Malo ljudi se može pohvaliti činjenicom da su imali priliku napisati biografiju legende nogometnog kluba koji obožavaju od malih nogu. Među takve od nedavno spada Sanjin Španović. Naime, taj vrsni novinar s iskustvom na svim vrstama medija, od pisanih do elektroničkih, autor je knjige »Zeko – biografija Velimira Zajeca«.

Španović je proteklih godinu dana proveo u skupljanju potrebnih materijala, a nije pretjerano reći je sve počelo slučajno.

– Pitate li Zajeca, on će reći da smo mu sve skuhali iza leđa. To je stvarno i bilo tako. Milan Šulentić, njegov vjerni prijatelj od osamdesetih, stalno je pričao o tim godinama. Jednom smo u šali rekli da ćemo napraviti knjigu, a onda me on nazvao nakon nekog vremena i pitao je jesam li se primio posla – kaže 35-godišnji Španović.

Kako je izgledao idući korak?

– Počeo sam prikupljati arhivsku građu, a Šulentić mi je počeo slati ideje o popisu sugovornika za knjigu. Tada je sve zaista počelo. Nakon prvih razgovora sam sjeo sa Zekom i rekao sam mu što radimo.

Danas će vam on iz zafrkancije reći: »Nisam ih mogao odbiti, bilo mi ih je žao.« Zapravo njegova prva reakcija ga najbolje opisuje kao osobu. Odmah mi je rekao: »Tko će to čitati? Ljudi se mene ni ne sjećaju.«

On je takav, skroman i samozatajan. Ako danas odete na Youtube, naći ćete vrlo malo isječaka iz njegove igračke karijere. A ono što uspijete naći je bomba. Maradona, Beckenbauer, to su ti driblinzi.

Zeko je vidio da postoje ljudi koje to zanima i shvatio da će se kroz prebiranje po uspomenama vratiti u neke lijepe dane. Nije pružao otpor prema našoj ideji, ali, da se njega pitalo, ideja o takvoj knjizi nikada mu ne bi pala na pamet.

Film na papiru

Koliko je teško bilo sakupiti svu potrebnu građu za knjigu i pronaći relevantne sugovornike?

– Imam sreće da su moj prijatelj Krešimir Barić i kolega Zlatko Sraga kolekcionari koji su uredno spremali svu novinsku arhivu o Dinamu. Počeo sam od tih starih tekstova koje sam dobio od njih, zatim sam išao u NSK i Državni arhiv.

Počeo sam slagati neki kostur knjige jer Velimir Zajec nije samo ‘82. ili povratak imena Dinamo. Tu postoji još puno stvari. Imao sam sreću da sam uspio u dva navrata sjesti s pokojnim Mirkom Bazićem, koji je bio Zajecov prvi trener u juniorima, ili s pokojnim Miroslavom Šeparovićem, prvim ministrom vanjskih poslova Hrvatske.

Mislio sam da ću imati tridesetak sugovornika, a na kraju je ispalo da sam razgovarao s 96 ljudi. Svaki novi razgovor je otvarao nekog drugog sugovornika, za kojeg nisam mogao pojmiti da će tu biti. Recimo, razgovarao sam i s Alenom Bokšićem za kojeg nikad ne bi pomislili da ima veze s Zajecom i Dinamom.

Sve to je trebalo napraviti jer cijela ideja je bila da to bude, ajmo to tako reći, dokumentarni film na papiru.

Je li točno da ste zbog knjige kontaktirali ljude s kojima inače ne biste ni sjeli?

– Kada je u pitanju Dinamo, ne mogu biti objektivan. Otkada me otac odveo na prvu utakmicu, taj klub mi se zavukao pod kožu i stvarno ga volim. Dinamo je jedna od važnijih stvari u mom životu, i tu ne mogu biti objektivan jer mi smetaju neke stvari iz povijesti kluba, kao navijača Dinama.

Međutim, kada se radi nešto ovakvo, morao sam pregrmjeti neke stvari i sjesti s tim ljudima. Na kraju krajeva, smatram da je to bio i dug prema Zeki jer on je uvijek bio veliki gospodin. U nekom mom osobnom svijetu uvijek ideš sa što manje kompromisa, a ovdje sam pristao na kompromise.

Ali oni nisu bili truli. Sjeo sam s tim ljudima i mogu reći da je bilo ugodno i zanimljivo. Konkretno, Zlatko Canjuga je pristao prvi put pričati o Dinamu nakon odlaska, kao i Zlatko Vitez, čovjek koji i dan danas sanja ime Croatia.

S njima sam bez problema sjeo, a normalno su me primili i otvoreno smo razgovarali. S Vitezom, recimo, o »Slučaju Tomić«. Te sezone 1978./79. Dinamo je izgubio od Rijeke za koju je igrao Edmond Tomić, koji nije imao pravo nastupa jer je iz bivšega kluba vukao kartone.

Zbog tih bodova Hajduk je osvojio prvo mjesto, a Vitez mi je objasnio da Dinamo tada nije smio biti prvak Jugoslavije, iako mu je Sud udruženog rada dodijelio na kraju te bodove i naslov.

Koliko je bilo teško iskoordinirati sastanke s tolikim brojem ljudi?

– Pisanje ove knjige za mene je, prije svega, bio veliki gušt. Iskreno, precijenio sam samog sebe na početku jer sam mislio da ću biti gotov za tri-četiri mjeseca. No, brzo sam shvatio da je to nemoguće.

Kao prvo, stvarno je bilo jako teško uskladiti razgovore sa svim sugovornicima. Recimo, sa Zorislavom Srebrićem sam se našao tri puta, a niti jedan od tih razgovora nije bio kraći od 45 minuta. Sa Zekom sam napravio petnaest razgovora od sat i pol. Sve te razgovore je kasnije trebalo prebaciti na papir.

U nekoliko navrata je kod mene došlo do zasićenja. Jednostavno, glava mi je bila puna i morao sam se odmaknuti od svega na dva-tri tjedna. Kao što sam rekao, meni je pisanje te knjige bio gušt, i nisam si htio dozvoliti ni najmanji propust.

Sve sam radio detaljno, točno i kvalitetno, a za svaki novi podatak sam tražio potvrdu s više strana. Zatim, koliko je tu samo tonera otišlo (smijeh).

Moja susjeda i prijateljica, Marina Bolanča, svako malo je sve printala. Mnoge stvari je na kompjutoru teško vidjeti i bilo mi je lakše čitati isprintane stranice, ispravljati ih, šarati i zatim to ukucavati natrag u računalo.

Noćni rad

Kako ste si onda rasporedili radno vrijeme?

– U jednom razdoblju sam u potpunosti promijenio svoj bioritam. Bilo mi je najlakše raditi tijekom noći jer tada mi nitko ne smeta, nema ni poziva ni poruka. Mogu se potpuno skoncentrirati.

Znalo mi se onda dogoditi da si odredim da ću raditi još dvadeset minuta. Kad ono, već je pet ujutro, a u devet me čekao neki sastanak. Međutim, to mi nije bio problem. Pristupio sam svemu vrlo studiozno i temeljito, pazeći da stvari stavljam u pravi kontekst, i zato mogu reći da sam ponosan na ono što sam napravio.

Neki se zafrkavaju pa kažu da je to znanstveni, doktorski rad o Velimiru Zajecu. Imao sam brojne teze, a neke od njih su moji sugovornici srušili. Pišući knjigu, bio sam objektivan, čak si nisam dozvolio »puštanje ruke«, da se malo poigram sa stilom, s rečenicom.

Sve rečenice su hladne i faktički točne, kroz knjigu drugi sugovornici pričaju priču o Zeki.

Rođeni ste nakon te 1982. godine i niste svjedočili tom legendarnom naslovu prvaka, kada su Dinamo predvodili Zajec i Cico Kranjčar. Koliko vam je to otežalo posao?

– Rekao sam da je to bilo i bolje. Zapravo, moj prvi doticaj s Dinamom su braća Šimić, Igor Bišćan, Silvio Marić, Mihael Mikić… A opet je Zeko bio taj koji je s njima ostvario prve Dinamove pobjede u Ligi prvaka.

Ti igrači su bili moji prvi idoli, a tek kasnije sam naučio kakva legenda im je bio trener. Zato slobodno mogu reći da je priča o Velimiru Zajecu priča o Dinamu. U njegovoj karijeri je bilo puno doticaja sudbine.

Puno puta sam slušao priče o punom stadionu protiv Željezničara, Budućnosti, Veleža, i zato smatram da je za knjigu bolje što to nisam doživio. Da je bilo drukčije, nisam siguran da bih mogao hladne glave pisati o tome.

Tu mi je puno pomogla knjiga »Dinamovo proljeće« Zvonimira Milčeca. Njegovoj kćeri sam zahvalan što mi je ustupila fantastičnu fotografiju gdje oni saznaju da su postali prvaci. To smo raspalili na dvije stranice.

Vraćali su se nakon poraza 3:0, a Osijek je pobijedio Crvenu zvezdu i matematika je bila gotova. Ta fotografija, zapravo, priča upečatljivu priču. Da sam to doživio, pisao bih drukčije. S druge strane, morao sam biti jako pažljiv s događajima kojima sam bio svjedok.

Spomenuli ste puno doticaja sudbine. Možete li dati neki primjer?

– Recimo za tu ‘82. su ključni siječanj i veljača 1981. godine. Zeko je prije toga bio u vojsci, a mirni Cico je u Sarajevu udario Đalmu Markovića koji je potom otišao s klupe. Dinamo je tada doveo nekog trenera iz Rijeke koji je puno držao do taktike i skratio je treninge.

Zeko se vratio iz vojske i išlo se na turneju u Australiju za koju nije ni Ćiro, taj novi trener, znao kada je dolazio. Tamo su svi osjetili neki nacionalni zanos naših iseljenika i stvorila se atmosfera koja se potvrdila u nastavku sezone, gdje je Dinamo s 14. mjesta mjesta skoro stigao do vrha i plasmana u Europu. Sve to eruptiralo je iduće sezone.

Crowdfunding kampanja

Prije godinu dana, dok ste još bili na početku, imali ste crowdfunding kampanju, kako biste skupili sredstva za rad. Tada je četiristo ljudi kupilo vašu još uvijek nenapisanu knjigu. Kako je to djelovalo na vas?

– Prije svega, hvala im na tome jer su mi dali povjerenje na neviđeno. To je dodatno povećalo moj osjećaj odgovornosti i upravo zato nisam htio ići preko granice kada bi došlo do zasićenja. Svjesno sam si dao malo više vremena jer sam htio napraviti top proizvod.

Na kraju krajeva, prilika da se napravi takva knjiga pojavi se jednom u sto godina. No, mogu reći da je to bio lijep pritisak. Radio sam u vrijeme korone i imao sam puno problema pri odlascima u Atenu, pomogli su mi u razgovorima puno ljudi iz Panathinaikosa, kluba gdje je Zeko još veća legenda nego kod nas.

Htio sam razgovarati sa svim ljudima licem u lice što je više moguće, kako bih vidio taj neverbalni dio, odnosno emociju na njihovim licima. Ta crowdfunding kampanja je stvorila tu lijepu vrstu pritiska, koja me tjerala da napravim dobar posao.

Nisam htio razočarati te ljude koji su kupili knjigu, a da nisu znali ništa o njoj osim da će biti o Zajecu. Prije svega, nisam htio razočarati samog sebe koji je dobio veliko povjerenje 400 ljudi. Zeko možda nije bio najbolji igrač u povijesti Dinama, ali nitko mi ne može kontrirati da je najkompletnija osoba u povijesti kluba.

Tu je taj naslov prvaka, stvaranje momčadi koja se trebala suprotstaviti Crvenoj zvezdi krajem osamdesetih i početkom devedesetih, vraćanje imena Dinamo, spašavanje kluba transferom Bišćana na svoje poznanstvo s potpredsjednikom Liverpoola…

To su stvari koje imaju veliku težinu i o njima se ne može pisati površno. Zato sam se trudio da za svaki podatak imam potvrdu iz barem dva izvora.

Znači, može se reći da ste zadovoljni napravljenim?

– Naravno, uvijek može bolje, ali, da, zadovoljan sam. Prijelom knjige je lijep, imamo 160 fotografija… Recimo, Zeko je takva persona da pola toga nije sačuvao. I onda mi dođe Tena Zajec i kaže da ima dva velika albuma od tate.

To je biblija fotografija koje daju dušu toj knjizi. Prezadovoljan sam. Mislim da je tekst dobar, kao i popratni sadržaji. Na početku nisam mogao ni pretpostaviti kako će se sve razviti. Imao sam jednu ideju, ali ovo je puno iznad. Recimo, Udba je imala dosje o Zeki, i do toga sam došao. Pisanje takve knjige je vrlo opširan posao.

Dosje Udbe

Kako ste saznali za taj dosje Udbe i kako ste došli do njega?

– Nekako me vukla misao da bi tu moglo nešto biti. Pogledao sam u državni arhiv Hrvatske i onaj bivše Jugoslavije, koji se nalazi u Beogradu. Zlatko Vitez mi je nešto rekao o tome, a tijekom istraživanja sam nailazio na neke dokumente.

Dio nisam ni koristio jer imaju veze s Dinamom, a ne sa Zajecom. Neke sam i koristio. Recimo, postoji dosje o sastanku s navijačima 1989. godine, zatim tu su stvari vezane uz ‘89. i 13. svibnja 1990.

Udba je uvijek bila prisutna kada su im zbivanja oko Dinama izgledala kao buđenje hrvatskog identiteta i nacionalnog zanosa. Danas više nisam u novinarstvu, ali tih petnaest godina očigledno nije izašlo iz mene. Htio sam doći do nečega što se ranije nije znalo, a takve stvari se nisu mogle znati bez istraživanja.

Možete li izdvojiti nešto od toga?

– Na primjer, Zeko mi je rekao da u prvoj utakmici Hrvatske i SAD-a ima neke zasluge, a kroz daljnje razgovore sam shvatio da je to puno više od »nekih zasluga«. Zatim, Alen Bokšić mi je potvrdio da je bio dogovoren njegov transfer u Dinamo, skupa s Robertom Jarnijem.

Rekao mi je da mu je tata, koji je veliki Dinamovac, bio najtužniji kada je taj transfer propao. Da je to realizirano, da su došli Bokšić i Jarni, Dinamo bi se smijao Crvenoj zvezdi koliko bi bio jak U knjizi je i priča o susretu s Alexom Fergusonom, dok je Zeko bio trener Portsmoutha.

To mi je spomenuo onako usputno. Jednostavno, Zeko je takav. Čovjeku se čini da je miran, a onda saznam da tiha voda brege dere. Sada sam ga još bolje upoznao i mogu reći da je nevjerojatan čovjek. Knjiga je puna štosova, anegdota…

Posebnu pažnju sam obratio na kontekst koji su događaji imali u tom trenutku. Recimo, Dinamo je 1990. godine odigrao 1:1 s Rijekom, za koju je gol zabio Fabijan Komljenović, igrač Dinama na posudbi. To je bila ključna utakmica sezone jer je izgubljen korak s Crvenom zvezdom.

Dinamo se nakon toga raspao, a zatim je stigao i taj 13. svibnja. Crvena zvezda je na kraju osvojila prvenstvo, a zatim je postala i prvak Europe. A možda tog 13. svibnja ne bi bilo da je Dinamo tada pobijedio na Kantridi i da je ta utakmica odlučivala o prvaku.

Tko će to znati. Zatim, malo ljudi pamti da je Dinamo do zadnjeg trenutka mogao osvojiti duplu krunu 1983. godine. Da su uspjeli, nitko im godinama ne bi mogao stati na kraj. To je bila sudbina. I Ćiro Blažević. Sve o tome je objašnjeno u knjizi.

Ekskluzivne fotografije iz obiteljskog albuma

Knjiga »Zeko – biografija Velimira Zajeca« u prodaju kreće 21. ožujka. Svi zainteresirani za knjigu mogu se već sada predbilježiti u jednostavnom formularu na stranici www.zajec5.com i rezervirati tamo svoj primjerak, saznati prvi cijenu, ali i ostvariti popust.

U deset dana kako je postavljena stranica je zabilježeno preko 400 rezervacija, a uz onih 400 primjeraka prodanih u Crowdfunding kampanji, prodano je nešto više od polovice prve naklade, a da knjiga nije još ni tiskana i puštena u prodaju.

Knjiga će imati ukupno 480 stranica, preko 130 tisuća riječi teksta i oko 160 fotografija, od kojih je velik dio dosad neviđen, iz privatnih albuma obitelji Zajec.

Prilika za novi život, i to dva puta

Za vrijeme rada na knjizi imali ste i drugu transplantaciju jetre. Kako je to djelovalo na vas?

– Imao sam autoimunu bolest PSC za koju nisam ni znao da postoji dok mi nije dijagnosticirana 2013. godine. Nitko ne zna kako nastaje, a liječiti se može samo transplantacijom. Prvu sam imao 2015. godine.

Kako se bolest vratila, morao sam ići na drugu. Tu sam znao kako treba teći oporavak, bio sam odlučniji u oporavak. Stalno sam se kretao, a neke razgovore vezane uz knjigu sam obavio mobitelom na krovu bolnice Merkur. (smijeh)

Drugi put je puno lakše, prvi put su bile velike oči jer ideš u nešto nepoznato. Premda, i tada sam bio opušten jer sam vjerovao u te ljude. Kada je u pitanju transplantacijska medicina, hrvatski liječnici su svjetski vrh, a ostali im gledaju u leđa.

Zato sam drugi put znao da to moram obaviti, kako bih se mogao vratiti normalnom životu.

Dosta ljudi je sklono skrivanju takvih problema, a vi vrlo otvoreno govorite o tome. Što vas je potaknulo na takav stav?

– Nisam mogao skrivati svoju bolest jer sam bio jako žut. (smijeh) Ovo društvo kao cjelina mi je pružilo priliku za novi život, dva puta, i to moram vratiti na neki način. Otvoreno govoriti o tome je jedan od načina.

Mislim da to ne smije biti tabu-tema. Važno je razgovarati o tome zbog ljudi koji su u strahu zbog transplantacije, odnosno puta u nepoznato. Smatram da je to nešto najnormalnije i stvarno ne vidim ništa posebno u tome.

Doktorica Marina Premužić s Rebra je fantastičan stručnjak i jednom mi je rekla: »Nema života pod poplunom.« Kada su mi dali dijagnozu, znao sam da je to nešto na što ne mogu utjecati. Moje zdravlje je bilo u tuđim rukama, ali to su vrhunske ruke.

Doktor Kocman, doktorica Filipec Kanižaj. I njihovi timovi. Kod nas postoji visoka razina svijesti o važnosti darivanja organa. Mi smo human narod i, što je još važnije, naši liječnici su vodeći stručnjaci na tom području.

Smatram da o tome treba otvoreno govoriti. Na žalost, postoje i teški slučajevi, ali većina se, poput mene, potpuno oporavi nakon takvog zahvata i na kraju ih samo ožiljak od reza i tablete podsjećaju na taj operativni zahvat.