Yorku, Miamiju, Atlanti i Los Angelesu. S njima su dnevno s po nekoliko letova u konekciji njemačke, francuske, španjolske, engleske, ali i talijanske zračne luke. Iz osobnih iskustava američkih putovanja odlična je kombinacija spojnim letom Trst – Rim. Polazak zrakoplova s Ronchija je u 6.35 sati, dolazak u Rim sat kasnije, a nakon toga od 9 do 12 sati redaju se letovi za sve spomenute gradove Amerike, tako da je vremena za presjedanje sasvim dovoljno, ostvarivo čak i laganom šetnjom. Takva povratna karta ima cijenu od oko 500 eura – Miami je ostvariv i za 450, Los Angeles za 550. Namjerno ističemo ova tri grada jer praktični Amerikanci, pa tako i Meksikanci i Kanađani, “iskrojili” su listu gradova koji se daju lako povezati, bilo kopnom, bilo zrakom. SAD naime ima u igri 11 stadiona i gradova, Kanada dva, Meksiko tri. Krenemo li s istočne strane, to su New York, Boston i Philadelphija, kojima je blizak i kanadski Toronto.

Unekoliko su izdvojeni Miami i Atlanta, no kako smo istaknuli, oni su odlično povezani s europskim zračnim lukama tako da mogu biti i, bude li u njima igrala Hrvatska, ishodišne točke putovanja. Slijedi linija Kansas City, Dallas, Houston, te meksički Monterey, Mexico City i Guadalajara, dok se u trećoj “liniji” nalaze Los Angeles, San Francisco, Seattle i kanadski Vancouver. Naravno, s obzirom na to da se radi o čitavim kontinentu, udaljenosti su velike, no itekako ostvarive u realnom vremenu i za realne iznose.

Foto Edi Prodan

JEFTINO I BESPLATNO

Igra li, primjerice, Hrvatska na istoku, najjednostavnije je doletjeti do “glavnog grada svijeta” New Yorka te tamo preuzeti unaprijed rezervirani rent-a-car automobil. Znamo da mnoge odbija pomisao na vožnju američkim prometnicama, no istina je sasvim drukčija – nigdje nije sigurnije, ugodnije i jeftinije putovati cestom nego u SAD-u. Za cijenu za koju se u Europi dobiva automobil najniže klase, u SAD-u su to istinske limuzine s automatskim mjenjačem, prostranom kabinom i prtljažnikom, kao i s najvećom mogućom sigurnosnom opremom. Rent-a-car kompanije tu posebno preferiraju japanske proizvođače, kao što su to Toyota, Nissan ili Honda.

Najam takvog automobila s dodatnim osiguranjem koje pokriva skoro sve moguće štete je do 70 eura na dan. Ono što posebno veseli u SAD-u je cijena goriva. Galon benzina, 3,8 litara, ima cijenu u siromašnijim državama od 2,31 dolar – koliko smo primjerice platili u Alabami – do 4,50 dolara, koliko stoji u bogatijim državama u koje se svakako ubraja Kalifornija. Preračunato, cijena litre goriva se kreće od 0,60 do jednog eura, što je u odnosu na Europu uistinu povoljno. Drugi dio priče su cestarine. Uz malo pažnje tisuće i tisuće kilometara prelazi se sasvim povoljno, čak i besplatno. I to autocestama koje u najvećem broju slučajeva imaju po – šest traka.

Foto Edi Prodan

Pragmatični Amerikanci ne naplaćuju bilo kakve “vinjete”, a vrlo vas rijetko dočekuju s naplatnim kućicama. Oni naprosto naplaćuju pojedine prolaske uz veće gradove, ili ulaske u njih, i to tako da omogućavaju trak ili dva za brzi prolazak. No, čak i da odaberete takve opcije, naplata je po prolazu oko pedeset centi ili najviše dolar. Prostranstva se mogu proći jednostavno – osobno iskustvo govori o tisućama kilometara voženih Kalifornijom i Nevadom, kao i spojem između krajnjeg juga Floride, Miamija, pa preko Alabame, Mississippija i Louisiane do Teksasa, nakon čega na naplatu nije stigao ni jedan jedini dolar. I da se ne biste osjećali nelagodno – “rente” imaju ugrađene čitače tako da čak i da uđete u zonu naplate, nikakve kazne ne dolaze već se naplaćuje samo ostvareno.

Foto Edi Prodan

DISKRETNA POLICIJA

Vožnja takvim cestama posebna je priča. Amerikanci jako poštuju propise o maksimalnoj brzini. Na otvorenim dijelovima autocesta maksimalna je brzina u pravilu 70 milja. Vozi se u zoni do desetak posto brže, ali nitko ne “divlja”. Baš kao što gotovo nitko ne vozi ni sporije. Dinamika je izuzetna, a ne postoji ni pravilo “pretjecajnog traka”. Vozite li u krajnje lijevom traku, a vozilo iza vas je brže, jednostavno će vas obići zdesna. Velik je broj traka jer se na autoceste stalno ulazi pa se dva desna koriste za tu namjenu. Sva naseljena mjesta imaju pristup highwayu, točnije freewayu, kako se definiraju besplatne autoceste. Policija je izrazito diskretna, ne postavlja stupice, radare i slične “zamke” kojima hvataju nesavjesne vozače. Prometna policija je naprosto nevidljiva dok ste normalni i poštujete propise. No, podignete li brzinu na 90 ili ne daj Bože 100 milja, “niotkuda” će se pojaviti potjera u hiperbrzim i ultrasnažnim (imaju oko 400 KS) automobilima, a zahvaljujući zvučnim i svjetlosnim signalima, imat ćete u takvoj situaciji osjećaj kao da ste u najmanju ruku pljačkaš banke. Kazne koje slijede u visini su prosječne hrvatske plaće, moguća je i kaznena odgovornost, tako da je u slučaju američkih cesta “batina” stvorila čovjeka, odnosno odgovornog vozača. A upravo zbog te odlične dinamike i vrhunske kulture vožnje, velike se razdaljine prelaze jako brzo i bez većih napora. Tolerancija prekoračenja brzine slična je kao i u Hrvatskoj – u pravilu 10 posto od dopuštenog.

Foto Edi Prodan

I da, priča s vožnjom i Amerikom je suprotna od onog što mislimo – putovati Amerikom cestom doživljaj je sam po sebi. Zaustavljati se na odlično uređenim odmorištima ili pak na mjestima gdje se nalaze benzinske crpke, fast food restorani i moteli također je posebna priča. O kojoj ćemo zato – podrobnije. Putujete li automobilom, morate birati hotele, bolje rečeno motele koji imaju besplatna parkirališta. A i ti moteli su apsolutno dio – američke priče. Noćenje po osobi u pravilu ne prelazi 40 dolara, a uz besplatno i apsolutno sigurno parkiranje, nerijetko takva mjesta imaju i bazene, opremljene su njihove sobe pravim malim kuhinjama, jutarnja kava ili čaj su besplatni, a s obzirom na to da se u pravilu nalaze uz trgovine ili fast food restorane, nepotrebno je uzimati opcije s doručkom. Iskreirajte si ga sami! I to za svega nekoliko dolara. Neki od motela imaju i vanjske roštilje, tako da se i u SAD-u možete osjećati kao i kod kuće dok očekujete utakmicu.

OBAVEZAN “ŠKARTOC”

Niste li ipak popustili pred ovim našim “nagovaranjem” i nikako ne želite Amerikom putovati automobilom, dakako da su i zračne linije jako, jako povoljne. Amerika ima svoje low cost kompanije. Spirit Airlines je jako popularan s velikim brojem letova, a ima ih i Meksiko – Volaris se čak definira kao ultra low cost. Cijena povratnog leta je često niža od 100 dolara po osobi. Putujete li u Meksiko City ili Guadalajaru, preferirat ćete jeftinu avioliniju, no ima jedan “keč” – putnik putuje povoljno, ali ne i njegova prtljaga! Američki će vam “lowcosteri” klasični, kabinski kofer bez imalo krzmanja naplatiti i do 200 dolara! A vi ste na put ponijeli i ponešto odjeće bez koje ne možete. Ili ipak – možete? Da, u avion se može unijeti i dobrano napunjeni ranac ili manju torbu, dok kofer možete pohraniti u zračnoj luci, što će vas doći po prilici 20 dolara na dan. Pa sad vi vidite isplati li se putovati automobilom! Bez ikakvih problema, posebno ako su u igri dva vozača, 500 milja u danu na američkim cestama je “piece of cake”.

Foto Edi Prodan

Vjerujete li pročitanom, postaje jasno kako je proći koju tisuću milja Kalifornijom i Oregonom, odnosno New Yorkom i susjednim državama, kao i nedalekim Torontom, da ne govorimo o tome kako je između Kansas Cityja i teksaških gradova manje od tisuću milja – ne da nije naporno, nego je zapravo skoro pa obavezna lektira putovanja Amerikom koja će se pamtiti čitavog života.

Ima li što u toj Americi a da nije dobro, da nije po guštu nama Europljanima, ili konkretno Hrvatima? Ima, ima, itekako. Riječ je o cijenama u restoranima i kafićima, posebno u slučaju alkoholnih pića. Malo pivo u Kaliforniji ili New Yorku bez problema može dosegnuti cijenu od 10 dolara. Čaša vina također, kokteli su i po 25 dolara. Ni u trgovinama nije bolja priča jer “six pack” malih piva ne ide ispod 12 dolara. Nešto je jeftinija “maksimalna ambalaža” – 18 komada malih limenki je oko 25 dolara, dok je set od 4 velike pive oko 10 dolara. Za utjehu, riječ je o pivama koje su i kod nas najskuplje, a veseli obilje meksičkih, “mas fina”, laganih piva. No i kad kupite u trgovini, nema konzumacije “na zidiću”. Limenka mora biti u “škartocu”, no i u tom slučaju može doći do opominjanja od strane “organa reda”. Istina, najavljuje se nešto liberalnija politika u vrijeme velikih okupljanja prije utakmica, no u svakom slučaju poželjni su pažnja i umjerenost.

Foto Edi Prodan

TURISTIČKA VIZA

Restorani su također skupi, pa i dvostruko u odnosu na naše, no Amerika je carstvo – fast fooda. I to ne samo nekoliko kompanija, od kojih su tri prisutne i u Hrvatskoj, nego njih na desetke. Ima ih specijaliziranih, pa i onih sa “zdravom hranom”, ali prevladava klasika – pljeskavice i pohana piletina. Cijena takvog obroka je oko 10 dolara, što je jako povoljno, posebno ako usporedite s cijenama u restoranima. Trokut pizze se može naći i po dolar, čak i u New Yorku, no češće je oko pet dolara. Ono po čemu prednjači Amerika je i ponuda gotove hrane. Upravo stoga nema motelske sobe bez hladnjaka i mikrovalne, što također priziva “sam svoj majstor” pripremu obroka.

San se primaknuo. Nakon ždrijeba i definiranja grupa, pa tako i stadiona na kojima se igra, treba kupiti avionsku kartu i rezervirati prvi smještaj, makar i za jednu noć. Zbog čega je to potrebno? Zato što vam je za ulazak u SAD neophodna – ESTA. Riječ je o turističkoj vizi koju morate pokazati na prvoj ukrcajnoj zračnoj luci – Zagrebu, Trstu, Veneciji… a čija je cijena 40 dolara. Dostupna je pokretanjem posebna aplikacije i nije nikakav problem doći do nje, no obavezni su broj leta i adresa prvog boravka.

Foto Edi Prodan

U svakom slučaju izazovno, bilo u kojem se dijelu Sjeverne Amerike igralo. Bilo bi nam posebno drago da se hrvatski američki san ostvari u New Yorku ili Miamiju, gdje se igraju finale i mali finale. Vidjeti njujoršku Petu aveniju ili pak jednu od najdinamičnijih ulica na svijetu, Ocean Drive u Miami Beachu ispunjen “kockicama”, bio bi svakako savršeni završetak “American dreama”. Istina, ulaznice za ta dva događaja su oko dvije tisuće dolara, ali ovog puta nismo o ulaznicama i modalitetu njihove nabavke. Mi smo o – Americi. Iznimno gostoljubivoj, zanimljivoj, uređenoj i u svakom slučaju privlačnoj zemlji. Pa ako je sreće istom prigodom posjetiti Meksiko te Kanadu, nitko zadovoljniji. American dream je počeo. Neka se za nas dovrši 19. srpnja – točno 200. dana 2026. godine – pred 82,5 tisuća gledatelja na rasprodanom MetLifeu.

SPORT I NEREDI NE IDU JEDNI UZ DRUGE

Policija je u SAD-u istinski cijenjena institucija. Silno su susretljivi i ljubazni, spremni na svaku pomoć, ali kad zgriješite… Zanimljivo će biti vidjeti susret dva svijeta, američke policije i europskih nogometnih navijača. U SAD-u je sport zabava, i to skupa za obiteljski nastrojenu, krajnje miroljubivu publiku. Koja jede i pije na stadionu, kupuje navijačke rekvizite, i prema našem shvaćanju ponašanja na tribinama djeluje skoro pa – infantilno. Sport i neredi su u SAD-u nepovezivi. U Europi i Latinskoj Americi baš i ne. Iako se dakle studira ponašanje navijača s ta dva kontinenta, iako se savladava modalitete nepotrebnog dizanja tenzija, američka policija sasvim sigurno neće odustati od svojih baznih principa u čijem je središtu očuvanje mira i reda zajednice u kojoj djeluju. Uredit će se i posebni navijački “korneri” u kojima će se dopuštati i naglašenije “veselje”, ali ne i njegovo značajnije prelijevanje na ulice. Amerika je jako sigurna, a sigurno je i to da tu svoju sigurnost neće ugroziti popustljivošću prema navijačima. Tim više što prosječne Amerikance nogomet baš previše i ne zanima, još manje ekstremnije ponašanje navijača. Pametno i korektno, jer bude li se moralo zatražiti američku odvjetničku pomoć za izvlačenje iz “ne daj Bože situacije”, kredit će biti poveći.

Foto Edi Prodan

NOGOMET NA TREĆEM MJESTU

Kako Amerika dočekuje Svjetsko prvenstvo? Skoro nikako, nevidljivo. Čak i u Miamiju, gdje u njihovom Interu igra najveća svjetska nogometna zvijezda, Argentinac Lionel Messi, k tome u sredini gdje svi znaju španjolski, ali ne i engleski jezik, jedva primjetno. Naišli smo na veliki Messijev mural, ali to je bilo u zoni gdje se nalazi najpoznatiji svjetski »muzej« murala Wynwood Walls, te vrlo sporadično na ponudu njegovih dresova.

Foto Edi Prodan

Češće su to majice s ispisanim imenom koje se prodaju za nevelikih 25 dolara. U ostatku Floride, primjerice Orlandu, koji je s 80 milijuna turista godišnje najposjećeniji grad u SAD-u i gdje igra naš Marco Pašalić, gotovo ništa. Da o državama u kojima se neće odigravati prvenstvo i ne govorimo jer u njima ni u tragovima ne možemo pronaći bilo što s nogometom povezano. Za SAD je to prije svega veliki bussines koji će k njima dovući svijet zaluđen nogometom, svijet koji je u stanju potrošiti i ono što nema samo da bi se domogao utakmice svoje obožavane reprezentacije. Uostalom, najpovoljnije ulaznice su oko 60 dolara, prosječna cijena 200 dolara. Ili kako nam je u Miami Beachu istaknuo u jedinom restoranu Sergio – iako sam podrijetlom Kolumbijac pa bih trebao biti zainteresiran za nogomet, ja to ni uz najbolju volju nisam. Više možda američki nogomet, mada ne previše, zaključio je.

GLAZBA S RADIJA

Vožnja američkim cestama obavezno mora biti upotpunjena – glazbom s radija. Bezbroj je radijskih postaja, a ne da pokrivaju sve moguće interesne sfere, nego je skoro nemoguće ne pronaći neku koja će vam biti totalno po guštu. Specijalizirane su za nove i stare hitove, “odraslu” ili mladu publiku, za one koji preferiraju country, rock sedamdesetih, one željne religijskog uzdizanja, za ljubitelje politike i novosti… Automobil, daljina i recimo country su baš Amerika kakvom je zamišljate.

BESPLATNA VOŽNJA

Gradovi u SAD-u imaju jako dobro organiziran i povoljan gradski prijevoz. Sedmodnevna karta za njujorški metro je manje od 40 dolara, a cijena vožnje u gradskim autobusima oko 2,5 dolara. U Miamiju koji je izrazito turistički grad – 2,4 dolara bez obzira plaćate li u autobusu ili ste na automatu kupili kartu. Štoviše, s obzirom na to da odmah detektiraju turista, vozači često samo odmahnu rukom i – časte vas vožnjom.

Foto Edi Prodan

Dolaskom u SAD odmah isključite i mobilne podatke na vašem telefonu. Besplatni internet je jako raširen, u Miamiju i u gradskim autobusima, u New Yorku na svim metro postajama… Želite li biti stano online, putem telefona i kartice – Visa je sveprisutna, ostale kako gdje – možete kupiti mjesečnu pretplatu što, ovisno o operaterima, ima cijenu od 10 do 15 dolara.

CIJENE BEZ POREZA

Kad na početku u ruke dobijete meni, na kraju račun, nemojte se svađati s konobarom – istaknute cijene su bez poreza, tako da će vam račun biti uvećan za taj iznos. Ista je priča i s istaknutim cijenama za smještaj, a u većini slučajeva najuputnije vam je da cijene istaknute u dolarima doživite u eurima. Euro je naime desetak posto jači, što je u pravilu i iznos poreza. Tip, odnosno napojnica, su obavezni u ugostiteljskim objektima, mada vam kao strancima neće zamjeriti neznanje. U pravilu se ostavlja dvostruki iznos općeg poreza koji iznosi 7 posto, znači oko 15 posto na priloženi račun. U konačnici vas dođe da na istaknute cijene dodajete po prilici – hrvatski PDV od 25 posto.

RAJ ZA ŠOPINGHOLIČARE

Istina je – Amerika potiče “šoping”. Mada s razlogom, porez je na garderobu i obuću samo 7 posto. Krenite na put s minimalno odjeće, točnije neka vam uz hrvatski dres u ruksaku bude garderobe za dva, tri dana. Posebno je to uputno ako je vaša prva utakmica na nekom unutarameričkom letu jer na taj način nećete plaćati dodatni iznos za prtljagu. No, nije stvar samo u praktičnosti – u SAD-u garderoba i njezini dodaci, pa tako i obuća, i kad je riječ o jako poznatim “markama” imaju izrazito nisku cijenu. Posebno ako se uputite u multibranding outlet trgovine – jedan od poznatijih i vrlo raširenih lanaca je – gdje su cijene nekoliko puta niže. I to za sve proizvode, od donjeg rublja, preko casuala, odijela, zimske garderobe, torbica, cipela ili tenisica… T shirt, “hudice” i slična garderoba, vrlo poznatih brendova, su po 15-ak dolara, tenisice 30-ak, koliko i torbice. Na takvim se mjestima prodaju i “avionski koferi” tako da se s puta na koji ste krenuli samo s ruksakom vraćate kao pravi putnik – s ručnom prtljagom i kabinskim kovčegom. Ako vam je kupnja garderobe i inače bila u planu, odlaskom na svjetsko prvenstvo možete i – uštedjeti.