OSIJEK  U igračku mirovinu odlučio je otići jedan od posljednjih osječkih nogometnih romantika – Vedran Jugović. Karijeru je zaključio s ravno 500 seniorskih nastupa od koji je najveći dio njih, 301 zabilježio u Osijeku, klubu koji je najviše volio.

Prvi je igrač u HNL-u koji je rođen u Osijeku, a uspjelo mu je prebaciti brojku od 300 nastupa za Bijelo-plave. Time je s punim pravom ušao u legendu osječkog kluba, a ostat će upamćen kao jedan od onih igrača koji je na terenu uvijek bio spreman ostaviti i posljednju kap znoja. Nije bio vrhunski igrač, ali uvijek iznimno zahvalan za momčad. Uzor i primjer na terenu i izvan njega, a o tome svjedoče ugled i poštovanje koje je stjecao i u Rijeci i južnokorejskom Jeonnam Dragonsu, preostala dva kluba za koja igrao u karijeri. U Rijeci bio kapetan, na dalekom istoku cijenjen i voljen, a koliko je značio za Osijek najbolje se izrazila Kohorta porukom na oproštaju koja je glasila »Dijete si ovog grada, sve si dao njemu, za Osijek uvijek srce na terenu, za sve ove dane, 301 puta hvala ti kapetane«.

– Sada nekako nakon svega kao da je pao neki teret s mene. Svjestan sam da je došao kraj. Na prvom mjestu zahvala mojoj obitelji, a pogotovo bratu Mihaelu koji mi je još kao klincu usadio ljubav prema Osijeku. Hvala klubu koji je organizirao oproštaj i navijačima jer nisam očekivao takav doživljaj. Posebna zahvala Kohorti na prekrasnoj poruci, to ću pametiti do kraja života.

Oproštaj nije baš bio uobičajan. Praktično se dogodio još jesenas protiv Slaven Belupa kada je zbog ozljede morao napustiti igru nakon već 11 minuta.

– Život ne piše uvijek romane. Oproštaj je na koncu ispao u stilu jer sam karijeru završio s ozljedom koje su me baš proganjale prošle jeseni. U tom trenutku jako je malo ljudi znalo da sam odlučio zaključiti karijeru. Znao je trener Željko Sopić, pa Marko Malenica s kojim sam najbliži. Čak ni neki članovi moje i obitelji nisu znali. U svemu uvijek treba naći vedriju stranu. Mučili su me mišići oba lista. U šali smo znali pričati da bi bilo pamtljivo da su mi stradala oba mišića, pa da me s terena, za kraj, iznesu na nosilima jer bi to bila određena simbolika s obzirom na te zdravstvene probleme koji su me mučili jesenas. Osjetio sam da više ne pomažem momčadi u mjeri u kojoj bi trebao. Srce bi htjelo i danas, ali treba biti realan i pošten prema sebi, klubu i suigračima.

Barišićeva uloga

Jugović ostavlja Osijek na posljednjem mjestu ljestvice što nije baš idealan trenutak za oproštaj kapetana.

– Ne želim da netko pomisli kako bježim od odgovornosti i rezultatskih problema u kojima se klub našao. Odluku sam donio i zbog toga što je Borna Barišić gotovo cijelu jesen trenirao s nama, znao sam da je dogovoren njegov povratak te da će on preuzeti ulogu lidera. Naravno, ostaje tu i Malenica. Jako mi je žao što odlazim u trenutku kada je Osijek posljednji, doživljavam to kao poraz svih nas. Dijete sam kluba koje je bilo kapetan pa je to i moj osobni poraz. Kad sam prvi put odlazio iz Osijeka situacija je bila puno kompliciranija. Vladala je besparica, ali nismo bili posljednji. Nadam se da će se ova situacija što prije popraviti.

Pratiti borbu za bijeg s dna ljestvice dojučerašnjih suigrača s tribina sigurno mu neće biti lako.

– Teško je ostati realan kada si samo promatrač. Bit ću najveći navijač Osijeka. Uvijek je lakše biti na terenu, no danas je puno toga u nogometu drugačije. I to je jedan od razloga mog povlačenja. Nema više takve emocije u svlačionici kao nekad i toga mi je nedostajalo. Nadam se kako ćemo uspjeti vratiti tu naglašenu emocija u naš klub.

Vedranova karijera bila je uzorna. Nije bio »ptica selica«. Igrao je samo za tri kluba.

– Cijela moja obitelj je vezana za osječku Olimpiju, moj otac, pokojni stric i brat. Igranje za nju bila mi je odskočna daska u seniorskoj karijeri kada nas je nekolicina zajedno s trenerom Tomislavom Steinbrüknerom otišla tamo na posudbu. Imao sam prirodni put igračkog razvoja kakav bi preporučio svakom mladom igraču. Odradio sam dobru godinu u Olimpiji, a po povratku u Osijek odmah sam na račun toga postao prvotimac. Ilija Lončarević mi je dao priliku.

Na prvoligaškoj sceni debitirao je 3. kolovoza 2008. protiv slavonskog rivala Cibalije. Kasnije je tri godine igrao za Rijeku pa se okušao u Južnoj Koreji iz koje je uslijedio povratak u Osijek.

– Žao mi je što Cibalije nema u Prvoj ligi, nedostaje mi taj »El Slavoniko« kako smo ga zvali. Taj naboj, odlazak na gostovanja u Vinkovce pa sve draži izvan terena koje su ga pratile. To su stvari zbog kojih zavoliš nogomet još više. Za mene je prvi opus u Osijekovom dresu bio najljepše razdoblje karijere. Pet sezona sam igrao kod Lončarevića i Steinbrücknera. Igrali smo lijepo i efikasno, a nakon toga treneri su bili Branko Karačić, Vlado Bilić i Stanko Mršić. Svima od njih sam zahvalan, a žao mi je što ta generacija nije ostala duže na okupu jer smo imali predispozicije za dobar rezultat. No, financijski je klub bio u problemima pa je dio igrača svoje najbolje igračke godine dao Rijeci. Riječko razdoblje za mene je posebno. Jako sam lijepo primljen, bilo je to specifično iskustvo. Tako da sam zahvalan za taj dio svoje karijere. Iskustvo je to koje ću cijeniti do kraja života. Onda sam otišao u Južnu Koreju, prvo na posudbu, a kasnije sam postao igrač Jeonnam Dragonsa. Tamo je bio Mislav Oršić s kojim sam razvio prijateljstvo tijekom igranja za Rijeku, a imali smo istog i agenta. Pomoglo mi je to da se snađem na dalekom Istoku. Imao sam odličnu sezonu, pa su me otkupili. Smatrali su me jednim od najboljih stranaca u povijesti kluba, a kada sam odlazio imao sam najviše nastupa kao stranac. Nakon tri i pol godine odlučio sam se vratiti u Osijek zbog rođenja prvog sina. Došao sam u zrelim igračkim godinama, a tada je sportski direktor bio isto Alen Petrović. Imao sam veliku želju za dokazivanjem u dresu Osijeka baš zbog načina na koji sam morao napustiti svoj grad šest godina ranije. No, u prvoj sezoni ozljede su me doslovce ubile. Skupio sam tek desetak utakmica, onda je došla korona. Iz tog razdoblja mi je žao što nismo pobijedili Lokomotivu u utakmici za drugo mjesto koje je tada vodilo u kvalifikacije Lige prvaka. Kasnije je došao Nenad Bjelica kod kojeg smo imali najbolje rezultate, ali smo opet ostali bez trofeja. Bjelica mi je bio igrački idol iz djetinstva. Nakon njega počelo je ovo teže razdoblje za klub. No, vječni sam optimista pa vjerujem kako će se stvari ipak posložiti, da ćemo izaći iz ove situacije u kojoj se Osijek nalazi.

Trenerske vode

Karijeru je zaključio s 500 nastupa, u Osijeku s 301, u Rijeci sa 100, a jedino se troznamenkasti broj nije dogodio u Jennonam Dragonsima za koje je skupio 99 utakmica.

– Nisam mogao ni sanjati da ću doći do takve brojke. U Koreji sam mogao odigrati još tu jednu utakmicu, ali već sam donio konačnu, možda i malo ishitrenu odluku o povratku. Kod njih postoji pravilo ako odigraš 100 utakmica postaješ legenda i zaslužuješ mjesto za zidu u klupskim prostorijama.

Igračko poglavlje je zatvoreno. No, nogomet će ostati dio Vedranove svakodnevice jer se želi okušati u trenerskim vodama.

– Stekao sam A licencu koja je dovoljna za rad u stručnim stožerima prvoligaških momčadi. Razgovarao sam sa sportskim direktorom Alenom Petrovićem i trenerom Željkom Sopićem koji je rekao kako su mi vrata stručnog stožera otvorena. Nekako bih više želio biti u seniorskom nogometu jer sam naviknut na taj adrenalin. Vidim se na terenu, uz prvu momčad. Nisam tip za odjela, već za trenerke i rad. Ovo je moj novi početak u kojem kao i u igračkoj karijeri želim ići korak po korak. Trenutačni je dogovor da se nakon susreta protiv Rijeke priključim radu stručnog stožera prve momčadi. Konačni cilj mi je postati trener prve momčadi Osijeka jednog dana. To bi mi bilo ispunjenja sna – zaključio je Jugović.